The 69 Eyes, D-A-D, Cowpunks & Glampires Tour 2026
Srijeda, 28. 1. 2026.
Live Club, Trezzo sull’Adda (kod Milana), Italija
“Dosadan naslov, da se ima što tagirati.”
Vremena se mijenjaju, jer sam se, kao već nekoliko puta u zadnjih nekoliko mjeseci, u ovu pustolovinu zaputio sam samcat, usamljeni borac za prava težih zvukova.
Ovaj me put u predgrađu Milana čekala poslastica zvana Cowpunks & Glampires. Obje skovanice sažimaju rani dio karijera dvaju bendova, danskih D-A-D i finskih The 69 Eyes, jer su se ovi potonji prilično brzo odvratili od glam zvukova, a kod prvih se već odavno ne čuje ni nešto previše panka.
The 69 Eyes bili su mi potpuna nepoznanica, pa sam si na putu dvaput zavrtio najavljeni setlist. Ovo što sam čuo nije mi pokvarilo život, učinilo mi se da prvi dio koncerta možda ipak neću preživjeti za šankom. Iz zvučnika se valjala mješavina lagane verzije The Sisters of Mercy, The Cult, Billyja Idola i Danzig. Kad sam malo kasnije pogledao na pozornicu, mogao sam dodati i vizualije Mötley Crüe iz razdoblja Shout at the Devil.
Live Club ima kapacitet za dobre dvije Cvetličarne, a bio je otprilike do pola pun. Finci su počeli komadom Devils, koji je slušatelje odmah povukao u tame Jyrkijeva (69) bas-baritona, kojim i u živom okruženju upravlja zapanjujućom lakoćom. Pjesme srednjeg i srednje brzog tempa nizale su se bez pretjeranog komuniciranja s publikom. Kad je do toga ipak došlo, frontmen je pokazao zdravu dozu suhog humora i pretjeranog finskog naglaska. Zabavno. Iz benda moram istaknuti bubnjara Jussija 69, koji vjerojatno bar dva sata dnevno proučava video snimke Tommyja Leeja. Stil, geste i naposljetku fizički izgled već pomalo smetajuće vuku na Tommyja, ali lijepo popunjavaju inače statičnu sliku na pozornici. Tijekom koncerta postalo je jasno da nitko u publici neće trebati čepiće za uši, a zvuk je u najmanju ruku bio kristalno čist. Među hitićima Betty Blue, If You Love Me the Morning After i I Love the Darkness in You četvorki gore spomenutih bendova, koji vrlo očito utječu na zvuk The 69 Eyes, tiho, ali neizostavno prilijepio se duh sunarodnjaka HIM.
Osobno sam najviše uživao među stvarima nešto bržeg tempa (najnoviji singl I Survive, Drive, Lost Boys), jer srednji tempo brzo postane pomalo dosadan. Nisam modni guru, ali “svecrni” image benda stvarno dobro izgleda na pozornici. Važan dodatak: gitare moraju visjeti u visini obiteljskog nakita, inače to nije R’n’R! Koliko sam mogao čuti, grupa se služi matricama samo u klavijaturnim nijansama koje obogate refrene, ništa osuđivanja vrijedno. Dobar koncert, odlična priprema za zvijezde večeri. Možda ću finske noćne ptice još koji put zavrtjeti u autu, zašto ne? Popis odsviranih pjesama pogledajte OVDJE.
Nakon doista predugačke pauze od 2009. ovo mi je bio drugi D-A-D koncert u dobroj godini, zadnji put sam ih vidio u Legend Clubu, također u Milanu, krajem studenog 2024. (ROCKLINE REPORTAŽA). Još uvijek promoviraju zadnji album Speed of Darkness (ROCKLINE RECENZIJA), ali s njega sviraju samo 3 pjesme. Kako bi ih uopće mogli više ugurati među vječne klasike?
I ovaj su put udarili besmrtnom udarnom klasikom Jihad s trećeg albuma No Fuel Left for the Pilgrims iz 1989. Divlja energija nije popustila sve do osmog komada, Something Good s albuma Everything Glows (2000.), kad se vokalist Jesper prošetao među publikom i zajedno s nama otpjevao slatko-morbidne stihove o odrastanju i traženju očinske figure. Inspirativno! Isti taj Jesper je također pokazao i dokazao finskim kolegama gdje se drži gitara, i to ISPOD dragulja, provjerite u galeriji.
Drugi dio koncerta donio je više prilika za interakciju s publikom i zajedničko pjevanje refrena, jer su na red došle nešto kontroliranije stvari (ne nužno balade!). Završni trio redovnog dijela (Monster Philosophy, Everything Glows s dah oduzimajućim Laustovim bubnjarskim solom i Bad Craziness) do kraja nas je uništio i smireni smo mogli dočekati dodatak.
Laugh’n’ a 1/2 je nakon svih ovih godina još uvijek balada koja uz pjevanje opore Stigove pjesme prizove suze u oči. Još Sleeping My Day Away, zatim još Disneyland After Dark i čarolije i čarobnog koncerta bilo je gotovo. Popis odsviranih pjesama pogledajte OVDJE.
Naravno, reportaža s D-A-D koncerta ne može biti potpuna bez spominjanja basista Stiga Pedersena. S godinama sve više podsjeća na umornog transvestita, ali svojom opremom, energijom i neprestanim izmjenama unikatnih dvožičanih basova pobrine se za vrhunac zbivanja na pozornici. Ovaj je put promijenio, piši i briši, deset basova!
Upoznao sam grupicu zaista simpatičnih talijanskih obožavatelja s kojima smo razmijenili mnogu koncertnu anegdotu i borili se za trzalice. Ovaj sam put u stilu osnivača Rockline-a uspio izboriti s pozornice bačenu i s tla pokupljenu (što navodno jedino vrijedi kao prava trofeja) Jesperovu trzalicu. Bravo ja!
Dva veteranska benda, svaki sa svojom pričom o krvlju natopljenom usponu među zvijezde i padu u najvruće dubine pakla, pokazala su nam što znači vjera u bazični, sirovi i viskijem natopljeni rock’n’roll. “Znoj, buka i piće, pravog R’n’R-a dječja jedača”!
Tekst i fotke: Igorac
