Mjesto: Pordenone (Italija), Palazzo dello Sport
Datum koncerta: 28.11.2005
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 25,00€
Koncertno podivljali studeni, što se tiče putovanja u inozemstvo, lijepo se zaokružio posjetom koncertu legendarnog vokala, vokala legendarnih velikih svemogućih Led Zeppelin. Za nezaboravan dan pobrinulo se povremeno plesanje automobilom po pomočenim do djelomično zasnježenim prometnicama, poderani kaput, iznuđivanje prednosti, prelijepa ogrebotina na lijevom blatobranu te praćenje stanja stupnja alkoholne preplašenosti uz dobrodošlicu na izlazu Ljubljana Center oko jedan ujutro prilikom našeg povratka. Ukratko, lijepo zaokruženo koncertno događanje u 2005. godini. Život u duhu rock’n’rolla, jelte!
Pallazo dello Sport, sat 20:00, karta jadnih 25,00€, predgrupa se pojavljuje na pozornici. Kratkohlačnici s “presleyevski” začešljanim frizurama, crvenokosi vokalist s rožnatim okvirima “Buddy Holly” naočala. Trebalo mi je dobrih nekoliko minuta da se otrijeznim i shvatim da Rock A Billy scena živi među nama i u novom tisućljeću. Kontrabas, gitara kopija Gibsona ES 335, mikrofon dizajna s kojim su se već družili Frank Sinatra i Fred Astaire te “knicker bockersi” na “hozentregere”. Dečki skroz u sceni. Uvjerljiva scenska igra i doista odličan špil. Ljudi su naravno više-manje ignorantski promatrali sve to sa strane, što inače nije bilo previše lijepo vidjeti. To je naravno upozoravalo na tužnu činjenicu da je Rock A Billy scenu očito već davno pregazilo vrijeme. No ni publika koja je napaljeno čekala dolazak “Roberta s plantaže” nekako nije bila na istoj valnoj duljini s oživljavanjem Rock A Billyja. Nakon 40 minuta “veseljačenja” s mladcima, čije mi ime grupe nažalost nije uspjelo iskopati, nikako se nisam mogao riješiti osjećaja da je netko među nama izgubio osjećaj za vrijeme i prostor te naravno zdrav prizemljen ukus. Nakon isteka te dotične minutaže konačno smo mogli duboko udahnuti, jer se približila bit našeg plundrasto začinjenog vozikanja u Pordenone.
Vrlo dugi intro uključivao je inserte pjesme Shine It All Around i nikako mu nije bilo kraja, tako da je sve to već djelovalo čudno, kao da još nije sve spremno i da nas malo vuku za nos. Siluete u tami na pozornici, ljudi skaču u zrak, pogotovo kad među njima prepoznaju onoga s “pudlastom” frizurom. Ljudi nije bilo puno, oko 2500, mišljeno puno u smislu veličine dvorane, koja sigurno prima oko 9.000 uspravnih dvonožaca. Tako se među masom unatoč svemu moglo s lakoćom lutati u praznini.
Freedom Fries je poprilično lijepo iznenađenje za otvaranje koncerta. Još veće iznenađenje uslijedilo je kad je Plant nastavio koncert obradom pjesme Seven And Seven Is? pretpovijesne rock blues postave Love. Do tada je Plant sa skupinom Strange Sensation u postavi Clive Deamer (bubnjevi), Charlie Jones (bas gitara), John Baggott (klavijature), Justin Adams (gitara), Porl Thompson (gitara) nanizao vrlo lijep atmosferični kontrast između poluakustičnog zagrijavanja Freedom Fries i rockerskije zveckave obrade skupine Love. Ali to nije bilo sve. Plant je prvi put stavio točku na “i” kad se prihvatio prve pjesme Led Zeppelin u repertoaru. I to ne zato što ih nitko ne bi očekivao. Da je tako, na njegove bi koncerte dolazilo 15 ljudi, pa i oni bi vjerojatno bili članovi njegove obitelji. Iznenadio je sam aranžman odabrane pjesme. Black Dog odsviran je u poluakustičnoj izvedbi, s tamburinama, kongama… prava osvježavajuća poslastica za uši. Robert je kraljevao svojim nezaboravnim vokalom. Pjevanje trenutačno gotovo kroz narativ, pa nagla eksplozija uz poznati zeppelinovski frenetični krik. Plant je pjevač koji zapravo nižući i dozivajući u život svojim darom s lakoćom stvara različita raspoloženja kroz skladbe.
Repertoar se sastojao od “zeppelizama” i “plantizama”. “Plantizme” je predstavljalo 5 pjesama, sve preuzete s posljednjeg studijskog albuma “Mighty Rearranger” i odlična obrada poznatog “hendrixizma” Hey Joe, koja se originalno nalazi na Plantovom studijskom albumu “Dreamland” (2003) i koja je uživo, što se tiče namjerno dočarane turobno zamukle psycho atmosfere, pogađala ravno u venu. “Zeppelizmi” su se u izvedbama iskrili kroz nezaboravne zvukove pjesama Going To California, Four Sticks, What Is And What Should Never Be, Gallows Pole, When The Leeve Breaks (uz mandolinu). Sve su one bile rearanžirane i u novim ruhom ukrašene prelijepim etno folk ritmovima i poluakustičnim tonovima. Nevjerojatno kako Robertov vokal cijelo vrijeme s lakoćom kraljuje u središtu svega scenskog zbivanja i kako sastav Strange Sensation usklađeno diše s njim. Pjesme Led Zeppelin bile su tako sretno prestrukturirane da su zapravo zvučale kao nešto posve novo, još nečuveno. Među svima je teško izabrati onu koja bi najviše “uništavala” (mišljeno u pozitivnom svjetlu, dakle da bi te uz nju hvatali žmarci slasti), ali po sretnosti aranžmana vrijedilo bi među njima posebno istaknuti When The Leeve Breaks. Duhovito, uživljeno, s profinjenim osjećajem, Plantov vokal je sačuvan. Naravno, Plant više ne “forsira” svoje glasnice kao što je to činio sedamdesetih sa Zepićima, ali je trenutačno frenetičnim provalama uvjerio sve nevjerne Tome da njegov vokal još uvijek nosi sve zaštitne znakove, odnosno veličinu po kojoj su Zeppelin i Plant s njima zajedno ostavili neizbrisiv trag u povijesti rock glazbe.
Zanimljivo je da je Plant s set liste izostavio odličnu Shine It All Around, koja je izdana i kao singl. Do koncerta u Firenci prije dva dana bila je na ovoj turneji normalno uključena u set listu.
Plant je bio odlično raspoložen. Prema publici nešto šutljiviji, odnosno namjerno suzdržan nego što bi se inače od njega očekivalo, osjetio se tijekom koncerta mali dodatak rutine. Naravno, nije mogao zaobići neke cinične opaske i ismijavanja na vlastiti račun, ali to definitivno nije bio njegov koncertni maksimum.
Nastup i koncert skupina je zaključila neuništivim zeppelinovskim beatom i naravno rifom. Ovaj put nije bilo primjesa poluakustike. Pozornicu je zahvatila prava zeppelinovska groznica. Whole Lotta Love u iskonskoj zeppelinovski razvučenoj formi s psihodeličnim srednjim instrumentalnim dijelom, gdje je skupina dala oduška izvlačenjem otrgnutih eksperimentalnih zvukova, koji su i 2005. zvučali nevjerojatno svježe, iako se kao izumitelj prvi s njima poigravao davne 1971. na pozornici i u studiju njihov tatica Jimmy Page. Ukratko, beat i zvuk te naravno Plantov vokal odveli su nas ravno u klasične Led Zeppelin. Ljudi su skupinu bučno ispratili i burno pljeskali.
Plant i Strange Sensation djeluju zajedno kao pojava daleko, daleko od one Planta s Pageom na turneji promocije njihova albuma “Walking Into Clarksdale”. Tada su na pozornici doista zvučali kao Led Zeppelin. Ovaj put su Strange Sensation na svoj način prekrojili zaostavštinu Led Zeppelin. Na način koji je njima svojstven. Izvanredni maštoviti etno folk skokovi i devijacije te sretni poluakustični aranžmani, uz koje se odlično uklapa Plantov vokal. Strange Sensation nevjerojatno su uigran kompaktan bend. Vidi se da su zajedno već svašta prošli na pozornici. Kemija među dečkima bila je fenomenalna, a ako tome pridodamo još i raspoloženog Roberta Planta, to je doista bio pogodak u sridu. S te strane možemo rangirati ovaj koncert na višu razinu od onih s Pageom na pozornici 1998. (sjećate li se još Zagreba?). Kažem s te strane u smislu osvježavajućih novih aranžmana i istodobno uvjerljive izvedbe istih. Drugačije, a istodobno nevjerojatno duhovito i svježe, s izvanrednim osjećajem za profinjen pristup i performans, što je za pratnju vokala kalibra Robert Plant nezamjenjiva nužnost! Čini se da je Robert Plant konačno pronašao pobjednički prateći bend, koji mu je odlično skrojen po mjeri i koji u svojem neustrašivom eksperimentiranju i istraživanju u budućnosti može pokazati još svašta na moć impozantno.
Možda je malo iznenadila kratka set lista i naravno ignoriranje pjesama sa svih ostalih Plantovih studijskih albuma, ali je minutaža na kraju ipak iznijela dobrih dva sata špila, što je poznati standard rock koncerata. Robert Plant ostaje nevjerojatan scenski karizmatik i energičan showman na pozornici, kojemu još zdavna nije ponestalo daha. Nakon viđene kreativnosti Strange Sensation pod palicom legende, uskoro možemo očekivati i novi studijski album. Toliko riječi unutar ove plantaže reportaže! U proljeće 2006. pak se smiješi nova europska turneja Plant & Strange Sensation.
Setlista
1 Intro (Liquidator & Shine It All Around remix)
2 Freedom Fries
3 Seven And Seven Is?
4 Black Dog
5 Let The Four Winds Blow
6 Going To California
7 Another Tribe
8 Four Sticks
9 Hey Joe
10 What Is And What Should Never Be
11 Gallows Pole
12 Tin Pan Valley
13 When The Levee Breaks
14 The Enchanter
dodatak
15 Intro (feat Hoochie Koochie Man)
16 Whole Lotta Love
