Ove godine navršava se pedeset godina od izlaska »In the Court of the Crimson King«, prvijenca engleskog sastava King Crimson, koji se danas smatra albumom što je postavio temeljni kamen progresivnorockovskog glazbenog pokreta. »In the Court of the Crimson King«, već pri izlasku glazbeni fenomen, zasigurno spada među najvažnije i najbolje rock ploče svih vremena.
To je monumentalno djelo 10. listopada 1969. postavilo temelje progresivnog rocka, djelomice i heavy metala te jazz rock fusiona na britanski način. Izašao je ubrzo nakon rođenja možda čak i najvažnijeg sastava u povijesti progresivnog rocka, a unatoč tome svih pet skladbi na albumu i danas zvuči svježe, dok su neki tekstovi danas čak aktualniji nego prije pedeset godina.
Nastanak King Crimson krajem 1968., na zgarištu komično-eksperimentalno-psihodelične postave Giles, Giles & Fripp, značio je službeno rođenje žanra koji danas zovemo progresivni rock, odnosno art rock, kako su ga tada nazvali neki glazbeni kritičari. U drugoj polovici šezdesetih, s prelaskom Beatlesa u ‘dugokosu’, eksperimentalnu fazu te pojavom sastava poput Franka Zappe i The Mothers of Invention, Pink Floyda, Familyja, The Moody Bluesa, Traffica, Soft Machinea, Procol Harum i The Nice, da spomenemo samo najvažnije predstavnike, u rock glazbi počele su se događati velike promjene.
Rock glazba se sve većim eksperimentiranjem i probijanjem žanrovskih granica sve više otresala višegodišnjeg, često nepravednog stigmatiziranja kao ‘neozbiljne glazbe’ te je, uključivanjem elemenata klasične glazbe, jazza i nekih drugih žanrova, počela prerastati u gotovo umjetnički, često intelektualan, ako ne i društvenokritičan glazbeni pravac, koji je slušatelja ponekad prisiljavao da malo uposli vijuge, dok su neke ploče bile umjetnički proizvodi i po sadržaju i po izgledu. U potonju kategoriju spadao je i »In the Court of the Crimson King«.
Publika je tada uglavnom bila zasićena često naivnom jednostavnošću rock and rolla i jednostavnom otužnošću bluesa, dok je psihodelični rock, nakon zalaska još naivnijeg hipijevskog pokreta krajem šezdesetih, naglo počeo gubiti početnu privlačnost, pa su nakon ‘cvjetnog’ optimizma u britanskoj rock glazbi sve više prevladavali mračni, melankolični, često i agresivni zvukovi koji su rušili sve dotad konvencionalne zvučne forme.
Potpuna glazbena sloboda tada se ogledala u priličnoj stvaralačkoj neovisnosti i eksperimentalnosti, bez većih pritisaka diskografskih kuća na sastave, dok su s druge strane bili glazbenici koji su uz stopostotni profesionalizam pisali glazbu srcem i dušom te stvarali djela gigantskih razmjera. Na čelu tog eksperimentalnog pokreta, koji je ime dobio upravo izlaskom »In the Court of the Crimson King«, neočekivano su se našli King Crimson, prepoznati kao začetnici novog glazbenog pravca. Doduše, neki njihovi ‘zemljaci’ poput Genesisa, Yesa, Jethro Tulla i Van der Graaf Generatora bili su stariji barem nekoliko mjeseci, ako ne i više, no njihovi studijski počeci 1968. odnosno 1969. još nisu odražavali kasniji, znatno kompleksniji, prepoznatljiv stil.
Originalna postava King Crimson bila je svojevrstan unikat, sastavljen od jednog tekstopisca, koji je bio ravnopravan član, i četiriju profesionalnih glazbenika čiji su se glazbeni stilovi uglavnom temeljili na jazzu i klasičnoj glazbi. Njihovi glazbeni uzori bili su, osim jazza, u klasičnoj glazbi kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Jedini rockerski uzor bili su Beatlesi, čije su skladbe poput »Lucy in the Sky with Diamonds« izvodili na nekim ranim koncertnim nastupima.
Takvi utjecaji vrijede ponajprije za Roberta Frippa, gitarskog majstora i glazbenog genija jedinstvenih vrlina, koji nije dopuštao nikakve okvire i ograničenja unutar svoje glazbe, a uporno je ignorirao gotovo sve vanjske utjecaje. Osnivanjem King Crimson, koji su u tom ranom razdoblju još djelovali bez njegove dominacije i diktata, nego su svi članovi ravnopravno sudjelovali u pisanju glazbe, Fripp je otkrio i prekoračio sve tada poznate granice u rocku, jazzu i klasici te iz svojih glazbenih suradnika izvukao najbolje.
Fripp, koji je kasnije uz solo karijeru dosta surađivao s glazbenim velikanima poput Briana Ena, Davida Bowieja, Petera Gabriela, Petera Hammilla, Andyja Summersa i Davida Sylviana, da spomenemo samo neke, brzo se afirmirao kao onaj gitarski genij neobičnih manira koji se izrazito brzo zasiti svake ponavljajuće glazbene forme, bilo da je riječ o pojedinom rifu ili refrenu. Danas je jedini originalni član banda i među poznavateljima jedan od najpoštovanijih glazbenika u rocku, usprkos svom jazzovski usmjerenom stilu sviranja gitare. Tko poslušne njegovu solažu u King Crimsonovu evergreenu »21 Century Schizoid Man«, u trenu će shvatiti zašto se Fripp tako munjevito ubacio među najinovativnije gitariste na svijetu i zašto je njegova gitara postala glavni element u glazbi sastava King Crimson.
Tada je osnivački član King Crimson bio i legendarni, nažalost već pokojni pjevač i basist Greg Lake, koji je došao iz sastava The Gods. Uz pjevanje, Lake je svladao i sviranje bas gitare, dok se većina slaže da je Fripp spriječio njegov temeljitiji gitaristički razvoj. Možda Lakeovo sviranje basa (a kasnije i gitare) doista nije bilo baš tko zna kako impresivno, osobito u usporedbi s tehnički znatno potkovanijim King Crimsonovim nasljednicima na tom instrumentu poput Johna Wettona, Tonyja Levina i Treyja Gunna, ali njegov čist, iskren i melodičan vokal bio je ona glavna vrlina zbog koje je Lake, prema mišljenju većine King Crimson privrženika, bio najbolji pjevač u povijesti sastava.
Kao gitarist je na svoje došao tek kao član neponovljivih Emerson, Lake & Palmer (ELP) i, nakratko, početkom osamdesetih, kao zamjenski, koncertni član supergrupe Asia. Njegova samostalna karijera donijela je dva studijska albuma na kojima je surađivao s pokojnom gitarskom legendom Garyjem Mooreom. Lakeov najbolji vokalni trenutak na King Crimson prvijencu zabilježen je na epskoj skladbi »Epitaph«.
Svestrana ‘zvijezda’ ove postave bio je svakako multiinstrumentalist Ian McDonald, koji je uz sviranje saksofona, flaute, tada revolucionarnog melotrona, ostalih klavijatura i gitare sudjelovao u pisanju svih skladbi na albumu. Istodobno se pobrinuo za izvanredne orkestralne aranžmane, koji su stvorili mjestimice gotovo transcendentalnu atmosferu King Crimson prvijenca i uz prevladavajuću distopijsku mračnost dodali mu i malo ambijentalne svjetlosti i topline.
Nakon njegova odlaska King Crimson više nikad nisu uhvatili tako savršenu mističnost kakvu odražava McDonaldovo sviranje puhača i melotrona na njihovu studijskom prvijencu. Kasnije je McDonald zajedno s osnivačkim King Crimson bubnjarom Michaelom Gilesom snimio ploču »McDonald & Giles« (1971.), a zatim sredinom sedamdesetih postao osnivački član komercijalno vrlo uspješnog međunarodnog sastava Foreigner, s kojim je snimio njihova prva tri albuma.
Michael Giles, svakako jedan od najboljih bubnjara tog vremena, za kojeg je Stewart Copeland (The Police, ex-Curved Air) nekoć izjavio da mu je bio glavni bubnjarski uzor, pojedinim je skladbama na King Crimson prvijencu dodao gotovo pakleni ritam. Uključivanjem jazz elemenata u svoje bubnjanje (Giles je bio klasičan jazz bubnjar, što je dugo bilo jedno od zlatnih pravila za sve bubnjare u tom sastavu) i briljantnim radom na činelama, tada se pobrinuo za još jedan stilski iskorak u tehnikama bubnjanja.
Kao najstariji član banda dao im je i glazbenu zrelost, koja većini glazbenika na početku njihova stvaralačkog puta obično nedostaje. Fripp i Giles već su prije surađivali s Michaelovim bratom Peterom, basistom, u »porođajnoj« verziji King Crimson pod imenom Giles, Giles & Fripp. Godine 1968. objavili su svoju jedinu ploču naslova »The Cheerful Insanity Of Giles, Giles & Fripp«, koja je bila psihodelična poslastica začinjena zabavnim ‘monthypythonovskim’ humorom, ali ujedno i potpuni komercijalni krah.
Peter Sinfield, peti član banda, pisao je tekstove na prva četiri albuma ove skupine, a brinuo se i za grafičke koncepte, scensku rasvjetu i glazbenu opremu. U bandu je imao sličnu ulogu kao Keith Reid u Procol Harum. Kasnije je ovaj bivši računalni stručnjak i ljubitelj mitologije dobio veću ulogu i kao koncertni glazbenik te je bandu pomagao na VCS3 sintesajzeru. Bez sumnje je upravo Sinfield onaj koji je svojom poezijom skupini udahnuo dušu i oblikovao joj lik. Tip nije bio samo glazbeni vizionar, nego je bio potpuno odspojen od ovoga svijeta i opsjednut novoromantičnom filozofijom i keltskom mitologijom.
Njegovi romantični, fantazijski, mistični i pseudoapokaliptični tekstovi, koji po duhu najviše podsjećaju na bliske susrete J.R.R. Tolkiena, Williama Shakespearea, Williama Blakea, Edgara Allana Poea i Samuela Taylora Coleridgea, bili su nezaobilazan dio ranog razdoblja ovog banda. Upravo se on dosjetio njihova imena, koje je bilo metafora za arapski naziv srednjovjekovnog demona Belzebuba (prijevod arapske riječi Bil Sa Bab glasi ‘čovjek s namjerom’) te jedna od crkvenih oznaka za ‘heretičnog’ srednjovjekovnog carskog posebnjaka Fridrika II. Hohenstaufa. Sinfieldov najbolji doprinos na ovom albumu nedvojbeno je tekst za naslovnu skladbu.
Kompleksnost glazbe na »In The Court of the Crimson King« izvanredna je jer nudi gotovo savršeno spajanje najboljih glazbenih elemenata: od rocka i jazza do klasike. Za ono vrijeme ploča je imala solidan zvuk, no kasnijim reizdanjima i zvučnim obradama, osobito u domeni Stevena Wilsona, postao je još bolji, svježiji i gotovo identičan izvornom zapisu. Dugačka, završna improvizacija na skladbi »Moonchild« na novijim se verzijama ploče napokon čuje posve razgovijetno.
Stilski su King Crimson tada bili svjetlosnim godinama ispred ostalih sličnih bandova, iako je to trajalo samo kratko, otprilike godinu dana. Čak su i njihovi kasnije komercijalno daleko uspješniji vršnjaci predvođeni Yesom, Genesisom i Pink Floydom trebali dosta vremena da uspostave odgovarajuću kreativnu harmoniju, razviju prepoznatljiv zvuk i probiju se na svjetskoj razini. U svakom slučaju, tada nije bilo nijedne druge skupine koja bi na tako savršen način spajala toliko različitih glazbenih elemenata, od hard rocka i jazza do klasične glazbe kasnog 19. stoljeća. Netko je jednom izjavio da bi Wagner, da je danas živ, zacijelo surađivao s King Crimson. Tekstovi su bili barem toliko kompleksni koliko i sama glazba, ponajviše zahvaljujući tada previše zanemarenom, a danas iznimno cijenjenom Sinfieldu, koji je tada na pozornici bio ‘nevidljiv’, ali uvijek ravnopravan član banda.
Prava bomba na »In the Court of the Crimson King« već je uvodna skladba, i danas izrazito udarna i nihilistična »21 Century Shizoid Man«, koja odmah poslužuje cijelu paletu tada posve novih glazbenih dimenzija, a po strukturi gitarskih rifova najviše podsjeća na embrionalni heavy metal, koji su nedugo zatim do u detalje razvili Black Sabbath. Po osnovnoj gradi ova je skladba fuzija rocka i jazza s velikim naglaskom na usijanim saksofonskim aranžmanima.
Nakon početnog polminutnog šuma, koji podsjeća na zvižduk čajnika na samoj točki vrelišta, odjednom eksplodira usijani glavni rif kojega se ni danas ne bi posramio nijedan metalski band. Njemu se u istom dahu pridružuje Lakeov traumatični, zdigitalizirano zvučeći vokal, namjerno provučen kroz efekt kako bi još više dočarao atmosferu jezivo unakaženog, duhovno obezvrijeđenog i shizofrenog čovjeka 21. stoljeća, zarobljenika vlastite duševne matrice. Stih »nothing he’s got he really needs« znači da je zasićen raznovrsnim korporativnim materijalom, dok je s druge strane posve oplačkan onoga što mu najviše treba (ljubavi, osnovnih međuljudskih odnosa i duhovnosti).
Dekadentni, shizofreni, obezvrijeđeni svijet u kojem odjekuje neurotično urlanje shizoidnog čovjeka postapokaliptičnog 21. stoljeća najbolji je opis vizualizacije ove skladbe, koja se savršeno stapa s izvanrednom naslovnicom albuma. Fripp nastupa sa svojom kompleksnom solažom, kojoj se gotovo istodobno pridružuje McDonaldov saksofon, i zajedno skladbu stupnjuju do kompleksnog srednjeg dijela, u kojem bubnjar Giles pokazuje nekoliko svojih najboljih trenutaka na ploči. Taj središnji dio, nazvan »Mirrors«, najkompleksniji je i prikazuje Frippa u najboljem svjetlu. Ova je klasika i danas zaštitni znak fenomena zvanog King Crimson te je kasnije doživjela brojne obrade više ili manje poznatih izvođača.
Jedina sačuvana, manje od dvije minute duga snimka izvorne verzije King Crimson s njihova nastupa u Hyde Parku 1969.
Trenutačan skok iz hladnog, racionalističkog, apokaliptičnog svijeta u svjetlost i svijet fantazije predstavlja romantična balada »I Talk To The Wind«. Ova divna skladba nudi izniman kontrast u odnosu na prethodnicu. Mjestimice psihodelični aranžmani na flauti samo pojačavaju čarobnost i mističnost skladbe, koja po atmosferi najviše podsjeća na neki ponoćni zbor Kelta kraj Stonehengea. Za to raspoloženje brine ponajviše McDonaldova flauta, dok Lakeov ezoterični vokal isijava izniman toplinu koja se idealno stapa sa strukturom ove nadasve ugodne, simfonijski obojene balade. Nježni zvuci flaute i melotrona uvijek iznova pobrinu se da Frippova karakteristična gitara u prijelazima ne zvuči pretjerano mračno. Oba instrumenta djeluju kao svojevrsna protuteža teškim rifovima Frippove gitare i u njihovu glazbu unose neopisivu ljepotu.
»Epitaph«, postapokaliptično, krajnje melankolično i mračno proročanstvo ‘zeitgeista’ 21. stoljeća, središnji je (simfonijski) ep ove ploče. Vrhunski otpjevan Lakeov melankolični vokal, koji odražava rezigniranost nad djelovanjem modernog čovjeka što samog sebe gura u propast, nedvojbeno je izdvojeni element ove skladbe. To se može čuti već unutar sekcije »March For No Reason«, od koje mnogima i danas prolaze žmarci niz leđa. Lake sa svojim dramatičnim i mjestimice tajanstvenim vokalom iznova dokazuje da je bio jedan od najimpresivnijih pjevača onog vremena. »Tomorrow and Tomorrow« je trenutak kad se glavni refren više puta ponovi, što skladbu čini dovoljno melodičnom i za neke manje zahtjevne slušatelje.
Slijedi još jedna prekrasna mistična balada. »Moonchild« je svojom dugom improvizacijom u drugom dijelu skladbe stilski već nagovještavao kamo će se band uputiti u idućim godinama, a ujedno je jedina skladba na albumu koja je izazvala priličnu nepriliku kod tadašnjih kritičara. Mišljenja su i danas dosta podijeljena. Posljednjih osam minuta naime je potpuni studijski odklop u liku duge improvizacije s McDonaldovim melotronom i Gilesovim bubnjevima odnosno udaraljkama u prvom planu. Tu su improvizaciju, prema vlastitim riječima, namjerno ostavili kako bi svim izdavačkim kućama i kritičarima pokazali što je kreativna sloboda.
Skladba je podijeljena na tri dijela. Uvodni melodični dio još je jedna prekrasna romantična balada s proživljenim Lakeovim vokalom, koja nakon mračnog i melankoličnog »Epitaph« donosi ambijentalnu toplinu. S vremenom prelazi u instrumentalni »The Dream« i na kraju u ezoterični, pomalo orijentalni »The Illusion«. Tih osam minuta namijenjeno je duljoj improvizaciji na tada inovativnom melotronu, gitari i bubnjevima. Nakon raznovrsnih zvukova atmosfera se opet smiruje, osobito pred kraj, kad nastupa posljednji, orijentalni dio skladbe zvan »The Illusion«, u kojem prevladava melotron. Svi oni koje smetaju dulje instrumentalne improvizacije ili ih smatraju nepotrebnim ‘zvučnim vježbama’ ne mogu računati da će im se ova skladba kao cjelina ikad svidjeti.
Završni, retro-romantični srednjovjekovni ep »The Court of the Crimson King«, jedna od najprepoznatljivijih tvorevina u povijesti skupine, otvara se pompoznim uvodom »Return of the Fire Witch«. Tu su u prvom planu simfonijski aranžmani melotrona i McDonaldove flaute, koji slušatelja nose u crnom obojen fantazijski svijet, ravno na dvorište grimiznog kralja, koji se besmrtno zabavlja uz nastupe trubadura, vila, vještica i ostalih šaljivdžija i nastupača. Na dvoru se naime sve vrti oko njega.
Melodični glavni motiv više se puta ponavlja, a lirska poruka je svaki put drukčija. Band se uz zvukove flaute polagano vraća natrag. Na završnoj sekciji »Dance Of The Puppets« glavni se melodični refren još nekoliko puta ponovi dok na romantičan način ne zaključi ploču. Taj je evergreen izašao i kao prvi singl King Crimson te je uz »21st Century Schizoid Man« njihovo najpoznatije djelo, koje je isto tako kroz desetljeća doživjelo brojne obrade.
Vrišteća naslovnica »shizoidnog čovjeka našeg stoljeća«, čije oči odražavaju bezgraničnu tugu uz asocijaciju na Munchov ‘Krik’, te njegovog antipoda, »grimiznog kralja« u liku nasmijanog ‘Mjeseca’ s ljudskim licem i vampirskim zubima, na drugoj strani omota, nedvojbeno je jedna od najboljih naslovnica u povijesti rock glazbe, iako je prati prilično tužna priča, jer je njezin autor Barry Godber umro u rujnoj dobi od 24 godine zbog srčanog udara. Na gotovo savršen način spaja glazbenu i likovnu umjetnost s naprednim vizijama ovog benda. Fripp, koji je trenutačni vlasnik slike, navodno ju je u zadnji čas spasio od propadanja u ateljeu pokojnog Godbera.
»In The Court Of The Crimson King« legendarna je i danas kultna ploča za sve ljubitelje progresivnog rocka i vodeća među onima koje su postavile temelje progresivnog rocka. King Crimson su se nakon njezina izlaska zaputili u glazbena područja koja su mnogima još i danas potpuno nerazumljiva. Istodobno je to jedna od njihovih rijetkih ploča koju mirne duše može slušati većina ljubitelja konvencionalnijih rockerskih zvukova, jer je riječ o jednom od njihovih pristupačnijih dostignuća. Ujedno je i najbolji mogući početak za sve one koji se tek upoznaju s njihovom glazbom.
Nezaboravna originalna postava Fripp, Lake, McDonald, Giles i Sinfield zračila je izuzetno stvaralačkom energijom i potpunom glazbenom harmonijom te je doista bila jedina postava u povijesti benda koja je imala priliku da nakon prve ploče postane uspješna i u komercijalnom smislu. Nažalost, postave je nestalo već krajem 1969., kad su Giles i McDonald zbog drukčijih glazbenih vizija otišli svojim putem. Uskoro im se pridružio i Lake, koji se priključio Emersonu i Palmeru u stvaranju Emerson, Lake & Palmer.
Tko zna kakva bi bila budućnost ovog benda da su ostali zajedno, jer King Crimson još dugo nakon odlaska te trojice glazbenika nisu uspjeli uspostaviti stabilnu postavu, unatoč brojnim sjajnim glazbenim imenima koja su se u sedamdesetima izredala u ovoj skupini. Svaka sljedeća King Crimson ploča bila je poseban svojevrsni poglavlje za sebe, no nikad nisu posve uspjeli uhvatiti originalnu ambijentalnu magiju, iako je »In the Wake of Poseidon« (1970), njihov drugi studijski uradak, bio iznimno uspješan, za neke čak pretjerano očit približak.
Kombinacijom misticizma i metafizičkih poruka (»I Talk To The Wind«, »Moonchild«, naslovna skladba) te oštrom kritikom tada već umirućih raznih mirovnih pokreta i nagovještajem raspada suvremene civilizacije (»21 Century Schizoid Man« i »Epitaph«) King Crimson su spojili čežnju modernog, materijalistički stješnjenog čovjeka za slobodom, ljubavlju i samoostvarenjem.
Upravo je to, uz tehničku profesionalnost pojedinaca, bila ona pobjednička kombinacija koja je osvojila srca uvijek izbirljive publike, jer se za svakog, pa i najzahtjevnijeg glazbenog sladokusca našlo ponešto. Što je samo još jedan dokaz više da su King Crimson bili (i još su uvijek) bend koji u svojoj glazbi nudi najviše, a istodobno se ne drži raznih provjerenih glazbenih obrazaca ili trendova te uvijek slijedi samo vlastiti napredak. U njihovoj glazbi oživljavaju i paralelni svjetovi i brojni glazbeni i umjetnički pokreti 20. stoljeća. Ovaj legendarni album živi je svjedok onoga što je nekoć bila stvaralačka sloboda, a ujedno i vječni spomenik njezinoj ljepoti.
autor članka: Peter Podbrežnik
