Veliki David Coverdale stigao sa Whitesnake, vidio Ljubljanu i pobijedio u Križankama (2006)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Križanke / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 15.07.2006
Broj posjetitelja: 3200
Cijena karte: 8.500,00 SIT

Ne možeš vjerovati. Nastup Whitesnake u Feldkirchenu dan prije otkazan je zbog premalog broja prodanih karata. I to se dogaďa s vremena na vrijeme sjeverno od Slovenije! No s vremena na vrijeme dogodi se i da legende rocka doďu i južno od Austrije! He, he, i to u samu samcatu Sloveniju! Bili smo na prizoru u 20.00, laž&em malo, oko 19.40 (sekunde nisu važne). Vani ispred Križanki vrvjelo je od ljudi! Oˇito su se prenuli, krenuli na mučni put iz svojih brloga i u posljednjem tjednu prije koncerta samo razbili sve skrivene porculanske svinjice te pretražili džepove hlača u potrazi za ulaznicama. Uuuu! Da, da. Osjećaj je bio onaj pravi, spremala se prava rockerska oluja, nešto je bilo u zraku. Jednostavno nešto što je jasno nagovještavalo da će ovo biti nezaboravna večer!

Ponovno sam se u predvorju pozdravio s nekoliko velikih prijatelja rock glazbe koje mi je uvijek čast sresti na koncertima i prozboriti riječ-dvije! Joj, stvari su se tako brzo vrtjele. Gubio sam vlastitu glavu. U euforiji koja je rasla iz minute u minutu. Mary Rose su već počeli, a mi još vani. Ehej, tamo u gužvi je Bojan! Naš Bojan, koji je upravo “zviznuo” kroz gužvu s “photo passom”! “Mary Rose će biti fotodokumentirani”, odahnuo sam.

MARY ROSE: 21.00 – 21.30
Svakako sam jedva ušao! Bilo je 21.20, ulovio sam još Mary Rose. Svakako pohvale živim dečkima! Klasičan pristup, rockerski napeto, dostojno, korektno, svakako atraktivno i zaslužno na mjestu prije nastupa velikih Whitesnake. Ukratko, pogled na vjerojatno najboljeg gnječitelja Hammonda u Sloveniji, Davora Kasteleca, okruženog zanesenjacima na pozornici, žednima dokazivanja, budio je samo pozitivne osjećaje da Slovenija ponovno raste rockerski. Nažalost, nastup od samo pola sata ostavio je dovoljno glazbe za prvi dojam, dovoljno ga je ostalo u krvi. Nažalost, Mary Rose nisam poznavao, ali čuo sam same pohvale na njihov račun. Uvijek skromno poslovični Slovenci, naravno, na kraju pohvale svoje sunarodnjake. Mary Rose! Dečki, sad nema uzmaka! Uzmite što je vaše, a ljudi, podržite napokon domaću slovensku kvalitetu koja se jasno i glasno sama hvali! Vidimo se u Hruševju, u kolovozu ove godine!

WHITESNAKE: 22.00 – 23.45
Naravno, u stanci se posvuda disalo po pivu u predvorju. Ljudi su se gurali na blagajnama i to je iskustvo još jednom potvrdilo da Slovenci ne poznaju čekanje u redu kad dobiju priliku da se “nabiju” do temelja prije rock koncerta: “Jel tako braćo Štajerci?” Glava mi je bila puna. Iščekivanje, euforija,… Whitesnake, za ime božje, ovdje pred očima! Coverdale, veliki Coverdale. Okej, obuzdaj svoje fanovstvo, mali!

sa “Saksy” i Petrom (dr. “Prog Rockom”) jedva smo se uvukli unutra, kroz labirint visoko “uzdignutih pivskih krigli”. Doslovno smo puzali među nagurano gledalište i postavili se ispred mikserskog pulta, dobrih 20 metara od pozornice. Ehej! Dvorana je sigurno brojila najmanje 3.000 ljudi! A još su ih curkom ulazili.

Zamračenje! Ljudi u zrak! Intro! Dečki izlaze na pozornicu, “roadie-ji” im svjetiljkama osvjetljavaju put do pozicija na pozornici! Eksplozija! Svjetla bukte! Tu su! Elementarni rif! Rif Burn! Sastav je ovdje! S ljudima. Narod na nogama. Jedinstveni karizmatični Coverdale u napola zakopčanoj košuljici! Seksist, “sekspozicija” je njegova poezija, koju nakon svih ovih godina majstor unosa zavodljivog mačizma propovijeda tako vehementno kroz vlastitu hard rock prizmu! Je li to njegov glas, sama pojava, sama aura, b? Okej, okej! Dečki se nisu suzdržavali i udarili su ravno, tako da su se Križanke snažno zavrtjele oko svoje osi i počela je otpadati žbuka u komadima sa zidova! Cijela dvorana je podivljala. Bili smo negdje na zlatnoj sredini, lijevo od mene luđao je neki tata kao da je tinejdžer, žena mu je pokraj lijeve samo ljupko se smješkala! Ruke su vijorile u zraku od prvog do zadnjeg reda. Burn je klasika i kad u tu klasiku uvedeš još i glavni motiv Stormbringera, ubiješ dvije muhe jednim udarcem. I točno to su napravili Coverdale & co. Coverdale se nije suzdržavao, nego je ubrzo nadjačao Križanke s nekoliko luđačkih “screamova”. Doma smo kod Whitesnake. Strastveni “bluesy” Slide It In, Love Ain’t No Stranger i Fool For Your Loving, himna za himnom podžigale su gledalište i bilo je užitak stapati se s raspoloženim Coverdaleom na pozornici i navijenim članovima koji su pratili legendu o bijeloj zmiji. Intenzivno, punom snagom. Coverdale, poznat po tome da je uvijek privlačio u svoj sastav najbolje što mu je tržište u danom trenutku nudilo, i ovaj je put sastavio sastav koji apsolutno ne zna i ne može zatajiti. Riječ je o sekstetu koji je pripremljen “tip top”. Dečki su fizički potpuno dovršeni i instrumenti su u njihovim rukama doslovno cvilili kad su usred koncerta molili za malo milosti. Reb Beach (i s Winger) i Doug Aldrich, gitarski mitraljezi, ravnopravni, različitih pristupa, ali zajedno usklaďena slagalica (Black & White), zatim zavodljivi mladac – novajlija u postavi, basist Uriah Duffy (njegovi roditelji bili su fanovi prog rocka, pa su njegovu bratu dali ime Yes), strpljivi vjerni Timothy Drury na klavijaturama te jedan od najvećih bubnjara u rock glazbi, Tommy Aldridge, kralj sviranja na dvostruki bas bubanj, predvođeni vođom koji dokazuje da što je stariji, zapravo postaje mlađi, Davidom Coverdaleom, koji je bio vruć, doista vruć, tvrđava su koju teško osvojiš. Kad se sva ta mašinerija spoji u jedno, samo zjapiš u perfekciji. Ali više od toga su! Izvlače pravu emotivnu erupciju i to je tako zarazno da nema šanse da bi se tome slučajno opirao. Odnijelo nas je potpuno!

Svakako zatim slijedi smirivanje tog borbenog plesa! Is This Love? Napokon! Stisnuo sam Saksy uz sebe, dodir koji mi je tijekom nastupa Whitesnake na Gods Of Metal tako nedostajao. Ludnica! Svakako “riffing” mnogo udarniji nego u originalu! Ljudi u refrenima i dalje uz Coverdalea, kojemu takav repertoar ne bi mogao bolje pristajati. Whitesnake je on! Ionako, što uopće blebećem! Još jedan visokoadrenalinski napad s Ready And Willing, a zatim je na scenu stupio Doug Aldrich, koji je otvorio prvu solo točku. Doug! Ovaj sam put bio udaljeniji u usporedbi s prvim redom koncerta Dio (Graz, 19.09.2002), ali ipak sam mogao promatrati dovoljno dobro. Doug je nevjerojatno uvjerljiv u takvoj solo točki. Opet. U nju tako spretno upliće sebe i svoje osjećaje da solaža ispada spontano, o tehničkoj perfekciji nije vrijedno gubiti riječi. A ako kod tehničke dovršenosti ostanu inače majstori Petrucci, Satriani i slični i ne pomaknu te odande, onda je Doug uzor gitarista koji tjera gitaru da u svemu sentimentu doslovno oživi. Činilo se da Doug još nikako neće odustati od “natezanja” gitare, pa ipak je najavio Reba Beacha, koji je nastupio mnogo sofisticiranije i uglavnom brzao po svjetlosno brzom “tapingu”, dok je Doug svoju solažu zasolirao mnogo bluesevskije! Ukratko, solaže su možda nekoga u gledalištu uskratile za koju Whitesnake klasiku više, ali meni osobno predstavljale su jedan od vrhunaca koncerta. Dečki su opet zajedno na pozornici i slijevaju se u zajednički “jammming”. Smiješno je bilo promatrati “skrivenog” iza monitora Coverdalea, koji nikako nije mogao mirno stajati tijekom soliranja gitarista.

Sastav se vraća s Crying In The Rain. Glazbena drama, prilično neuobičajen melos za Whitesnake, ali s još jednim veličanstvenim rifom. Nezaustavljivo dalje. Dečki se povlače s pozornice! Sad se reflektori usmjeravaju na pravu zvijer za bubnjevima. Tommy Aldridge! Veliki bubnjar koji je u karijeri proživio svašta uzbudljivo, počevši kod Black Oak Arkansas, zatim je u osamdesetima bio dio vjerojatno jedne od najsnažnijih ritam sekcija zajedno s Rudyjem Sarzom (danas s Dio) kod Ozzyja Osbournea. Čovjek koji je izveo pravu čaroliju na bubnjevima. Torpediranje, sviranje u stojećem stavu po dvostrukoj pedali, izgledalo je da će opne razbacati među ljude. Zatim usred točke odbaci palice! Nastavlja golim rukama i svoj show zaključuje visoko nad činelama. Je li Aldridge pokupio taj štos od Dona Brewera (Grand Funk Railroad), jer Black Oak Arkansas prilično su blizu Grand Funk Railroad? Heaven knows? Ukratko, ljudima je oduzimalo dah! Whitesnake su opet nazad i “odžgu” bombastičan završetak u Crying In The Rain. Sad je vjerojatno raspoloženje doseglo svoj vrhunac. Jedna od najuglednijih skladbi Whitesnake, površno rečeno njihov Mistreated, ali pod mnogo klasičnije zamišljenim šablonom, velika Ain’t No Love In The Heart Of The City. Coverdale je briljirao u svom pjevanju. Dojmljivo odlučno, iskusno. Majstor vještine, jedinstven glumac, a bit svega bila je činjenica da je David te večeri doista bio u izvrsnoj raspoloženjskoj formi. Whitesnake su “zabili” koncert s Give Me All Your Love, gdje je David tražio od ljudi: “I wan’t you to blow the fuckin’ roof off!” Svakako se to nije dogodilo, ali bilo je smiješno jer se vidjelo da je gledalište za Coverdalea bilo pretiho pa je zato nekoliko puta potaknuo publiku: “Oh c’mmon Ljubljana?! Don’t be shy!” Svakako se nekoliko puta tijekom nastupa duboko zahvalio publici na čistom zbornom slovenskom: “Hvala!” Kraj je bio prilično očekivan! Here I Go Again, jedan od najvećih hitova sastava, i ljudi su opet bili tijesno uz Coverdalea kroz tu skladbu, izvrstan intenzivan vražji završetak. Regularni dio je nevjerojatno brzo prošao, ne pamtim da mi je ijedan koncert u posljednje vrijeme tako brzo prolazio. Bilo je jedinstveno! Ljudi! Pa mi smo u Ljubljani! Ne mogu vjerovati!

Bis su započeli navijenom Take Me With You i zatim upali u pojam savršenstva rock kompozicije naslova Still Of The Night. Uvijek me prolaze žmarci tijekom drugog dijela skladbe i kroz dramatičan završni dio te skladbe. To je skladba koja atmosferičnosti dobiva iz kruga u krug. Možda skladba koja najljepše obuhvaća pojam Whitesnake, jer riječ je o idealnoj slagalici bluesa i klasike pod nepopustljivom palicom hard rocka! Ukratko, visokoatmosferičan završetak koji može pripremiti samo genijalni Coverdale s kompanjonima. U izlaznom dijelu Coverdale je s pridom iskorištavao “echo delay” efekt za moćne “screamove”, koje je ukrašavao različitim glasovnim bojama. Iz jaja! Pjevanje na rubu izdaha, kao da ženi pušeš na dušu, noću, kad si uz nju, negdje… brrrrr…..

Dečki su se praktički već oprostili, pa ipak su sjeli natrag za instrumentarij. Publika ih nije pustila iz zagrljaja! Još jedna klasika s albuma “1987”, Bad Boys, odjeknula je u noć. I onda je doista bio kraj otrovnog siktanja bijele zmije! Dečki su otišli. Ali ne svi. Na pozornici je ostao David sam. Snop svjetlosti ga je obasjavao. Započeo je: “I have often told you stories,…” Zlomka! Soldier Of Fortune, a capella izvedba! Ljudi su neko vrijeme zurili. Kao da imaju pretjerano poštovanje prema Davidu! Zatim je David nakon refrena podigao ruke u zrak i pozvao ljude na sudjelovanje. Time je pripremio najljepši mogući oproštaj kojim nas je napustio. Vrućešne i naloženi do maksimuma! Ukratko, školski sat i tri četvrtine rockerske seksologije ostali su iza nas. “Music that make you wanna fuck!” (radije ne kažem na slovenskom). Ali tako to već ide.

Coverdale je nevjerojatno očuvan za svojih gotovo 55 godina. Vokal je doduše lagano izblijedio, osobito se osjetilo tijekom npr. Give Me All Your Love da David više ne može zaokruživati stihove u čistim melodijskim linijama, kao što je to činio nekoć, ili kao što se može razabrati iz studijskih snimaka. Ipak je uništavao ekstremnim “screamovima” koji su dosezali, za pužnicu uha, frekvencije zrakoplovnih razmjera. Coverdale je došao, vidio, pobijedio. I sudjelovanje publike donijelo je svoju točku na “i”. S te strane koncert je bio čista desetka. Dakle, nabrijan bend i nabrijana publika ruku pod ruku. Maksimalno nabijen prostor i maksimalno razuzdan sastav. No i tu, kod razuzdavanja, krije se minus. Dvorana. Križanke su zakazale pri svoj glasnoći Whitesnake. Kako je Plečnik prije 100 godina mogao znati da će ovdje jednom svirati Whitesnake, da bi pri konstrukciji mislio i na dodatne elemente. Ne znam kako se čulo u prvim redovima, ali kod mikserskog pulta zvuk je bio jedva prihvatljiv. Dakle, rad obiju gitara na trenutke nije se mogao razločno čuti. Pritom je zanimljivo da je Coverdale uvijek namješten tako da nadjača sav elektro voltaž ostalih glazbenika u sastavu tijekom koncerta Whitesnake. Tako mi je i ovaj put nekoliko puta pošteno podiglo tlak u lubanji kad se pjevač prihvatio svog vrištanja. Čovjek je neuništiv i nabijen stvaralačkom energijom. Ponovno je uzeo pun zalet i s njim Wihtesnake. David napušta pozornicu. Pale se svjetla i čuje se We Wish You Well “taped outro”.

Ovo je bio klasični rock događaj od silne važnosti za Sloveniju. Potvrdio je da Slovenci i dalje pokazuju zanimanje za glazbenu scenu koja je kraljevala u sedamdesetima i osamdesetima. Elementarna energija zvijanje zmije! Hvala ti za nezaboravnu magiju! Volio bih da se češće srećemo, da bi ovakvi klasični rock događaji bili višekratna prilika za posjet i u Sloveniji (“sanja svinja kukuruz, pa ništa ne škodi”), da se ne bismo stalno lovili automobilima i autobusima po Europi. Hvala zvjezdanoj konstelaciji, hrabrosti organizatora i naravno magiji Whitesnake, za nezaboravnu večer!

Setlista

1. Burn (incl. Stormbringer)
2. Slide It In
3. Love Ain’t No Stranger
4. Fool For Your Loving
5. Is This Love
6. Ready and Willing
7. Blues For Mylene
8. Snake Dance
9. Crying In The Rain (incl. drum solo)
10. Ain’t No Love In The Heart Of The City
11. Give Me All Your Love
12. Here I Go Again
—bis 1.—
13. Take Me With You
14. Still of the Night
—bis 2.—
15. Bad Boys
16. Soldier Of Fortune
17. We Wish You Well (taped outro)