Izdavač: Century Media
Datum izlaska: 01.03.2019
Produkcija: Chris “Zeuss” Harris
Trajanje albuma: 43.44
Žanr: Heavy Metal / Progressive Metal
Queensryche su se u posljednjim godinama karijere, to jest u eri bez Geoffa Tatea, vjerodostojno obranili s dva izvrsna nova studijska albuma. Prvi je bio album »Queensryche« izdan 2013., a 2015. mu se pridružio i njegov nasljednik »Human Condition«. Na oba su se ponovno zagledali u korijene te zvučno i stilski oživjeli vremena svoje kreativne energije iz osamdesetih. To je razdoblje u kojem su izdali albume koji su ih zauvijek zacementirali u svijetu metala kao jednu od najprepoznatljivijih skupina, koja je svojim dolaskom na scenu djelovala vizionarski, donekle i pionirski te inovatorski. Svih tih nostalgičnih radosti ne bi bilo da im se nije pridružio izniman vokalist Todd La Torre.
»The Verdict« je drukčiji album. Mračniji je od oba prethodnika i više nije nužno »back to the roots« i »old school« queensrycheovski, kao što su retro-zvučala njegova dva prethodnika. Zanimljivo je da »The Verdict« na trenutke zvuči poprilično minimalizirano u formi skladanja, u vodećim gitarskim frazama zvuči čak i niže i »hrapavo nabusito«, što znači da je negdje duboko ispod fraza zapakiran »grunge« akcent (Bent, Propaganda Fashion, završna Portrait), s kojim su Queensryche sa sjedištem u Seattleu, htjeli ne htjeli, krvno povezani. Nešto što smo kod Queensryche već kušali i iskusili i nešto što spada u razdoblje njihovih devedesetih. To može biti za ljubitelje skupine ponovno dvosjekli mač. Albumu ne smijemo činiti nepravdu, jer je dobar. Zametke ima izvanredne. Idejne zametke. Zato bi mogao biti još bolji. Stvarima Queensryche povremeno pristupaju čak i jednostavnije nego što bismo se usudili očekivati. Ali nešto ima. Sve skladbe prate visoku razinu muzikalnosti. Čak i u onim dijelovima u kojima dominiraju spuštene žice i fraze »slobodno niže odjekuju« ili »hrapavo škripe« i kad izdašnije dočaravaju mračnost, Queensryche u refrenu naprave učinkovit raspoloženjski obrat s jakim elementom glazbene pjevnosti, što je prisutno kod skladbi Bent ili prije nje Dark Reverie.
Skladba Launder the Consequence donosi nešto više skladateljskog eksperimenta. Kao da je prenio nešto sentimenta s »Rage For Order« (1986), to jest energije »veselih« osamdesetih, te ih je 2019. produkcijski posve preinačio. Poseban atmosferični prijelom slijedi u produljenom instrumentalnom dijelu, gdje kulisa klavijatura skladbi daje posebnu atmosferičnu oprugu i gdje u njezin mračni karakter probije svjetlosni veo. Izuzetno zanimljiv je u tom pogledu prije spomenute skladbe i Inner Unrest. Riječ je o dva trenutka koji daju albumu kao cjelini poseban karakter. Najdopadljivije i starinski pak zvuče Man the Machine i osobito nakon nje Light-Years s nevjerojatno pečatnim i pompoznim refrenom, koji će u tom pogledu postati albumski favorit Queensryche fanova.
To je potpuno Queensryche ploča od glave do pete, kakvu iz sebe mogu izbaciti samo Queensryche. Čak i ako ovaj otklon od zvuka prethodna dva albuma nemalo iznenadi, ovakav album kao što je »The Verdict« mogu složiti samo Queensryche. Ako ne prije, na to će (manje pažljivog slušatelja) upozoriti specifične tercne harmonije, kojima je album »ožigosan« i koje zvuče starinski i tipično queensrycheovski. Odvedu te odmah u eru 1982.-1990.
La Torre je »zvijer«, vokalna »neman«. Nekoliko puta osupne vokalnom visinom. Jer i u ekstremne visine prenosi svu snagu koju razvija u srednjim registrima. Pripada staroj školi Ronnieja Jamesa Dia i naprosto je nevjerojatno kako sa svetom jednostavnošću dočarava »Tateovsko« kroz cijeli album. Ipak nikako nije Tateov klon, ali zna povremeno ugodno »zadirkivati«, jer takvim vokalnim karakterom uvjerljivo oživljava nostalgiju zlatnih vremena skupine. Uostalom, La Torre postaje sve više »svoj«, nego na prethodna dva albuma Queensryche.
Na albumu nema Scotta Rockenfielda, a bubnjeve je odsvirao kar vokalist Todd La Torre. To se osjeti. I tu album gubi na dodatnom umjetničkom potencijalu koji bi skladbe mogle razvijati i dosezati. Prijelazi su škrti i vrlo minimalistični, ako ih uopće ima. Bubnjanje je vrlo jednodimenzionalno i ne donosi posebnu razigranost i dinamiku, a kamoli duhovitost i karakterističan zvuk, koji je jedinstven za stil bubnjanja inače izvrsnog Rockenfielda. Scotta treba požaliti na albumu. Kako god Wilton i društvo zagovarali viziju novog albuma, na njemu su skladateljski zametci koji odražavaju potencijal za još bolju realizaciju, odnosno finalizaciju. Queensryche su se zadovoljili dakle La Torreovim ulovom na bubnjevima, iako je mogao pomoći, kao posebni gost na albumu barem Casey Grillo (Kamelot), koji na aktualnim turnejama skupine inače zamjenjuje Rockenfielda, što ćemo doživjeti i 28.07.2019. u ljubljanskom CUK Kino Šiška. Rockenfield se posve posvetio obitelji i nije ni jasno rekao misli li se ikada vratiti u skupinu ili ne. Njegov je status u Queensryche dakle privremeno zamrznut.
»The Verdict« je dobar album. Nosi sve prepoznatljive zaštitne znakove skupine. Skladbe su jezgrovite, kompaktne i bez eksperimentalnih pustolovina u postmilenijskoj eri »Geoffa Tatea«, koje su ljutile i razdvajale bazu ljubitelja skupine. Ali ima poprilično supstance koja posjeduje potencijal da bi se u izražajnom smislu iz nje Queensryche mogli izvući znatno više nego što jesu. Album nosi doduše drukčiji karakter, što je dobro, ali što opet može dovesti do toga da će neki fanovi vrtjeti nosom. Upravo zbog naglašene atmosferične mračnosti i brzo zadovoljavajućeg skladateljskog izljeva, pri slušanju albuma na površinu probija blagi, blagi akcent albuma »Promised Land« (u tom pogledu nemalo iznenađuje uvodna Blood of the Levant, koja brzo najavi da je novi album druga priča od inače očekivane), »Q2K« i ako »zadirkujem« dalje, u veloj čak i »Here In The Now Frontier«, koji je, kao demon prošlosti, do današnjeg dana lijepo mnogo godina mirovao u podzemlju cijele priče o Queensryche.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 7.5 / 10
Popis skladbi:
Blood of the Levant (3:27)
2. Man The Machine (3:50)
3. Light-years (4:09)
4. Inside Out (4:31)
5. Propaganda Fashion (3:36)
6. Dark Reverie (4:23)
7. Bent (5:59)
8. Inner Unrest (3:50)
9. Launder the Conscience (5:15)
10. Portrait (5:16)
Postava:
Todd La Torre – vokal, bubnjevi
Michael Wilton – gitara
Parker Lundgren – gitara
Eddie Jackson – bas gitara
