Mjesto: Hala Tivoli, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 25.06.2007
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 35-40 eura
Rijetko se dogodi da koncert krene malo prije najavljenog sata. Joshua Radin, mladi glazbenik koji prati Tori Amos na nekim europskim nastupima, napravio je upravo to. Već nekoliko minuta prije osam navečer izlazi na pozornicu s akustičnom gitarom u ruci, u pratnji kontrabasista Jona Flowera. Vidno dobro raspoloženi glazbenici odsviraju četiri skladbe, uz puno pričanja između svake pjesme. Dobrih dvadeset i pet minuta pripada njihovu zagrijavanju. Izvode vrlo toplu, posve akustičnu glazbu koja se većinom oslanja na kontrabas, na kojem Jon radije svira gudalom nego pizzicato. Bez toga bi ta glazba vjerojatno djelovala dosta svakodnevnije, a ovako dobiva zaista poseban prizvuk. Među ostalim, Joshua nije mogao sakriti oduševljenje Ljubljanom: “stigli smo sinoć… i otišli na šetnju uz rijeku… stvarno prekrasno! Ozbiljno mislim da Ljubljana nije samo jedan od najljepših, nego da je najljepši grad u cijeloj Europi! To sam već sinoć napisao na svom forumu”. Pred kraj im se na pozornici pridruži mlada djevojka, koja samo još pojačava ionako izrazito nježnu i melankoličnu glazbu. Nakon toga svi zajedno odlaze, a prije toga Joshua još upozori da će dok se priprema pozornica za Tori Amos potpisivati CD-e, koje inače kod nas još nije moguće kupiti. I skupilo se poprilično obožavatelja, pa će se njegove želje očito još ispuniti, kad je rekao: “zahtijevajte od izdavača da nabave ovaj album, pa ću se i ja moći vratiti na neki nastup!” Nadajmo se da će iz toga nešto biti.
Nakon toga počinje dugo čekanje na Tori Amos. Iako je pozornica bila spremna već nakon petnaestak minuta, čekanje se nastavlja. Očito je to obavezan dio njezina nastupa. Prođe dobrih pola sata i publika postaje nemirna, ali vika i glasno pljeskanje ne dovode do željenih rezultata i opet nastupi tišina. U sličnim ciklusima stvar se ponovi još nekoliko puta, sve dok se nekih tri četvrt sata nakon što je Joshua Radin napustio pozornicu odjednom ne ugase svjetla, a onda nije prošlo ni pet sekundi da su na pozornici već stajala tri pratitelja Tori Amos.
Sa sva tri glazbenika koji je prate na ovoj turneji surađuje već niz godina: Matt Chamberlain na udaraljkama, Jon Evans na bas-gitari i Mac Aladdin na električnoj gitari. Kako je kasnije rekla, “stvarno sam počašćena što mogu svirati s tim ljudima”. Bez oklijevanja počinju svirati vrlo naelektriziranu glazbu, koja polako na pozornicu privuče i gospođu Amos, odnosno gospođu Isabel, kako se pokazalo, jer je došla sa svijetlom plavom vlasuljom i u drugačijoj haljini, u kojoj je izvela šest skladbi. Isabel je jedna od alter-osobnosti koje su se pojavile na albumu American Doll Posse. Nakon toga se pretvorila u Tori, dakle u crvenokosu kakvu poznajemo.
Na pozornicu je došla s upaljenom cigaretom (cigarilosom?) vrlo sporim i namjerno pretjerano teatralnim hodom, u stilu djevojaka iz krimića iz doba noir filmova. Počinje pozdravom predsjedniku zemlje s druge strane bare, “Yo George!” i njegovoj politici “Is this just the Madness of King George? Yo George! Well you have the whole nation on all fours”.
Svi na pozornici djeluju izrazito opušteno i dobro raspoloženo te se u pravom ludom tempu kreću iz jedne pjesme u drugu gotovo bez stanke među njima. Pogled na pozornicu bio je zaista izniman, a i ozvučenje je cijelo vrijeme bilo na izrazito visokoj razini, što je u našim krajevima prije iznimka nego pravilo. Iznad pozornice, točno iznad Tori, dizale su se nježne bijele zavjese koje su tvorile uzorak što je djelovao kao njezina frizura i kao odlična podloga za vrhunsku rasvjetu, koja je išla od osamljenih svjetala što su dozivala u svijest jasno zvjezdano nebo u kasnu večer ili pak odraz tih istih zvijezda negdje na osamljenoj, smirenoj morskoj površini, do intenzivnih i posve podivljalih svjetala nekog ambijenta u kojem buja posve drugačija kultura.
Kad nastup zakorači otprilike u svoju tridesetu minutu, oglase se glasni elektronski ritmovi koji se razviju u remiks pjesme “Professional Widow”, a Tori odnosno Isabel iznenada napusti pozornicu. Njezina tri dečka pak ostaju, posve uklopljeni u glazbenu podlogu, dok ekipa brzo mijenja električne klavijature na kojima Tori svira uz svoj vjerni Bosendorfer klavir ili istodobno s njim, s orguljama. Nekoliko trenutaka kasnije već se pojavljuje Tori u izrazito svjetlucavoj zlatno-crveno-zelenoj haljini. Odmah nakon prve tri note takta posljednjeg hita “Big Wheel”, publika se toliko razživi da posve sinkrono napusti svoja sjedala i nagomila se uz pozornicu, koliko god se blizu moglo doći, jer su zaštitari dobro radili svoj posao. Tori, vidno nasmijana, podijeli polovicu svog provokativnog i silno popularnog stiha s publikom; Tori: “M.I.L.F.” publika: “Don’t you forget!”. Od te točke nadalje oduševljenje se samo još strmo stupnjevalo. Nakon toga odsviraju “Crucify”, njezin prvi i zasigurno jedan od najvećih hitova, slijede je još “Cornflake Girl” i “Caught A Lite Sneeze”, koje također pobrinu za dodatno usijano stanje.
Kad sam Tori prije nekoliko godina vidio u Beču u sklopu turneje Strange Little Girls, uzbuđenje nije bilo ni približno slično ovome, a i izbor pjesama bio je poprilično više “samo za ozbiljne obožavatelje”. Poprilična suprotnost današnjem!
Atmosfera je tijekom cijelog nastupa bila nevjerojatna, i to unatoč tome što gotovo da nije bilo obraćanja publici, osim ovoga: “You’re absolutely amazing! It is really magnificent! We are very honoured to play here for you. I could play all night long until I just go poop!”. No, osim toga, osmijeh na njezinu licu rekao je više nego što bi mogla neka glupa fraza poput “gdje su ruke!” ili nešto slično. A ne može se proći ni mimo njezina neprestanog flertanja s publikom i/ili s fotografima, koji su dobili svojih pet minuta upravo tijekom “Big Wheel”. Cijelo se vrijeme, širom raširenih nogu dok svira i s posve nestašnim bokovima, nadasve zavodljivo smješkala. Nerijetko je stajala i leđima okrenuta publici, s jednom nogom na klavirskoj stolici i jedva primjetno nagovještavala ples, a i inače je pred kraj koncerta svirala klavir i pjevala stojeći.
Ubrzo nakon toga Tori ostaje na pozornici sama i odluči cijelu stvar odvesti u nešto intimnije i mirnije okruženje, ali jednako uzbudljivo. Vrhunac tog solo dijela bila je nedvojbeno izvanredna izvedba pjesme “Winter” s njezina prvog albuma Little Earthquakes (1992). I ne treba naglašavati da je publika znala sve tekstove i da je vjerno mrmljala zajedno s njom. Divno.
Trio se vraća i zajedničkim snagama odsviraju još tri posljednje pjesme službenog dijela nastupa, dvije s prijašnjih albuma, “Northern Lad” s albuma From The Choirgirl Hotel (1998) i “God” s albuma Under The Pink (1994), koja opet digne termometar u dvorani do točke vrelišta. Zaključuju pak skladbom s posljednjeg albuma, koja se tekstualno vraća na početak koncerta, jer je i ona opet nešto bijesnija od prethodnih pjesama, dakle “Code Red”, “Victory is an elusive whore. She is as easily mine. As she is yours”. Ovaj put pobjeda je bila na strani svih prisutnih, i onih na pozornici i onih uz nju.
Sastav odlazi i počinje poticanje na njihov povratak, što je naravno bilo planirano, jer odmah do ruba pozornice dotrči Torin osobni čuvar, koji naređuje zaštitarima da posjetiteljima mogu dopustiti da se posve približe pozornici. Odmah zatim svi su opet na pozornici i sve što se dogodilo do tada, što se tiče same razine energije, u produžetku je još i nadmašeno. Odsviraju “Precious Thing” i “Bouncing Off Clouds”, obje izrazito silovite i neukrotive, kao da zaista neće biti kraja. I ako je prvi bis bio planiran, drugi najvjerojatnije nije, ali je bio obavezan, drukčije jednostavno nije išlo. Kvartet se ponovno vraća i počinju točno ondje gdje su prije stali. “The Waitress”, pjesma o mržnji na radnom mjestu koja nadilazi samu sebe i izopači se u želju za ubijanjem iz ljubomore. Pa ako se pjesma na albumu (Under The Pink) čuje kao da je pjeva pomalo histerična, nepotpuno pribrana osoba, ovdje se čula kao iz usta dosta psihopatskije osobe, koja svojom mirnoćom već iritira i na kraju djeluje još puno opasnije, iako poprilično latentnije. Zaista posljednja je prekrasna izvedba “Hey Jupiter” (Boys For Pele, 1996), koju je Tori cijelo vrijeme svirala istodobno na klavir i orgulje. Očito je nakon svih tih godina sviranja pjesma dobila neki posve novi život, koji ju je zaista oplemenio.
Nakon toga se Tori, Matt, Jon i Steve još jednom zagrle, te se poklone publici i od tu nadalje zaista se nije vidjelo puno mogućnosti kamo bi još mogli otići. Zaista odličan završetak odličnog nastupa koji je trajao više od dva sata. Zasigurno jedan od boljih glazbenih događaja koji su ili koji će još potresti naše krajeve, iako u velikoj mjeri poprilično previđen, što se tiče posjetitelja.
FOTO: Boštjan Malavašič
Setlista
01.Yo George
02.Sweet Dreams
03.Theme From Exorcist
04.Almost Rosey
05.Devils And Gods
06.In The Spring Time Of His Voodoo
07.Professional Widow
08.Big Wheel
09.Crucify
10.Take To The Sky
11.Cornflake Girl
12.Honey
13.Caught A Lite Sneeze
14.»new wine«
15.Winter
16.Cooling
17.The Beekeeper
18.Northern Lad
19.God
20.Code Red
————————–
21.Precious Things
22.Bouncing Off Clouds
————————–
23.Waitress
24.Hey Jupiter
Galerija slika
