Neuništivi R. J. Mischo – čovjek miš s karakterom đavla!

Heroj “oralno harmonikaškog” bluesa R. J. Mischo predstavnik je mlađe generacije blues glazbenika (uvjetno rečeno, naravno), koji korijene svog glazbeno-osobnog razvoja pušta duboko u preporod blues pokreta osamdesetih godina prošlog stoljeća. R. J. Mischo doista je mlad, dakako gledano iz perspektive prosječnog blues entuzijasta kojem je sva bijeda statusa koji blues kao žanr danas njeguje dobro poznata, ali “mladić” s dovoljno iskustva za konkretno demonstriranje svojih vrlina, koje su sinoć dodobra iscijedile i svega “gadnog” vajnu postojnsku publiku.

Mischo svoju ustaljenu i dobro nošenu glazbenu sliku srećom ne narušava nekakvim cirkusantsko-zabavljačkim elementima ili, još gore, mačističkim pozerstvom, nažalost tako čestim kod mnogih njegovih vršnjaka. Njegov je nastup u osnovi iskonska, intenzivnim osjećajima prožeta agitacija u tipičnom ambijentu jednostavnosti američkog juga, koja se ne ustručava ni flertovati s utjecajima urbane čikaške retorike. Unatoč čestom posezanju za raznim zahvatima ne baš “vintage” porijekla, R. J. ostaje što je moguće osnovniji i grublji. Njegova “neotesanost”, intenzivno naoštren i granitno tvrd blues za koji R. J. inspiraciju crpi duboko iz ostavštine tradicionalne američke “groove” muzike, čine unikatnu glazbenu cjelinu, koju treba shvatiti i kao svojevrsnu nadogradnju danas legendarnih usnoharmonikaških ispada u stilu Little Waltera ili, ako sam malo drzak, čak i Sonny Boy Williamsona. R. J. je dokazao da uz izvanredne izvođačke kvalitete posjeduje i nevjerojatno izoštren osjećaj za dresuru publike, koju je neprestanim, često duhovito zamišljenim dinamičnim preskakanjem iz gotovo životinjskog u profinjeno “bluesy” obraćanje stalno držao u napetom iščekivanju. Neprocjenjiva karakteristika koje kod izvođača suvremenog doba gotovo da više nema!

R. J. Misho je oko prepoznatljivog zvuka usne harmonike sagradio situaciji primjerenu postavu od tri ništa zlo ne slutećih pomagača, čija je glavna zadaća prije svega uredno aranžiranje za uvjerljivo izvedenu demonstraciju impresivnih “šefovih” plućnih kapaciteta u povoljnim klimatskim uvjetima. Pritom valja spomenuti da striček Mischo svoju omiljenu mini puhaljku napuhuje takvom snagom i oduševljenjem da se na trenutke čini kao da gospodin posjeduje još kakvo plućno krilo viška. Svakako dobra podloga za hrabro hvatanje u koštac s i vokalno gledano izuzetno zahtjevnim aranžmanima, koji su se negdje u omjeru 1:3 rasporedili na dinamične instrumentale nasuprot, recimo tome, “pjesmama za sve normalne”. Mischo nam je najprije dočarao odličnu I Got A Feeling, skokovitu bluesy stvarčicu, koja je večeri u tren oka dodala onaj pravi nepredvidljivi ton. I premda je Mischo evidentno puhački zaljubljenik, njegovo sviranje ostavlja obilje manevarskog prostora i za vokalno izražavanje, ništa manje impresivno od već tolikoput spomenutog usnoharmonikaškog. U ambijentalnoj slozi vokala i usne harmonike gospodin nas je žestoko provео kroz Put You Down i malo “prijaznije” Little Village, koja je ugrijane strasti, očekivano, dostojno smirila. “Kad sam imao 16 godina, prvi put u životu sam vidio Muddyja Watersa i moj se život zauvijek promijenio” odzvonile su riječi glavnog protagonista večeri pred uvodne taktove značajne My Muddy Story, kojom se preko glavne dvorane Hotela Jama u tren oka razapeo čvrst most emocija, posebna, neobjašnjiva vrsta emotivne uzbuđenosti, koja je samo potvrđivala razumljivu Mischovu dirnutost pri susretu s jednom od najeminentnijih figura blues kulture. Što da kažem. Kamo sreće da je takva prilika dana svima.

No, dakako, nema smisla jadikovati o našim gubicima! Muddy gore ili dolje, The Pull, 20 % Alcohol, a pogotovo fantastična One Good Woman, doveli su nas opasno blizu druge blues legende, ovaj put Buddyja Guya. Skladbama je mrvicu “guyevske” drskosti dodao motorički doduše manje, ali zato glumački utoliko raspoloženiji Mike, tip s dobro razvijenim osjećajem za punu iskoristivost snage karakterne neovisnosti gitarskog minimalizma, čije je drsko poigravanje s načelno “nedodirljivom” bluesovskom motivikom polučilo bučno odobravanje publike.

Veliki povratak korijenima bluesa, te s moje strane teško očekivano koketiranje s glazbenom ostavštinom mississippijske delte, čije blago pred previše znatiželjnim pogledima ljubomorno skrivaju debeli slojevi prašine, nastupa s impozantnim trojcem intenzivno aromatizirane tradicionalne blues kuhinje, ovaj put u režiji triju nezaboravnih ljubavnica Baby, I Don’t Care, It’s My Life Baby i I Love My Baby! Mischo je naprosto čovjek strasti, pa je tome primjereno rasplamsana i slika koju gospodin pokazuje na pozornici. Iako je neočekivani povratak ruralnom bluesu, po uzoru na Sonny Boy Williamsa, često praćenom tek oporim udaranjem bas bubnja, za većinu postojnske publike vjerojatno bio prevelik zalogaj, s Dance Signorina, Just Can’t Say i Meet Me večer se gledano u cjelini ipak nagnula u korist uzbudljivijeg i općenito prihvatljivijeg blues-rokerskog paradiranja. Za svaki slučaj Mischo je iz rukava istresao još Taste Of My Own Medicine (što bi to samo moglo biti?) i Shake Your Boogie, obje kao primjerno sredstvo za neutraliziranje neizbježnog mirisa po seoskom. Nema se tu što dodati. R. J. Mischo definitivno je jedan od najboljih blues glazbenika našeg doba, te trenutno jedan od važnijih inovatora iskonskog bluesa, čije neumorno, a pogotovo uvjereno djelovanje bluesu kao žanru ulijeva nove životne snage.

Tekst: Daniel Pavlica

Fotografije: Daniel Pavlica