Izdavač: EMI Records
Godina izdanja: 1982
Produkcija: Colin Thurston
Trajanje albuma: 36.47 min
Žanr: New Wave / Synth Pop
»The Party’s Over« bio je prvijenac kultnog britanskog sastava Talk Talk, čiji se lik i djelo još i danas ne mogu žanrovski uokviriti, jer su prerasli granice novog vala, “igrali” se s art rockom, a pred kraj karijere otvorili vrata post rocku. U ranom razdoblju njihov bi se glazbeni pristup najlakše mogao opisati kao neka međulinija između sintesajzerskog popa i novog vala, iako su se već tada, u ranoj fazi relativno kratke glazbene karijere, mogli čuti neki složeniji, “art” elementi. »The Party’s Over«, na kojem je producentski pečat ostavio Colin Thurston, nekadašnji producent Davida Bowiea i Duran Duran, nije sadržavao gitare, ali je zato bio utoliko više protkan višeslojnim sintesajzerskim teksturama u režiji Simona Brennera, koji se od benda oprostio odmah nakon izlaska ovog albuma. Relativno složena ritam linija u domeni basista Paula Webba i bubnjara Leeja Harrisa bila je ta koja je u sebi nosila priličnu dozu jazzovskih utjecaja, iako se to jasnije čulo tek na kasnijim ostvarenjima Talk Talk. Za središnju “zvijezdu” Talk Talk moglo bi se od prvog dana nadalje označiti jedinstvenog pjevača i ujedno svestranog glazbenika Marka Hollisa, koji je svojom specifičnom bojom glasa pobrinuo da se već pri izlasku prvih singlova razlikuju od srodnih glazbenih vršnjaka.
Hollis je iz svog prethodnog sastava Reaction također donio prvi hit singl naslovljen »Talk Talk«, otvaralačku skladbu na »The Party’s Over«, koja je Talk Talk donijela posve neočekivan komercijalni uspjeh. To se dogodilo nakon što je »Mirror Man«, koji su izdali još prije službenog izlaska albuma »The Party’s Over«, komercijalno propao, što bendu srećom nije oduzelo volju za daljnje stvaranje zanimljive i za ono vrijeme izazovne glazbe. Zanimljivo je da je uradak po kojem je skupina dobila ime ujedno i jedna od najkomercijalnijih i najpopularnijih skladbi Talk Talk uopće, u kojoj masivne sintesajzerske teksture utiru put melodičnom refrenu koji se u tren oka usidri u ušne receptore.
Atmosferu većine skladbi na »The Party’s Over«, albumu koji ne sadrži niti jednu jedinu gitaru, inače prožima mješavina neopisive melankolije i ledeno hladnog daha, što je jedina logična posljedica neke distopijske družbe iz koje gospodin Hollis tijekom pjevanja pokušava pobjeći na svaki način. Tekstovi su bili među najinteligentnijima kad se Talk Talk usporedi s novovalnim sastavima onog vremena. Iza prividnog sloja nekakvih izvještaja o mladenačkim zabavama uglavnom se krije oštra društvena kritika. Sarkazam neprestano zrači i na »It’s So Serious«, gdje složene sintesajzerske pasaže stvaraju potresnu atmosferu usred koje se Hollisov melodramatični pjevački pristup potpuno udomaći. »Today«, sljedeći singl s albuma, također je postao hit, što nije iznenađujuće. U trenutku kad nastupi pompozni i budni refren, koji zahvaljujući Hollisu zvuči kao da dolazi iz najtužnijih dubina ljudske duše, jasno je zašto je ta skladba postigla takav uspjeh. Sitni sintesajzerski ukrasi pak su ti koji dodatno razgibavaju i začinjavaju do kraja dramatizirano raspoloženje.
Naslovna skladba otvara se enigmatičnim uvodom, dok podrugljivi tekst predstavlja beskompromisnu satiru na hedonističko društvo, preciznije na zabave željnu i apatičnu mladež kasnog 20. stoljeća, što znači da je aktualna i danas. Za nezaboravnu ambijentalnu magiju ponovno se brine izvrsna kombinacija Hollisova jedinstvenog vokala i višeslojnih sintesajzerskih aranžmana, dok ritam sekcija u srednjem dijelu poslužuje neočekivan vremenski prijelaz u gotovo epsku dionicu. Talk Talk su već u ranoj fazi svoje karijere bili nevjerojatni majstori stvaranja zapanjujuće i specifične atmosfere, koja je slušatelja s lakoćom potpuno preuzela.
»Hate« je, sukladno naslovu, najbeskompromisnije i najljutije ostvarenje na cijelom albumu, koje uz klasične novovalne sintesajzerske aranžmane sadrži i pomalo punkovski refren. Na »Have You Heard The News?«, protkanom novoromantičarskim pulsom, usred kojeg ponovno zavlada nevjerojatna melankolija, nije teško zaključiti zašto su tadašnji mediji Talk Talk na početku karijere tako rado uspoređivali s Duran Duran pa čak i s (kasnim) Roxy Music. Već spomenuti »Mirror Man« mogao bi se usporediti i s nekim ostvarenjima skupine Japan, što znači da je između pojedinih aranžmana i ritmičkih nijansi uočljiva artrockovska komponenta. Očito je ta skladba za tadašnje mase bila nešto previše ritmički složena da bi postala hit, dok je refren za većinu vjerojatno premalo “zarazan” da bi naišao na povoljan komercijalni odjek.
»Another World«, još jedno melodramatično ostvarenje na kojem Hollis priređuje nezaboravnu pjevačku predstavu, osobito kad je riječ o izmjeni emotivnih raspoloženja, sadrži neobično ubrzan tempo i društveno angažiran, višeglasan refren. »Candy« je omiljeno žensko “umjetničko” ime kojim se u popularnoj fikciji vrlo često označava laka djevojka ili striptizeta, dok je Candy u slučaju Talk Talk lirski subjekt melankolične ljubavne balade, koju krase moćni simfonijski aranžmani i u kojoj Hollisov vokal, glede količine unesenih emocija, zauzima posve nove dimenzije.
Talk Talk su već na svom sjajnom prvijencu odstirali veo s naizgled prikrivene, “tamnije” strane novog vala, zato nije iznenađujuće da su se zabave u tekstovima pojedinih skladbi gotovo uvijek završavale tužnim epilogom, što nije bilo ništa drugo nego jetki komentar na emocionalno otupjelo i duhovno ispražnjeno moderno društvo. Od »The Party’s Over« nadalje Hollisova družina hrabrih istraživača novih glazbenih smjerova, izvan očekivanih sintpop i novovalnih krugova, napredovala je iz albuma u album, što znači da je sa svakim sljedećim ostvarenjem demonstrirala nešto potpuno novo i ujedno se sve više udaljavala od lova na radijske hitove.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
1. Talk Talk
2. It’s So Serious
3. Today
4. The Party’s Over
5. Hate
6. Have You Heard the News?
7. Mirror Man
8. Another World
9. Candy
Postava:
Mark Hollis – vokal
Lee Harris – bubnjevi
Paul Webb – bas gitara
Simon Brenner – klavijature
