Mjesto: Hala Tivoli / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 04.10.2006
Broj posjetitelja: 4
Cijena ulaznice: 9.500,00 SIT (39,64 €) – na dan koncerta
Stari znanci, staro mjesto, stari bend! Promet je već oko 18:00 vidno kolabirao na Celovškoj. Bilo je vrijeme da se okolica dvorane Tivoli i sama dvorana ponovno razbude, a oko dvorane je već veselo vrvjelo, kao u mravinjaku. Bilo je puno mladeži, među inače zrelom situiranom gospodom koja je još jednom došla podoživjeti rana sedamdeseta.
SHEEVA: 20.00 – 20.30
Večer su otvorili slovenski nadobudnici Sheeva. Bend pokušava sreću s aktualnim prljavim modernim “groove-om” gitara i bijesnim ženskim vokalom. Svakako neusporedivo ljepše nego da si slučajno gledao neke harmonikaše, koji općenito danas kvare zdravu sliku rock scene u Sloveniji, a pogotovo u glavama “Slovenčkov”. Pojednostavljeni rock, dakle bez alternativnih rješenja. Uz žalosni zvuk tijekom izvedbe skladbi, u kojem su bas tonovi prekrili cijelu zvučnu sliku, stvar nekako nije zaživjela. Drugi razlog leži u tome da pred Deep Purple ne možeš staviti baš svaki predbend koji ti je pri ruci. Ne znam zašto uz sve moguće opcije ne dobivaju svoje prilike slovenski bendovi koji su vjerni smjernicama klasičnog hard rocka – Forgotten Eden, Rock Shock, Firebird – koji bi razveselili publiku orijentiranu na zvuk Deep Purple, dobro je zagrijali i kad bi sišli s pozornice, ostavili je u još grozničavijem iščekivanju nastupa legendi. Srećom je trajalo samo pola sata.
DEEP PURPLE: 21.00 – 22.50
Pa i da je bilo kraće. Deep Purple su počeli točno na vrijeme. Što? Što je s tim zvukom? Pretiho? Aha! Horor, opet čuješ samo basove posvuda. Pictures Of Home, Things I Never Said te Into The Fire. Bože! Gillan je zvučao kao moja baka koja se vratila u kuću nakon što je upravo plijevila vrt, ustavši u tu svrhu u prvi jutarnji sumrak, deset minuta do pet, dana 19.06.1981., da mi spremi kajganu i kakao za doručak. Promuklo do neba. Napuklim pjevanjem poput kukurikanja pratio je i stihove iznenađenja dana s klasikom Into The Fire (“In Rock”, 1970) i uz taj pogromaški pristup mi je skoro puklo srce od razočaranja.
Pa, da su se stvari polako počele vraćati na standardna mjesta i na neku zadovoljavajuću razinu, koju se od Deep Purple traži, počela je nagovještavati četvrta skladba Strange Kind Of Woman uz koju je i dvorana prvi put oživjela. Zvuk se popravio i Gillan je ugrijao glas. Od tuda su Deep Purple barem rutinom opravdavali svoj duh i svoje veliko ime. Doista je pogled na pozornicu bio silno kontrastan kad si se s istrošenog Gillana okrenuo prema energijom nabijenom i još uvijek svježem piratu Rogeru Gloveru, koji je nemilosrdno poskakivao s jednog kraja pozornice na drugi i vitlao svojim basom marke Vigier, kao da mu je bas gitara baletna plesna partnerica. Pa, očito je skladba Rapture Of The Deep postavila stvari na svoje mjesto. Dečki su se u njoj načas okrznuli o atmosferu iz Perfect Strangers i pokazali čak djelić dječje naivnosti pri njezinoj izvedbi. Publika je opet oduševljeno poskočila uz klasik Fireball, gdje je Gillanov glas nažalost opet pucao po šavovima, no to je skladba koja je svojom brzinom i eksplozivnošću jednostavno zapalila pravu vatru u dvorani. Imao si osjećaj da dinamika koncerta cijelo vrijeme njiše između temperaturnog kontrasta toplo – hladno. Sada je atmosferu smirila Wrong Man, a za njom je uslijedila Morseova solo točka, u kojoj je gitarist bio, naprosto, vraški naoliđano standardan u jurenju po vratu gitare. Zapanjio je prisutne osobito uključivanjem glavnog riffa AC/DC klasika Back In Black, cijelog sola skladbe Led Zeppelina Stairway To Heaven te prebacivanjem na glavni riff Lynyrd Skynyrd u vječnozelenoj Sweet Home Alabama. Pa, kad je prešao na instrumentalnu Contact Lost, osjetilo se da se njegova dulja solistička točka bliži kraju. Uslijedio je trominutni “jam” grupe (s još uvijek uporno sjedećim Gillanom, koji je čekao podno Paiceovih bubnjeva – da su mu bar dali konge, ili barem kastanjete) Well Dressed Guitar, u koji su se dečki uz Morseovu gitaru silno nespretno uključili, jer su upali u skladbu s potpuno promašenim tonom. Jaoj-jaoj-jaoj, toliko godina na turnejama, a ovako… grrr!!! Paiceov intro na bubnjevima i Kiss Tomorrow Goodbye s duhovitim tekstom: pišam u vodu, palim stabla,.. – o zabludama čovječanstva i skrnavljenju prirode! Smirivanje atmosfere uz When Blind Man Cries, gdje je oko 3.500 Slovenaca uspjelo skupiti dovoljno sredstava za nabavu plina, kojim su tijekom koncerta zapalili cijela tri upaljača. Atmosfera je konačno poskočila uz Lazy (Gillan na usnoj harmonici), koju je, očekivano, uvodno duhovito otvorio Don Airey. U nastavku smo se zabavljali uz izvrsnost Aireyjeva soliranja, a onda novi vrhunac uz koji se dvorana konačno probudila iz sna i Perfect Strangers. Odlična izvedba. Jednostavno, komad koji od svih “Blackmore era” komada najbolje leži Morseovu gitarističkom stilu. U sliku odsvirano i otpjevano – zahvaljujući većem od dvojice Iana. Sad je uslijedio vrhunac koncerta. “Machine Head” trojac sa Space Truckin’ uz koji je dvorana opet mirno pratila Purple, Highway Star, pred koji su Morse i Glover utkali uzbudljiv kraći instrumentalni “jam” i naravno Smoke On The Water. Kraj regularnog dijela.
Povratak i veselica s Hush, koju je otvorio Paice, i to na opće iznenađenje kratkim solom na bubnjevima, što već dugo, dugo nije napravio, te završetak s klasikom Black Night, koji je obilježio dulji zajednički Purple jam na pozornici, tik pred klasičnim završetkom. Kraj malo prije 23:00.
Još nekoliko opaski. Većina dvorane je veći dio koncerta bila, gotovo, nijema i mirna. Ludovalo je samo prvih nekoliko redova koje su zauzimali mladi. Gillan je morao nekoliko puta doslovno potaknuti publiku da se probudi iz zimskog sna. Ni Ian nije toliko zaokupljao publiku kao inače, a osim toga su se Purple ovaj put većim dijelom oslanjali na svoju rutinu, što je uz tu “ležernost” pokazalo i poneku ugođivačku rupu tijekom izvedbe pojedinih točaka nastupa, a ponajviše poražavajuću zvučnu sliku u početnom dijelu koncerta.
Unatoč tome, koncert je većim dijelom odsviran na zadovoljavajućoj razini, doduše uz štednju energije (osobito pokazujem prstom na obojicu – malog i velikog Iana). Zvučna slika se popravila i Gillan je zvučao posve prihvatljivo. Ono što danas kod Purple nedostaje je, naravno, doza svježine. Istina, Airey je nakon Lordova odlaska pogodak na lotu za grupu, o kakvom možeš samo sanjati, ali koncerti su međusobno previše jednolični i predvidljivi. Možda bi mogli skratiti vrijeme namijenjeno solažama i zajedničkim “jamovima” te radije uključiti još poneki klasik Mk II. postave, koji Purple već dugo nisu svirali, pa makar samo Anyone’s Daughter. Da bi Morse razbio gitaru tijekom nastupa, ili da bi se tijekom Strange Kind Of Woman na pozornici “nespretno” skinula neka striptizeta, naravno, utopijsko je očekivanje, ali Purple danas trebaju tijekom koncerta unos neke originalne ludosti, da malo obnove i osvježe svoje koncerte. Inače, najsretniji su bili najmlađi, koji su tako imali priliku vidjeti legende uživo, o čemu će zacijelo jednom pripovijedati svojim unucima bajke za laku noć, kako je koga tijekom koncerta okrznuo Gillan pogledom i kako je nekome Glover stisnuo trzalicu u ruku, itd… Praočevi metala na koncertnim pozornicama uvijek su na veliku radost i u novom tisućljeću i njihov posjet jednostavno ne smiješ propustiti.
Setlista
1. Pictures Of Home
2. Things I Never Said
3. Into The Fire
4. Strange Kind Of Woman
5. Rapture Of The Deep
6. Fireball
7. Wrong Man
8. Steve Morse solo (incl. Back In Black/Stairway To Heaven/Sweet Home Alabama)
9. Contact Lost
10. Well Dressed Guitar
11. Kiss Tomorrow Goodbye
12. When A Blind Man Cries
13. Lazy
14. Don Airey solo (incl. Star Wars/Superman main theme)
15. Perfect Strangers
16. Space Truckin’
17. Highway Star
18. Smoke On The Water
—dodatek—
19. Hush
20. Black Night
