`Sjećate li se, drugovi? (koncertne priče iz zaprašenih arhiva)` – U.D.O. u Ljubljani (2004)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / VPK Mediapark / Slovenija
Datum koncerta: 24.05.2004
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 4.500,00SIT

Bilo je pola osam navečer, a ljudi su i dalje posvećivali više pažnje pivu i ostalim alkoholnim proizvodima ispred dvorane nego onome što se događalo u dvorani. Nešto poslije osam udarili su Majesty. Dvorana prilično žalosno izdubljena, a Majesty su započeli šou pred otprilike 24, možda 31 promatrača, od kojih su se četvorica čak divlje mlatarala u prvom redu. Majesty su skromna grupa, nema što, jer su se brzo zadovoljili takvim odzivom publike. No ovi su momci s pozornice tvrdili da oni sviraju “true” metal. A što bi to trebalo biti po njima? Možda 100% oponašanje Manowar? Naravno, s malo više melodičnosti, ponajviše zbog češćih ubacivanja tercnih harmonija i šablonskije uokvirenih gitarskih solaža koje marljivo slijede izlizane glazbene ljestvice. Krajnje predvidljivi momci. Još jedan dokaz da kopija, pa makar glazbenici bili tehnički koliko god potkovani, a Majesty nedvojbeno jesu, nikako ne može uvjeriti. Jer samo kretanje u okvirima koje su svojim prepoznatljivim stilom definirali Manowar nije dovoljno. Prikuje te naprosto u rang neke srednje prosječne tuge koja među metalskom bratijom vrlo brzo utone u zaborav. Majesty su pristupili izuzetno korektno, maksimalno su se potrudili i kao predgrupa ponudili zavidan, kvalitetan zvuk. Dinamičan, uigran i dotjeran nastup, pun bojnih metalskih himni, na razini, nemam riječi. Momci su bili oduševljeni rastućom publikom tijekom njihova nastupa i posljedično sve glasnijim odzivom, pa je nakon koncerta bubnjar čak podijelio tri bubnjarske palice među ljude. Slični su me dojmovi obuzeli i kod Švicaraca Crystal Ball, koji su na pozornicu nakon Majesty “dojodlali” kroz zvukove snimljenog autentičnog alpskog jodlanja. Nije dugo od toga kad je grupu napustio originalni gitarist, pa se jedan od dvojice gitarista prihvatio i klavijatura. Prazno mjesto lijepo je popunio i u zvuku te kvaliteti performansa grupi nije ništa nedostajalo niti je smetalo. Ovi dečki spajaju hardrokerske zahvate sedamdesetih, ponajviše zbog karakterističnih “hammondovskih” linija klavijatura. Tome naravno dodaju klasične metalske rifove, doduše izražajne, koji se brzo urežu u prosječnom moždanom procesoru modernog čovjeka iz roda Homo, ali 100 puta prežvakane. Kao rezultat, Crystal Ball su povremeno zvučali kao približak nekim Pretty Maids, malo kasnije kao Pink Cream 69, uz to da je često zamirisalo na pristune šminkerske glam metal zahvate. Općenito, šokantan žanrovski skok nastupio je kad je klavijaturist prihvatio ritam gitaru, jer je komad Lay Dawn The Law (tijekom koncerta zapamtio sam čak i ime, jer ga je pjevač prije izvedbe te pjesme ponovio barem 5 puta) počivao na galopiranju kroz jednostavan klasično “otvoren” rif, što je značilo da su Crystal Ball na tren pokušali uskočiti u kožu starih dobrih Accept ili čak Judas Priest. A i naslov pjesme potpuno je isti kao onaj s U.D.O. prvijenca zvanog “Animal House” (1987). Nema što. Vrlo dosadno. No publika je bila vrlo korektna, kao i sam bend, koji je naravno pristupio punom snagom, posluživ jednako kvalitetan zvuk, i činilo se da je učinkovito zagrijao šaku vrućekrvnih, dok smo mi ostali, “navikli na sve i svašta”, iz oprezne udaljenosti uljudno sa strane promatrali događanja. Zagrijavanje publike prije U.D.O. prilično je uspjelo, a Crystal Ball su općenito stekli simpatije jer se pjevač publici obraćao i na slovenskom. I to ne samo s “Hvala”, nego je naučio i nekoliko težih složenih rečenica koje je za domaćeg Nijemca izgovorio i vrlo lijepo. No naravno, slovenske je govore imao ispisane na papirići. Nastup u dvorani VPK kod nas za Crystal Ball, kao i za Majesty, značio je posljednji koncertni termin Thunderball World Toura.

Sat je otprilike otkucao deset kad se čuo zvuk snimljenog uvoda iz Jamesa Bonda i U.D.O. su se tako dokotrljali pred publiku te odmah udarili usijanima Thunderball i Bullet And The Bomb s njihova aktualnog studijskog albuma “Thunderball” (2004). Čvrsti vođa grupe Udo Dirkschneider, simpatični striček, neukroćeno metalsko srce, pravi metalski guru i legenda koja je osamdesetih punila pozornice diljem svijeta s razvikanim Accept, tako je s U.D.O. preuzeo cjelokupno legitimno nasljedstvo spomenutih velikana. Dvorana je zračila nešto uočljivijom prazninom u odnosu na iskustvo s Grave Digger u siječnju ove godine. Ljudi se nakupilo “po mom skromnom oku” između 249 i 308. Pokraj mene stajala su četiri “napaljena” momka koja su se tamo vozikala punih devet sati iz Splita da vide U.D.O. Očito je niskoj posjećenosti kumovala slabija medijska kampanja na tlu Slovenije, što se tiče prisutnosti grupe na metalskoj sceni općenito, jer za AFM Records u Sloveniji uopće nema distribucije. Ja sam osobno čak prvi put u životu na koncert došao slušati neku grupu čiji aktualni studijski album prije toga uopće nisam čuo. No navodno bi se cijene poštarine iz inozemstva sada nakon ulaska Slovenije u EU trebale drastično sniziti (tako obećavaju u medijima), čak do 70’%. Tako ćemo ubuduće željenu glazbu moći naručivati za istu cijenu lijepo preko interneta i naručenu robu barem sa sigurnošću u doglednom roku i dobiti. Naravno, onaj kojem pečenje cedeova i “downloadanje” ne znači ništa.

Jejhata, joj i prejoj! Opet sam pretjerano zalutao. Nakon što je Udo skinuo svjetleći “Thunderball” ogrtač i vratio se na pozornicu u vojničkoj opravi, prvi put je glasnije zagrmjelo u dvorani, jer su U.D.O. dalje palili izvrsnom Accept klasikom zvanom Metal Heart (“Metal Heart”, 1985). Prvi dio šoua bio je sastavljen mješovito (Accept i U.D.O. roba).

“All right! Thank you! This is a track from our Solid album, called Independence Day!” prvi je put ozbiljnije publiku oslovio striček Udo. Jedna od mojih osobno najdražih U.D.O. stvari malo je primirila razgorjene glave u prvim redovima, no svojim srednje brzim tempom i melankoličnim, fantastično složenim epskim refrenom podigla je atmosferu na još višu razinu. Ponajviše u ovoj pjesmi uvijek čekam trenutak kad se Udo probije do dijela stiha koji ukusno naglasi oštrim “R-r-r-r-obotic r-r-age…”. Kakva je vatra buknula u dvorani, kakva buka! Nisu mi se tresle samo hlače, nego i sve ostalo unutar njih, uključujući sve vitalne organe. Kakvo treskanje, kakav iskonski zvuk metala. Ovako nešto uživo doista mogu dočarati samo najveći. Kakva metalska droga!

Igor Gianola i legendarni Stefan Kaufmann zakleti su tradiciji pa koriste klasične Gibson električne gitare. Gianola modele LP i Flyin’ V, a Kaufmann u cijelosti Explorer. Samo je tijekom poluakustičnog uvoda u orgazmičnu Accept ljepoticu Neon Nights Kaufmann upotrijebio i Fender Stratocaster. Zvuk? Kakva magija! To je to. Samopouzdanje, religija, iskrenost prema samima sebi, svojoj volji, svojoj viziji. Nema varijante da ih nešto slomi. Bend je napao Sloveniju sa svih položaja, sa svom mogućom vatrom. Bez greške, cijelo vrijeme na izuzetnoj razini, cijelo vrijeme predan glazbi, mnoštvu i samima sebi. Blietzkrieg on Slovenia!

Prvi dio završio je bubnjarskim solom. Prije toga moram istaknuti izvedbu pjesme Blind Eyes (“Thunderball”, 2004). Bez obzira na to što novi album još nemam, U.D.O. su ovom malo manje glasnom pjesmom dočarali izuzetno raspoloženje, a ponajviše je nevjerojatnim intenzitetom u njoj pulsirala Fittyjeva Rickenbacker bas linija. Odličan kontrast između ritam linije i Udove unikatne vokalne sirene sjao je punim sjajem, dok je zvonjava obiju gitara namjerno bila potisnuta u pozadinu.

Nakon bubnjarskog sola U.D.O. su se vratili i kroz drugi dio svog šoua nizali, uz iznimku Metal Eater (“Timebomb”, 1991), samu Accept klasiku. Narod je poludio na Son Of A Bitch (“Breaker” 1983), Restless And Wild (“Restless And Wild”, 1982), Up To The Limit (“Metal Heart”, 1985), a među svima njima isticala se jedna od najljepših Accept majstorija Neon Nights (“Restless And Wild”, 1982). Ljudi su bili vidno zadovoljni (što ipak nije značilo da su bili i oduševljeni), posebno su kroz cijelu Accept ostavštinu činili pravi pakao i u refrenima složno u jedan glas podržavali grupu. U.D.O. su svijetu velikodušno i nesebično vratili tu energiju.

Udo nije samo izuzetno karizmatična osobnost bez koje se suvremena metalska scena ne može zamisliti, nego ostavlja dojam dobrodušnog strička koji na pozornici nije baš osobito zborljiv, no sama energija koju čovjek zrači i njegova scenska igra govore o njemu mnogo više. Udo se stalno rukovao s fanovima u prvim redovima, trčao po pozornici od jednog do drugog člana grupe i kao iskusan majstor neprestano ih podžigao. U.D.O. su tako djelovali mnogo pučkije, ljudima još bliže (slične su iskrene i pozitivne osjećaje lani na Rock Otočcu dočarali i Primal Fear), nego npr. u siječnju u istoj dvorani Grave Digger, kod kojih se osjećalo da cijelo vrijeme zadržavaju barem lagan dašak distance prema publici, iako i sada odmah skidam kapu pred koncertom Grave Digger. Želim reći da se U.D.O. pred publikom ne igraju nikakvih skrivača. Čak i pred manjom publikom pristupili su svom snagom.

Pet minuta dodijeljeno je i Igoru da se konkretnije raspuca svojim uživljenim fenomenalnim gitarskim vezenjem, gdje je posebnu pažnju posvetio svom cvilećem wah-wahanju. Dečko je svirao izuzetno opušteno i na koncertu se doista dodobra nasolirao, jer je praktički zadužen za sviranje gotovo svih solaža u grupi. Stefan je svoj primat na pozornici u tom segmentu dobio samo tijekom komada Holy.

Treći dio regularnog dijela U.D.O. šoua opet je bio sastavljen od mešavine Accept i U.D.O. komada. Otvorio se s Man And Machine (“Man And Machine”, 2002), s kibernetički odjevenim Udom u središtu pozornosti. Imao sam sreće da sam stajao lijevo od legendarnog pjevača u prvom redu, pa sam mogao promatrati detalje Udove odjeće. Kod dizajna robotske odjeće dizajneri su si vrlo lukavo pomogli. Upotrijebili su “Revellovu” plastičnu maketu svemirskog broda. Svima koji lijepite plastične makete poznato je da se sastavni dijelovi makete drže na okviru. Te okvire su, naravno, “štedljivi” Nijemci, inače dizajneri Udove odjeće, domišljato izrezali i u raznim kombinacijama nalijepili na odjeću koju je nosio Udo. Tako je čovjek na pozornici doista izgledao kao križanac između robota i čovjeka iz kojeg vise elektronske sheme, čipovi i cjevčice raznih “?”-ova. Odmah potom Udo je nastavio svoj šou našemljen u već spomenutog dezertiranog vojnika i kroz svoje uho parajuće vrištanje nesmanjenim intenzitetom briljirao dalje. Grupa je pripremila još jedan Accept detonator Balls To The Wall i to baš na rep set liste regularnog dijela nastupa.

Kroz posljednju pjesmu U.D.O. su djelovali tako uvjerljivo i stvorili takvu magiju u dvorani da su nakon zaključka, kad su već napustili pozornicu, još dugo odjekivali “ooooh-oooh-i” u prostorima dvorane. Balls To The Wall bio je fantastičan snimak verzije s U.D.O. live albuma “Nailed To Metal” (2003). Sadržavao je sve što metalski zanesenjak može samo poželjeti. Prije svega iznimno arogantan buntovnički tekst odjeven u genijalan jednostavan osnovni rif, naravno s energičnim “na tri-četiri” refrenom koji je učinkovito gazio jaja i tako pokorio publiku. Posebno je bio fantastičan izlaz, sam zaključak izuzetne eksplozivnosti.

Tome da je atmosfera u dvorani bila izuzetno opuštena, osim fanatičnog pristupa i odnosa same grupe, pridonio je i U.D.O. tour menadžer, koji je tik prije nastupa grupe zamolio žuto sjajeće redare da se maknu iz prvog reda, tako da su tijekom koncerta na vidno smetajućim mjestima ostala samo dvojica. Jedan na krajnjoj lijevoj i drugi na krajnjoj desnoj strani, baš kao što je to npr. na koncertima u Planet Musicu u Beču. No ti su “zaštitari” (nisu bila samo dvojica) tijekom koncerta nekoliko puta okrutno zahvatili u opći žur i frustrirajuće ga pokušali ugušiti. Pritom nisu birali sredstva. Naravno, neki je tip otišao predaleko kad je svojim pivom polijevao feršterkarije, ali zbog toga ga nije trebalo vući po tlu cijelom dvoranom i pritom gotovo pobiti polovicu svih ostalih. Ozbiljniji slučaj “svinjskog” ponašanja zaštitarske službe dogodio se neposredno u prvom redu blizu sredine. Pokraj mene se guralo neki dečko (opet pokraj mene, grrr…). Ovaj put je sve skupa naizgled bilo potpuno nevino. I gle! Žutac je odjednom iz ničega uzeo i zgrabio dečka. Ovaj je u šoku naravno reagirao obrambeno i zamahnuo prema njemu. E, a za “zaštitara” je to djelo njegove žrtve bilo pravi povod kojim je mogao opravdati fizičko uklanjanje nesretnika iz dvorane. Ne treba posebno spominjati da “zaštitar” pritom nije birao način i udarce koje je siromahu solio i po glavi. Da su ti takozvani “zaštitari” ikad bili na Mötorhead, vjerojatno bi pokušali istjerati cijelu publiku iz dvorane, jer im ni u snu ne pada na pamet što je to pravi pakao.

Normalno je i ništa posebno da se na takvim koncertima svi guramo. Tko bi stajao mirno, pa nismo publika uplakanog Pavarottija koja usiljeno pljeska na stolčićima. Usiljeno zato što u operama i na jazz koncertima sretneš 70% ljudi koji tamo idu samo da se pokažu, a glazbu i umjetnike mentalno uopće ne dohvaćaju. No važno je da su platili ulaznice. A žuti šuštavi uniformirani, koji su u prvom redu došli po plaću, stvari si drukčije i ne znaju tumačiti, jer im je magija glazbe izuzetno tuđ pojam. To je to, glazbena kultura u Sloveniji na izuzetno je niskoj razini. No uz ovakav entuzijazam kakav nudi ovogodišnje rockerski obojeno koncertno događanje kod nas, možemo se nadati da će se i ta kultura podići na razinu zapadnoeuropskih država.

Idemo natrag. Narod je bio u ekstazi, hipnotizirano je dvorana pjevala “oooh-oooh-e” iz Balls To The Wall, koji je još odzvanjao u ušima. Čak i nakon što je Kaufman došao natrag na pozornicu i počeo svirati intro za Holy (“Holy”, 1999), publika se nije baš osvrtala i u svom pjevanju nije dopustila da joj se smeta. No kad se na pozornici pojavio i Udo s ostalima, i narod se probudio iz hipnotičkog stanja. Udo je za tu priliku bio odjeven u župnika sa sunčanim naočalama. Ma, bomba! Isprva sam pomislio da je na pozornici Nosferatu kojeg igra Klaus Kinski. Uostalom, “Holy” mi je najdraži U.D.O. album i pao sam u takav delirij da sam čak pokušao u stihu “raise your hands” oponašati Udov vokal. U trenu sam ostao bez glasa. Vrućina je ponovno rasla, U.D.O. su prebacili “u višu” s Accept klasicima I’m A Rebel (“I’m A Rebel”, 1980) i najbučnijom, najbolje rečeno, ne bih rekao ludom, ukratko pjesmom samih superlativa, lekcijom prave metalske agresije, buke i nezaustavljivog bijesa u najbržoj pjesmi set liste Fast As A Shark (“Restless And Wild”, 1982). U.D.O. su se oprostili drugi put, a narod je ustrajao i dobio još drugi bis. Grupa je ostala kod spomenute Accept ploče i počela drugi dodatak srednje brzom opskurnom, ali epskom Princess Of The Dawn, koju su U.D.O. izveli u verziji koja se nalazi na njihovoj live ploči “Nailed To Metal” (2003). Jednom riječju vrhunski! Iznenađenje za kraj bilo je nedvojbeno uključivanje pjesme Burning, koju U.D.O. na ožujskim i travanjskim koncertima svog Thunderball World Toura nisu uključivali u set listu. Udo pita prisutne: “Do you want us to play another one?” Odgovor je bio huronsko “Yeah!!!”, nakon čega Udo zamahne rukom, češ: “Ste pa nemogoči, kaj še nimate dovolj?” i nastavlja: “All right Ljubljana! Are you ready to rock? Are you ready to roll?” i tako je u noć odjeknula još jedna Accept klasika, koja je zaokružila taj fenomenalni nezaboravni događaj oživljavanja Accept magije, koji je trajao dobra dva sata. Ljudima se potpuno pomješalo. Da slovenska metalska publika ne poznaje granice, svjedoči nekoliko krepkih ogrebotina koje sam tijekom koncerta dobio za uspomenu. Par puta mi je zamalo pukla moda jer su se manijaci straga zaletavali u prvi red. Po vratu sam bio sav porezan jer se neki luđak nakon koncerta pružao preko mene u nadi da će dobiti kakvu trzalicu, da ne govorim o izudaranom laktu. Prešivjeti metal koncert u Sloveniji očito mi postaje iz godine u godinu sve teži ispit. Preputeš skoro pola svijeta i izlažeš se svakojakim divljim situacijama, sve neprestano teče bez problema, a onda ti se dogodi “pizdarija” kao baš na koncertu u Sloveniji. Tijekom koncerta Grave Digger mi je npr. neki kreten na parkiralištu ispred dvorane otrgnuo prednju registarsku tablicu s auta. No ovaj put sam otišao kući s cijelom hrpom ogrebotina.

U.D.O. nisu skrivali zadovoljstvo odzivom publike, iskreno su se zahvalili i obećali da će se vratiti ponovno. Grupa djeluje jača nego ikad. Kao što sam već pisao u jednoj od recenzija i što više nije nikakva posebna vijest, U.D.O. nisu samo naslijedili unikatni Accept stil, nego su svojim postojanjem i veličanstvenoššću istog nadogradili u svakom pogledu. U.D.O. su nekako integracijom Stefana Kaufmanna (on je tijekom osamdesetih kod Accept svirao bubnjeve, a kod U.D.O. je sada gitarist) u grupu na albumu “Solid” (1997) dobili čvrstu vezu Dirkschneider/Kaufmann, koja kod pisanja glazbe i tekstova funkcionira savršeno. Ako je Gianola u bendu majstor soliranja, Kaufmann je majstor postavljanja fenomenalnih klasičnih metalskih rifova uz koje poželiš rasčešljati glavu. Tako su U.D.O., koji su imali neprestane probleme sa stabilnošću svoje postave nekako od “Holy” (1999) nadalje, koherentni i trenutna postava doista djeluje nenadmašno, kako na pozornici tako i kod komponiranja samog materijala.

I naposljetku, dopustite mi da još malo senzacionaliziram ovu “reportažicu”! Postavlja se naime završno retoričko pitanje. Ako su se Majesty busali da sviraju “true metal”, što su onda U.D.O.? Možda “real metal” ili čak “correct metal”? Osobno sam na upotrebu riječi “true” u žanrovskom glazbenom smislu vrlo alergičan. Za svakog pojedinog ljubitelja glazbe “true” je naime točno ono što ga u glazbi i u danom trenutku najviše privlači i oduševljava. A o tome što je “true” može suditi samo svatko sam u sebi i samo za sebe. Samokrunjenih “kings of metal” imam pun kufer! Jesu li to možda ispuhnuli Manowar, odjeveni u smiješne kože pleistocenskih koza? Hm, ne kažem, s druge strane, Majesty su sigurno vrlo ambiciozni. Kitili su se riječima “true metal” i to pred takvim “headlinerom” kao što je U.D.O., a to sigurno nije mala stvar.

Setlista

Majesty:
01. Reign In Glory
02. Hail To Majesty
03. Into The Stadiums
04. Heavy Metal Battlecry
05. Sword & Sorcery
06. Keep It True
07. Metal To The Metalheads

Crystal Ball:
01. Hellvetia
02. Forever And Eternally
03. Lay Down The Law
04. My Life
05. Opposites Attract
06. Savage Mind
07. Soulmate
08. Dance With The Devil
09. Private Visitor

U.D.O.:
01. Thunderball
02. The Bullet And The Bomb
03. Metal Heart
04. Independence Day
05. Pull The Trigger
06. Living For Tonite
07. Love Child
08. Blind Eyes
09. Drum solo
10. Metal Eater
11. Neon Nights
12. Son Of A Bitch
13. Restless And Wild
14. Guitar solo
15. Midnight Highway
16. Up To The Limit
17. Man And Machine
18. Animal House
19. Balls To The Wall
—prvi bis—
20. Holy
21. I’m A Rebel
22. Fast As A Shark
—drugi bis—
23. Princess Of The Dawn
24. Burning

Galerija fotografija