Graški publika Mikea Sterna i kolege nije pustila s pozornice! (2007)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Kassematenbuehne (Schlossberg) / Graz / Austrija
Datum koncerta: 20.07.2007
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 25,00€

Jazzsommer Graz Festival je po ovogodišnjoj snazi izvođača nevjerojatno privlačan! Čak i za našu RockLine ekipicu. Koncertni događaji još uvijek neumoljivo pljušte, čak i kroz srpanj. Ludnica! A slobodarstvo jazza je više nego opojno, a snagu te opojnosti teško je izmjeriti. Ovaj put sam prvi put krenuo u Graz preko Celovca. Svrha te čudne odluke bila je izbjeći dugu kolonu turista na Šentilju. Brzo sam shvatio da te vožnja od odvojka za Tržič pa sve do ponovnog priključka na autocestu malo dalje od Celovca košta isto toliko izgubljenog vremena kao i cmizdrenje u koloni pred Šentiljem. Barem sam bio pošteđen pečenja na vrućini.

Kasnio sam. Srećom, s akademskih 15 minuta kasnili su i Mike Stern Band. U 20.15 dopuhćem pod pozornicu! Mike Stern je s kompanijom već zauzeo poziciju, skupina je počela zagrijavati s Tumble Home, komadom s Sternova aktualnog samostalnog studijskog albuma “Who Let The Cats Out?” (2006). Čvrsto stežući svog vjernog “škljoc” prijatelja, veselo sam se znojio pod pozornicom još dobrih dvadesetak minuta, jer sam, kao debeli kasnilo, praktički trčao uz stepenice od podnožja dvorca do vrha i pritom srušio baš sve rekorde brzine i ostale rekorde izdržljivosti.

A slika na pozornici? Mike Stern slijeva, opasan svojom nezamjenjivom standardnom prijateljicom Yamaha Pacifica 1155 MS (Mike Stern signature), s tijelom koje podsjeća na Fender Telecaster, odjeven u tamnu odjeću, a na desnoj poziciji saksofonist Bob Franceschini, stalni koncertni i studijski suputnik Mikea Sterna, odjeven navijački. Srećom, u rukama je držao saksofon umjesto kokica i Coca-Cole. Ritam linija naprosto idealna. Svestran i jedan od najcjenjenijih jazz bubnjara Dave Weckl, koji se Sternu pridružio početkom devedesetih, nakon što je napustio Chicka Coreu, također nije izostao. I eto, tu je stajao (točnije rečeno sjedio) još jedan jazz majstor, veliki inovator te naručitelj prve kontrabas gitare (prototipa šestožičane električne bas gitare) u povijesti jazza i popularne glazbe, Anthony Jackson. Jackson je tijekom cijelog koncerta bio posjednut na stolcu, naravno mekano podstavljenom. Stern, za razliku od silom težine preopterećenog Jacksona, izgleda odlično! Kao razigran dvadesetogodišnjak! Odlično očuvan za svoje godine i vitke građe za razliku od simpatičnog medvjedića Jacksona. Stern je u Graz stigao dakle s vrhunskom postavom, što odražava Sternov perfekcionizam, ne samo kad je riječ o skladanju autorskog materijala, već i kad je riječ o izboru suputnika. Ima naime izniman osjećaj za to koga od glazbenika odabrati za pojedini zadatak scenskog izvođenja glazbenih točaka svog bogatog kataloga.

Tumble Home se pokazao krasnim izborom za razgibavanje prstiju, pumpanje bicepsa i disajno razgibavanje prsnog koša. Prvi je u akciju skočio Franceschini, koji je publiku zapalio kratkim solističkim provalama. Dečki su izveli izuzetnu mekoću u preljevanju pojedinih ritamskih, kao i motivskih zaokreta. Stern Franceschiniju nije ostao dužan te je ubrzo u protutežu istresao iz sebe nekoliko posve prirodno zvučećih tonova svoje vješte improvizacije. Nakon deset minuta Stern kaže da jako voli svirati u Grazu te najavi novu točku s albuma “Who Let The Cats Out?” naslovom K.T. Ambijentalna točka, koja je fascinirala mekanim dodirima cijelog kvarteta, a svakako nije skrivala ni uhvaćeni duh Sternova velikog učitelja Milesa Daviesa. Izvanredna komunikacija između Jacksona i Sterna, koji su ispleli čvrstu rock podlogu na rifu, za izlazni solistički izlet Franceschinija.

Mike Stern Band dokazali su da su puno više Band nego Mike Stern. Zapanjujuća je bila osobito činjenica da je kvartet sposoban idealno spajati melodiju i improvizaciju. Sve djeluje, odnosno sve odabrane doze dodataka djeluju u racionalnom smislu kod Mikea Sterna optimizirano. Kad gledaš Sterna, ne djeluje ni jedan jedini ton izgubljeno ili suvišno. Čovjek ne zna rasipati note. Sve ima točno odmjereno mjesto i zato toliko veći učinak na slušatelja. Sad se već ponavljam, ali Stern je fascinirao izuzetnim osjećajem za mekoću. Osobito je ona bila izrazito snažna u smirenoj We’re With You, kad je čovjek kraljevao na pozornici s izuzetnom samokontrolom zvuka uz vrtnju potenciometara te nježnim pritezanjem tremola. Skupina je nakon te točke zagrijala večer osobito eksplozivnom funky varijacijom Roll With It, koja je pokazala skupinu u posve drugom svjetlu. Ovaj put su dečki upotrijebili mrvicu grubosti, Jackson i Weckl su s perjanom lakoćom upravljali pjesmom, dok su u skladbu dodavali nevjerojatne improvizacijske umetke, osobito na prijelazima. Brzo, precizno i tečno. Slijedila je točka eksperimentiranja, gdje su Stern i Franceschini preko delay efekata stvarali izniman harmonijski preplet između saksofona i gitare, što je na dvorišnu pozornicu dvorca donijelo potpuno novo ozračje.

Za veliki finale Jackson i Stern stvorili su ritam, koji su preko nekoliko tonova ponavljali, a to je sada predstavljalo pravi šablon za Weckla, koji si je priuštio jedinstveni solistički bubnjarski umetak. Taj dio koncerta spadao je među definitivne vrhunce nastupa.

Nakon samo sat i 25 minuta skupina se oprosti. Naravno, uz bučan pljesak vraća se na pozornicu po bis, koji nije bio duži od pet minuta. Je li to bio konačan oproštaj? Ljudi su od oduševljenja i dalje divljali kao pravi razbojnici. Nakon nekoliko trenutaka vraća se Mike Stern, zahvali publici te dobaci “lovačku izliku” da bi vrlo rado svirali za nas cijelu noć, ali ne znaju više pjesama. Ljude te riječi nikako nisu smirile. Zatim na pozornicu dolazi glavni organizator Eik Breit i moli ljude da je koncert nažalost završen, ali program večeri nikako nije, pa je pozvao nazočne da u 23.00 budu u Dom am Bergu, gdje će se odvijati drugi dan ovogodišnjeg natjecanja u sklopu festivala Jazzsommer Graz, s nastupom triju lokalnih jazz skupina (ulaz je bio slobodan).

Što takvo? Dvoranu zahvate zviždaljke! Da. Usred miroljubivog Graza. Publika zviždi zbog kratkog koncerta Mikea Sterna, kojeg nikako nisu htjeli pustiti s pozornice. Usred, da ne kažem lagane “blamaže”, spašava ga pojavom na pozornici organizatora sam Mike Stern i grabi gitaru u ruke. Dakle, očito je zviždanje potaknulo skupinu da se u backstageu ipak dosjeti neke dodatne točke. Na veliku radost publike tako Mike Stern Band odsviraju još jednu točku navijenog “groovea”, koja je publiku vratila među vesele i zadovoljne.

Odmah nakon koncerta uvijek visoko pozitivno nastrojeni Mike Stern pojavio se na štandu, gdje su prodavali njegov aktualni studijski albumčić “Who Let The Cats Out?” (2006). Naravno, svoju je prisutnost na tom mjestu najavio nekoliko puta tijekom samog koncerta. Lukavo. Tijekom nastupa je do kraja nagrizao publiku, pa i cijenom. 15,00€ po komadu. Kupiš, prodavačica ti ga odmota iz celofana (CD mislim!), a on odmah odlazi u ruke Mikeu, koji ti povrh svega nalijepi vlastoručni potpis. Za američki bonton karakterističan “million dollar smile” pritom nije izostao. Posve drugačija slika vladala je navodno na istom mjestu samo dan prije, kad je poznati otac i majka “white bluesa” John Mayall, kar sam prodavao svoje CD-e. Po gramzivoj cijeni od 20.00€, uz sit, siktav pogled starog prdonje.

Mike Stern Band oduzeli su dah demonstracijom savršene uigranosti. Poznaju se godinama zajedničkog sviranja. Jedan drugoga imaju u malom prstu. Ta percepcija i scenska kemija u skupini bila je idealna, a takvom se može pohvaliti tek malokoji bend. Izuzetna koherentnost, trenutačno olujna poskočnost i intenzitet, zatim stroga kontrola u plasiranju najmekših mogućih tonova, izuzetna usklađenost međusobnog disanja članova postave rezultirala je ekspresijom jazz glazbe na najljepši mogući način. Druženje s Mike Stern Bandom bilo je dakle kratko, ali slatko. Trenutak kad jazz dobije krila trenutak je kad letiš s Mikeom Sternom i njegovim kolegama!