Mjesto: Graz, Austrija
Datum koncerta: 25.02.2007
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 25 eura
Promatrati gospodina Iana Paicea, potpuno prepuštenog opuštenom uživanju u ponovnom otkrivanju svih čari starih klasika Deep Purple prije kojih dva tjedna u Trevisu, bilo je doista nezaboravno. No, sve to što smo vidjeli ne dopire ni do koljena onome što nam je legenda rock glazbe sa svojim kolegama iz Demon’s Eye priredila u nedjelju navečer u Grazu, gdje smo svi prisutni svjedočili čarobnoj večeri, prepunoj humornih i često razigranih trenutaka koji su u sigurnom okrilju posve neopterećene atmosfere u nama ponovno probudili nostalgične osjećaje. Osjećaje uz koje si čovjek zatvorenih očiju živo slika sebe u nekim pretijesnim hlačama zvonaricama, čiji šavovi jedva izdržavaju njegovo poskakivanje, negdje u prvim redovima California Jama ’74.
No, da smo ipak u austrijskom Grazu, oko 20 sati počinju nam u glavu zabijati lokalni borci Fiction Play. Riječ je o triju zanimljivih čikica koji svoje glazbene korijene puštaju negdje na raskrižju sastava Radiohead, System Of A Down, Rage Against The Machine te na trenutke čak i Green Day. Svakako neočekivan uvod u večer, iz kojeg su dečki definitivno htjeli izvući što više, što se dalo iščitati ponajprije iz razigranosti vokalista/gitarista, jer je gospodičić bio duboko u svom elementu. Slično vrijedi i za njegovo sviranje gitare, kojim je na trenutke doista lijepo iznenadio sve nas koji smo tako željno čekali glavnu točku večeri. Triju u plus treba pribrojiti i kvalitetnu vokalnu izvedbu, kojoj su svoj dio doprinijeli baš svi članovi sastava, uz gitarista i basist i bubnjar, koji su tako lijepo skrbili za uravnoteženu glasovnu raspodjelu. Nastup Fiction Playa bio je taman dovoljno dug, i za sve njihove oduševljenike, kojih, osim nekoliko mokrih tinejdžerica koje su stajale tik iza mojih leđa, nije baš bilo u izobilju, i za sve nas zaljubljenike u Purple koji smo sada još više žudjeli za poštenom dozom starog dobrog rock & rolla.
Ta je stigla na red deset do devet, kad crkvenu tišinu Orpheuma iznenada prekine bučno skandiranje u čast osobama koje su se upravo pojavile na pozornici. Kao posljednji im se, naravno, pridružio Ian, koji je za razliku od Trevisa ovaj put čak odvojio vrijeme i ljubazno se obratio svim prisutnima. Nakon očekivane zahvale koju je uputio sastavu Demon’s Eye, u stilu uobičajenog otočkog humora unaprijed nam se ispričao za sve moguće pogreške koje će napraviti tijekom večeri: “uživajte, ovdje smo među prijateljima i ovo nije ozbiljna stvar”! U redu, Ian… I zapalila je Burn, koja do kraja razotkriva lik onoga što dečki sami rado nazivaju, deklarirano jedinim profesionalnim Deep Purple tribute bendom. I kakav je to lik! Pogledaš li desnu stranu pozornice, moraš pošteno nategnuti oči, jer vjerovati vlastitim ušima ovaj put ne dostaje. Ne, gitarist na pozornici nije Ritchie Blackmore, nego gospodin po imenu Steve Curly, koji u svom detaljnom uprizorenju, odnosno, ako hoćete, imitaciji slavnog gitarista ide u sve moguće detalje. Čak i sama mimika njegova lica snažno podsjeća na Ritchiejev “posebno topao pogled”, a što je najvažnije, Curlyjeva gitara zvuči božanski. S druge strane zabavlja nas nekakva smanjena verzija Glenna Hughesa, stalno u pokretu u oštrom ritmu spomenute skladbe, kojemu društvo čini samouvjereni hammond Michaela Bochera. Posebnu pozornost, naravno, zaslužuje vokal Robbyja Walsha, zabavnog Irca, koji svojom od Gillana snažno posuđenom pozom cijeloj stvari daje pomalo smiješan izgled. Kad Burn zamijeni Ready ‘n’ Willing, cijela stvar djeluje puno autentičnije, što vrijedi ponajprije za Walshev vokal, izvrsno prilagođen Coverdaleovim linijama. Ako su obje uvodne skladbe posve nezaobilazne u svakom još tako “nepredvidljivom” popisu pjesama šarlahne obitelji, što bismo tek rekli za Sail Away! Pjesma za koju nitko od nas ni u najljepšim snovima nije smio zamišljati da će je ikada čuti uživo, publiku konačno razbuktava. Slijedi jedan od zabavnijih trenutaka večeri, Lazy, koji nastupajućima nudi uobičajen prostor za istresanje svih svojih “frustracija”. Hammond više nego izvrsno popunjava prazninu koju stvara odsutnost Gillanove usne harmonike, a skladbu dodatno naoružava punom mjerom plesne energije. Odlično, i još jednom odlično! Kad nas lijenost s uobičajenim Blackmoreovim bluesom na kraju polako napusti, na ples nas poziva djevojka imenom Emaretta. Teško je riječima opisati osjećaj koji čovjeka obuzme uz slušanje ovih davno zaboravljenih Deep Purple skladbi. Još najzadovoljavajući je pogled na stražnji dio pozornice, gdje se Paice zabavlja kao malo dijete koje je nakon dugo vremena pronašlo svoju najdražu igračku. Osjećaj koji nas, s obzirom na to da je od sadašnjih Deep Purple samo Ian onaj koji je doista sudjelovao u “slavnim” Mk1 danima, vodi do novog emotivnog vrhunca.
Dugo očekivani trenutak, kojemu se većina vokalista danas vjerojatno radije široko izbjegne, nastupa s Child In Time. Lijepo izveden hammond uvod, inače manje-više kopija Made In Japan, inicijativu polako prepušta vrlo uvjerljivu Walshevu glasu, koji se na kraju ipak ne upušta u najviše Gillanove visine. Svakako trenutak na koji je Curley očito teško čekao. Njegovo ognjevito sviranje i nakon svih ovih godina još uvijek upozorava na nevjerojatno širok utjecaj samog gospodina u crnom. I možda bi čak i sam Ritchie bio zadovoljan ovakvim tijekom događaja, jer Paice svakako jest. U to nas uvjerava beskompromisnom odlučnošću s kojom se u trku za svojim gitarskim kolegom gospodin baca. Lijep uvod u demonstraciju Ianova širokog čire čare repertoara, za koji si Paice ovaj put odabire The Mule, na čijem nas kraju Walsh podsjeti da je od njezina zadnjeg izvođenja u izvedbi Deep Purple prošlo ni manje ni više nego 30 godina! Ludo, nema što. Kad Paice na kratko napusti pozornicu, a na njegovo se mjesto ugnijezdi Andree Schneider, inače originalni bubnjar sastava Demon’s Eye, dečki nas posluže nečim snažno mističnim, na čijem se kraju Curley privlačno poigrava motivima Griegova Jutra, s kojim kasnije hrabro zakorači i u Dvoranu Gorskog Kralja. Malo izgubljeno, ali ipak zabavno. Kako god, Paiceov povratak, u obliku The Battle Rages On, najavljuje novo iznenađenje, čiji zvuk na račun primjetno umornog Walshevog vokala ipak snažno pati. No nema vremena za odmor, jer nakon mističnog ala Rainbow gitarskog uvoda Curley bijesno zavija ravno u Mistreated. Ljutit Robbyjev vokal, čija interpretacija ove Mk3 klasike atmosferu snažnim emocijama još dodatno začinjava, ne daje naslutiti njegove prijašnje probleme, kao ni neočekivani skok u Ain’t No Love In The Heart Of The City. Izvorno izveden preokret koji se na veliku žalost zbog mlake izvedbe posve razvodni.
Kad Walsh u svom karakteristično humornom stilu najavi još i trenutak za karaoke, ekipa se, kao da nas želi podsjetiti i na “nezaboravno” razdoblje Joea Lynna Turnera, zaljulja uz Hendrixov Hey Joe. Dečko se ovaj put nije šalio, jer je ta lagana verzija gospodi vjerojatno poslužila više kao kraća zafrkancija u stilu Keitha Richardsa. No, pa sam je Paice na početku upozorio da ovo nije ozbiljna stvar! “Pa, ozbiljno, neozbiljno,” kaže Walsh: “ova pjesma je za vas, možda je još ne poznajete”. Naravno, riječ je o nekoj Smoke On The Water, čiji izlizani rif i dalje bez problema izluđuje veliku većinu prisutnih. Divlji završetak, nakon kojeg se Ian još jednom svima iskreno zahvaljuje. Naravno, ne treba posebno naglašavati da glasno skandiranje podivljalih jodlera dečkima nikako ne dopušta da napuste pozornicu, pa nam gospoda priušte još i Soldier Of Fortune, s prelijepim solom kojem je doduše nedostajao uobičajeni Ritchiejev slide, ali nema veze. Izvedba je bila odlična, što posebno vrijedi za Robbyjev emotivni vokal. Savršena večer završava manjim “jamom” na temu Sweet Home Chicago, koji se uskoro prelomi u Black Night, u kojoj se dečki ponovno poigravaju svojim instrumentima i tako ponovno pokazuju svoje nevjerojatne individualne sposobnosti, učinkovito spojene u kompaktnu i životom punu glazbenu cjelinu. Kao nekoć slavni Deep Purple. Zapanjujuće!
Setlista
The Fiction Play: 1.Bring Back Baby 2.Some People 3.Boy In The Mirror 4.Why?! 5.Trip Of Nature 6.World Of Light 7.A Great Escape Demon’s Eye: 1.Burn 2.Ready ‘n’ Willing 3.Sail Away 4.Lazy 5.Emaretta 6.Child In Time 7.The Mule 8.Grieg Medley 9.The Battle Rages On 10.Mistreated 11.ain’t No Love In The Heart Of The City 12.Hey joe 13.Smoke On The Water 14.Soldier Of Fortune 15.Black Night 16.Perfect Strangers
