Why not Y-Knot?
Mjesto: Orto bar, Ljubljana
Datum koncerta: 27.02.2007
Broj posjetitelja: 30
Cijena karte: 0 €
Nakon slušanja prvijenca Stubborn, koji je već prošle godine glasno odjeknuo iz Ozeljana pri Novi Gorici, a uši šire glazbene publike u Sloveniji ostale su gluhe na primorski glazbeni apel, koji je već nakon prvog slušanja sve samo ne nekvalitetno lutanje i fuškanje, dečki su prošli tjedan ipak doputovali u prijestolnicu i na koncertno najnezasitnijoj publici provjerili pomiče li njihova kemija i tamošnje lože. Kanal ob Soči nije baš tisuću svjetlosnih godina daleko, a primorski mladci ipak su za dolazak u centar trebali dobrano više od godinu dana. Budući da mi je prvijenac ostao u lijepom sjećanju, a glavna spona među skladbama lijep je splet melodije, sadržaja i osjećaja da dečki doista znaju kako se s tim stvarima zvanim sviranje treba postupati, odluka je pala: srijeda je baš pravi dan za ponovni posjet Ortu. Nakon provjere pulsa posjetitelja – usput: među publikom nije bilo moguće promašiti gitarista grupe Naio Ssaion i Tomija iz Siddharte – oko deset smo se polako ipak popeli na prvi kat, u koncertni dio. Pozornica je zjapila praznom još dobrih tri četvrt sata, pa se već pojavila lagana sumnja misle li dečki uopće nastupiti. Prerano je još za takva zvjezdana kašnjenja. Akademsku četvrt nekako još i probavim, ali kako je u Ortu pivo preskupo, a uši bi trebale biti zagrijane s barem jednim ili dva predbenda… Slabih trideset zalutalih duša, po prvom dojmu uglavnom pozvanika i prijatelja, nije se ni malo brojčano pojačalo kad su se otvorila vrata. Na pozornicu su se prikrali Y-Knot. Predstavljanje je moglo početi.
Šestorka je koncert započela kar po redu s CD-a. Mistični početak sanjive gitare u uvodnom dijelu pjesme ‘Struggle’ i Denis, gotovo ćelavi pjevač na premaloj pozornici, počinje nizati šapat, pjevanje i kontrolirane grlene kanonade. “You are my sanity / And I’m so scared / How can’t I be / Now that I’m set to show you / Sides you can’t believe…” Perfekcionizam se mogao naslutiti, ali ne i posve osjetiti. I to ne zbog lošeg sviranja. Niti zbog slomljenog glasa, kakvim bi poslužila neka druga grupa. Uopće ne. Dečki su u Ljubljanu stigli naoružani pravom mjerom znanja, osjećaja, profinjene svirke pa čak i onim što kod slovenskih grupa (osobito mladih) nedostaje: gotovo scenskim nastupom koji me podsjetio na nastup grupe Father. Pa dobro… Riječki Father imali su poprilično više energije i magnetizma, ali ipak. Problem je bilo preslabo ozvučenje, koje nam je omogućavalo gotovo normalne razgovore još u trećem redu ionako praznog Orta. Tlo se nije treslo. Dečki su mogli ponuditi najbolju ponudu rifova i ritma, ali me zvučna slika ostavila mlakim, nezadovoljenim. ‘Invoked’ je nakon kratkog hvala nastavio istu priču. Usredotočen na glazbu koja se čula, ali je bila glasna kao da je slušaš pri sobnoj jačini, pratio sam figurativne metamorfoze, levitaciju, u kojima se da izlučiti ljepota. Unatoč statičnosti auditorija dečki su se držali dostojanstveno, ali za moj ukus previše statično. “Nothing breaks me / Nothing tears me down / I’m way too proud…” Gotovo kao da kažu: “If we go down, we go down in flames.” Upravo zbog tog stava bilo mi je dečki žao. Ništa bolje nije bilo ni kod sigurno odsvirane dream theaterovske kanonade ‘Breakdown’ , ni kod meni vrlo drage mješavine Faith No More i melodičnih Dream Theater – u skladbi ‘9’. Previše se čuo trud, a premalo uživanje. Dijelom i zato što su pljesak i klicanje bili prilično škrto odmjereni. ‘Blind’ zna zavesti gotovo orijentalnom ornamentikom. A zatim meni najdraža skladba iz dosad predstavljenog opusa grupe – ‘Caught In Me’. Treba pohvaliti uravnoteženu sliku dviju prekrasnih gitara koje su u dijalogu. Fender u rukama Marka Špacapana zvuči masivno i grubo, a ujedno lijepo. Robert Korenjak poslužuje domišljate solaže i tehnički besprijekorne ideje. Bubnjanje Petra Mozetiča je bijesno i precizno kao šivaći stroj. Besprijekorno ga prati bas-bojanje iz prstiju Marka Bratine. Andrej Martinčič pritom na klavijaturama doduše ne pokaže baš virtuoznost, ali su milozvuci sočni. Glasnice glavnog, središnjeg rapsoda primorskih nada, Denisa Premrla, izdrže do kraja set liste. Do epskog završetka, prepunog osjećaja i senzualnosti. ‘His Prison Cell’ nedvojbeno je adut na koji bi dečki mogli bez razmišljanja uložiti. Ušima ugodna skladba ima nevjerojatan sjaj, muda i glazbenu sočnost. Odsvirali su gotovo cijelu ploču Stubborn (nedostajao je samo klavirski završetak ‘Time to Leave’, koji bi Tomija iz Siddharte podsjetio kako bi zvučao ‘Orion’ s boljim engleskim izgovorom…) i to u skladu s naslovom – tvrdoglavo i čisto, kirurški precizno do kraja. Ali budući da zvuk ovaj put baš nije bio saveznik, promocija redovnog dijela zvučala je kao solidno izvedena tehnička vježba, a ne baš kao osjećajan, senzualan balet. Kako su nam obećali još malo svirke, na red su došle obrade. Najprije pjesma grupe Silverchair: ‘Lever’. Hmmm… Teško bih rekao da je većina običnih slušatelja poznaje. Tome je bio primjeren i prijem. Pljesak – pljesak i tišina. Nešto više strasti potaknula je y-knotovska interpretacija legendarnog hita seattleovskih veterana Pearl Jam. ‘Alive’ bez prave atmosfere i zvučnog udara zvučao je tek kao karaoke verzija. Kao poziv u pomoć. Kao pokušaj da se privuku i posljednji atomi zalutale i odlazeće “mase”. A onda ugodno iznenađenje koje me doista dirnulo. Toliko vremena nakon raspada grupe Faith No More i Primorci čuvaju sjećanje na njihovu briljantnost te ludu ljepotu i erotiku. ‘Digging the Grave’ i bizarni briljant ‘Gentle Art Of Making Enemies’. Vrlo solidno, ali ni do gležnjeva Pattonovoj genijalnosti, nažalost. Ipak pohvalno i više nego samo hrabro! Za kraj smo doživjeli silovanje sa Silverchair – ‘Slave’ te omekšavanje zatomljenih srca u creedovskoj baladici ‘Beautiful’. Svatko je dobio ponešto. A večer se oko ponoći pomalo nedovršeno zaključila i ostavila blago gorak okus racionalizacije i samouvjeravanja da će idući put moći biti samo bolje, te emocionalnog manjka koji je tjerao brzo kući.
Kad povučem crtu: koncert je bio negdje između super i “u kurcu”. Super je bila izvedba. Ona je bila iznad razine većine slovenskih garažnih “zvijezda”. Malo manje oduševljavajuća bila je činjenica da dečkima nedostaje šaka karizme i sreće te prodoran marketing, kojim bi nedvojbeno uvjerili sigurno više ljudi od onih nekoliko desetaka što se potucaju pod našim pozornicama. Drugu krajnost današnje kvalitativne ocjene, negativni antipod, predstavlja već toliko puta spomenuti zvuk – bez pravog zvuka može se dogoditi samo atentat na sav trud i na svu glazbu koja se rađa skupno. Ovogodišnja promocija bila je dakle Sizifov posao: fascinantna, zabavna, privlačna, ali bez pravih rezultata. Više sreće i drskosti idući put!
Setlista
1. Y-Knot – Struggle
2. Y-Knot – Invoked
3. Y-Knot – Breakdown
4. Y-Knot – 9
5. Y-Knot – Blind
6. Y-Knot – Caught In Me
7. Y-Knot – Sacrifice
8. Y-Knot – Fate
9. Y-Knot – His Prison Cell
10. Silverchair – Lever
11. Pearl Jam – Alive
12. Faith No More – Digging The Grave
13. Faith No More – Gentle Art Of Making Enemies
14. Silverchair – Slave
15. Creed – Beautiful
Galerija slika





