Zagrijavanje za Eagles Of Death Metal

Name: Misþyrming (Owls Woods Graves, Profanation, Gorrch), Ljubljana (Orto bar), Slovenija
Start: 2026-10-20
End: 2026-10-20
Location: Orto bar

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Orto bar, Ljubljana
Datum koncerta: 12.02.2007
Broj posjetitelja: 50

Stoner: glazba, konsenzus ili način života? Devedesete su prošle, a novo stoljeće nam je natresalo pun šaku novih definicija rocka. Stoner je po tim kriterijima za mnoge retrogradan, možda čak i nazadnjački, a opet tako prokleto privlačan, i usprkos svemu nas je još nekoliko kojima je pitanje aktualnosti manje važno od velike mjere kvalitetne glazbe. Plakati s dvojicom posebnjaka iz Eagles Of Death Metal postavljenih u kung-fu pozu obećavaju upravo eksperiment slovenske glazbene otvorenosti. Riječ je o testu izdržljivosti i otvorenom preispitivanju predanosti te hedonizma i žudnje za užicima koji su prisutni u rockerskim glavama. Lijepo! Nakon dugo vremena u Ljubljani nam se ponovno obećava susret sa zvukovima iskrenog, sočnog stonera, garažne psihodelije, kako to možete pročitati na raznim mjestima, na letcima i plakatima, pa i u nekim “stručnjačkim” člancima. A kladim se da nitko ne bi ni trznuo da nije dio ekipe Josh Homme, tip o kojem ste možda čuli u vezi s Queens Of The Stone Age, a malo stariji se sjećaju i grupe Kyuss.

Kako god: veliko iznenađenje bila je odluka da se tjedan dana prije ključnog čina u Cvetličarni – nastupa EODM – priredi zagrijavanje u Orto baru. Trebale su nastupiti tri hrvatske underground-stoner-noise-metal-blues postave: Stonebride, Good Day To Die i Chang Foss, pa je i naša ekipa zakoračila prema mjestu događanja. Stigli smo taman na vrijeme za €-pivopije, kratki razgovor, provjeru dobne granice slovenskih mladića i djevojaka te intervju i fotkanje s postavom Chang Ffos. O poslovičnoj “ljubaznosti” osiguranja Orta uopće ne mislim gubiti riječi, jer su svoj “osjećaj za biznis” i širenje “dobrog glasa o gostoljubivosti” pokazali čim smo sjeli na stepenice radi jedne fotke za uspomenu. Navodno se tamo pred njima nemate što šetati, a ako nešto krivo zinete, mogu vas poučiti manirima, zar ne? Da ne zakasnimo na koncert, polako smo krenuli prema koncertnom katu, zauzeli svoje mjesto ispred pozornice i čekali. Kazaljke na satu primicale su se deset. Na pozornicu su se prilično neprimjetno došuljala trojica mladića koji nisu bili slučajni prolaznici. Zagrijavanje je moglo početi.

O njima sam prije mogao saznati jako malo. Praktički ništa. Nemaju ploču. Nemaju web stranicu s imenima članova, ali poznat je popis svega što možete naći na njihovim policama. Mislim na glazbu. Mladi zagrebački kvartet Stonebride mogao bi se etiketirati na svašta, ali treba priznati da su dečki sve drugo samo ne pop. Masan gitarski zvuk i basovska linija poduprti su jednostavnim, oguljenim bubnjanjem koje ipak melje kao miješalica za beton. Prvi akordi uvodne pjesme ‘Dragon-Drop‘ i njihov recept je otkriven. Dugi uvodi i repetitivno hipnotiziranje s tri akorda. Stonerski minimalizam u kojem bi glazbenik sebi mogao dati puno više slobodnog prostora za kontemplaciju. Stroj pak melje na vrlo niskim, usporenim okretajima i ritmu. Na pozornicu se nakon nekih dvije minute uvodne hipnoze pope njihov pjevač i razveže svoju mošnju tajni. Glazbeno bih ih usporedio sa sporim pjesmama grupe Karma To Burn, a vokal je u svom melodičnom brundanju kao manje artikulirana mješavina nekih Down kojima spustite krvni tlak i odrežete melodiku. Minimalizam nakon otprilike pet ili šest minuta postaje već prilično naporan, pa je sljedeća pjesma, koju gitarist započinje gotovo bluesovskim rifom i malo življom teksturom, gotovo olakšanje. ‘Nova‘ pak ubrzo sklizne u sličnu brzinu kao prethodnica. Dijelom i zbog ritma koji ne skreće s puta u ubrzavanje. Melodije je ovaj put malo više i čovjek može naslutiti da su dečki slušali poprilično Black Sabbath. Mlak pljesak publike govori da bi za oživljavanje večeri trebala još malo veća, konjska doza energičnosti. Pjevač s meditativno poluzatvorenim očima nekoliko puta padne na koljena i nagovijesti da mu je prilično svejedno što misle o prijemu u dvorani. Riječ je o katarzi i istjerivanju demona. Riječ je o obredu i slikanju pejzaža, a slike su zamagljene i otužne. Na trenutke ljutite, ali ljutnja je prilično potisnuta i tupa. ‘Winter Song’ i ‘Bending Roads’. Nešto življe se s publikom bavi njihov gitarist, koji povremenim kretnjama te sinkronim otvaranjem usta i pjevanjem tekstova daje do znanja da u tome što radi stvarno uživa. Setlista se nakon rikajuće ‘Mountain Laugh‘ opet uspori, a uvod se rastopi u plesu konačnog uništenja i kataklizme – ‘Titan‘. Tijekom uvertire gitarist se s gitarom u rukama ubaci među prve redove apatičnog Orta. I onda kraj. Prvi dojmovi: stonerski obrok samo za one najizdržljivije i uistinu najčistunskije stonere, a za nenaviknute pomalo prevelik zalogaj. Stonebride bi više fascinirali da imaju u svojoj glazbi malo više promjena ritma, još više melodije te tu i tamo koji gitarski solo. Atmosfera je bila previše mlaka. Vremena za preispitivanje nema baš previše, jer na pozornicu već penje nova četvorka.
Odmarat ćemo se kasnije – kad umremo! Na pozornicu su samouvjereno zakoračili također zagrebački Good Day To Die i otvorili sezonu lova na one koji su sumnjali u snagu stonerske ljepote. ‘Sonic Pressure’ pokazuje da su dečki rutinirani i puni uistinu brojnih utjecaja koji im doslovno cure kroz pore. Clutch i Kyuss začinjeni taman pravom mjerom brojnih utjecaja iz ranih devedesetih i koje godine prije ili poslije. Good Day To Die uvjeravaju da im je recept glazbene uravnoteženosti sasvim poznat. Bubnjar Stepping, kojeg smo slušali još par minuta ranije s postavom Stonebride, odbacio je kočnice i krenuo u totalni frontalni napad. Doza gitarskih rifova je seksi puna, a Dale se ne boji, kad dođe taman pravi trenutak za solo, provjeriti kakvo je stanje na vratu gitare. Masivna forma ne može se održati u kompaktnoj cjelini ako nema basovskog vezivnog tkiva, a G. kos. YvVon kao glavno grlo grupe uvjerava bojanjem i dopunjujućim vokalnim spektrom, samo se tekstove, nažalost, zbog uistinu opskurne (ne)uravnoteženosti zvuka nije dalo sasvim dobro razabrati i razumjeti. ‘Long Hard Night’ vas ne ispušta iz čeličnog stiska. Stoner rock se začini s malo metala. Kao da naslućuješ prstohvat Soundgardena. Svakako lijepa kombinacija iskaznosti i estetike cjelokupnog glazbenog korpusa postave. ‘Rehabe Doll Junkyard Queen’ i YvVon (ili po domaće Ivan) vam se razotkrije posve na dlanu. To je naime pjesma koju je posvetio bivšoj djevojci. Spori sentiment patnje i boli, a s druge strane magičan osjećaj ljepote i užitka. I onda zadnja pjesma koju obećavajuće započnu, a onda nastupe tehnički problemi. Gitarski zvuk najednom nestane i prijeti već kraj koncertnog nastupa ovog obećavajućeg kvarteta. Nakon par trenutaka postane jasno da nije pregorio pojačalo te da su problemi bili samo i isključivo prolazne prirode. ‘Desert City Lights‘. Dekadencija, simbolizam, postojanje, zadrogiranost i erotika. Katarza kroz užitak. Indiferentnost prema svakodnevnim političkim sranjima. Važan je samo i isključivo trenutak. I najednom slijedi zahvala i odlazak s pozornice! Prekratak nastup, nema što! Stvarno je bilo kratko, ali zato slatko. I opet vrijeme za čavrljanje i skupljanje snage za sljedeću grupu. Orto bar se u međuvremenu već ugodno napunio, tako da je tih par desetaka glava opravdalo naziv koncertna publika.

Malo poslije jedanaest ili oko pola dvanaest na pozornicu koračaju Chang Ffos, s kojima se slovenska koncertna publika već mogla upoznati, jer su već nekoliko puta predstavili svoje aduta na našim pozornicama. Stvarno nije pretjerivanje ako ih se predstavi kao uistinu energičnu, mračnu hardcore-noise-metal-stonersku neman koja funkcionira od prvog udarca nadalje. ‘Ondjage’ je šut u međunožje, jer je brutalnost zvuka toliko masivna da se tlo Orta jedva drži na okupu. Bubnjar te također zagrebačke postave Nikola fascinira briljantnim eksplozivnim prijelazima, basist Alen stoički nanosi debele slojeve niskofrekvencijske grmljavine koju lijepo dopunjuje Ashasova gitara, koja u zapačene forme unosi osjećaj melodike, a u sveopći kaos unesen je životni ritam koji nadilazi samo i isključivo matematizaciju. Ivanov vokal je zapravo sasvim funkcionalan dio cjeline. Podsjeća na Neurosis grgljanje, ali mu na trenutke ponestane snage za dotući nevjerne Tome. Chang Ffos su nedvojbeno vješti u manipulaciji, jer energetski kontakt s publikom vode dalje. ‘The Throne Of Sasquatch Ascending’ reže snažno i udarno, a glazbeno podsjeća na fenomenalnu postavu Entombed koji se najednom pretvore u EyeHateGod neposlušnost. Chang Ffos su svojom definicijom zvuka privukli pozornost strane indie etikete MoonLee Records, za koju su prošlog svibnja izdali svoj prvijenac Trust This Arcane Device. A nedvojbeno su paklenski teški – zvučno mislim. ‘Golden Room’ postavljeno malo omekša, uspori. Ivan čak pokušava malo dramatičnije postaviti koncept svog pjevanja. Svakako, energija je cijelo vrijeme prisutna. Fascinaciju može utažiti samo šus, puna plotuna iz svih topova. ‘The Bowels Of The Beast’ i zatim ‘Iron Icon‘. Sat je oko pola jedan. Moraju prestati svirati…

Kako je počelo, tako je i završilo. Odrezano. Bez nepotrebnog trabunjanja gluposti. Upravo mi se to u nastupu jako svidjelo. Organska punoća i životnost. Ne smeta činjenica da su nastupile postave koje se ne reklamiraju na neonskim oglasnim pločama. Upravo zato sve tri grupe mogu biti posve neopterećene i do kraja iskrene. A što je crvena nit među sve tri postave? Uz geografski smještaj u nama susjednom glavnom gradu, zajednički nazivnik (uvjetno) može biti i ljubav prema stoneru. Interpretacije se pak toliko razlikuju da su si glazbeno slični najviše kao polubraća i polusestre, a ne kao jednojajčani blizanci. Na kraju krajeva upravo je to ono što impresionira – u jednoj večeri doživjeli smo čak tri unikatna pristupa triju različitih grupa, koje se mogu žigosati kao stoner, ako već moramo na to nešto lijepiti. Koliko toga može ponuditi naš glavni grad? Ili radije: cijela Slovenija? Glazba je masivna, teška, povremeno naporna, ali takav je i život. Bez uljepšavanja i make-upa. Kratko. Jezgrovito. Udarno. Do sljedećeg tjedna mjera je bila primjereno popunjena, a apetit uspješno utažen.