Traja Brizani uz pomoć Petera Erskinea i Big Banda RTVS zadovoljio apetite jazz gurmana (2

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Hotel Mons / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 14.02.2008
Broj posjetitelja: 170
Cijena karte: 20,00€

U jazz klubu hotela Mons te smo večeri sa zanimanjem pogledali nastup gospodina Traje Imera Brizanija, jazz glazbenika i vrhunskog basista priznatog i izvan domaćih krajeva, te njegove prateće postave. Bila je to vrlo ugodna i opuštena večer vrhunskog jazza, koja je na koncert privukla brojne glazbene gurmane, pa i one kojima najviše miriše eksperimentalniji oblici jazza, odnosno fusiona. Brizani, rođen u Prištini, koji se bez sumnje ubraja među najbolje domaće virtuoze na bas gitari, ostavio je svoj pečat i u svijetu jazza i u narodnoj romskoj glazbi, a u svojim je radovima često miješao utjecaje obiju vrsta. Čovjek je u karijeri dosad snimio već deset albuma, pa iza sebe ima poprilično opsežnu stvaralačku kilometražu, a u prošlosti je surađivao i s sastavima Amadeus i Black & White. Brizani je u posljednje vrijeme aktivan i izvan glazbenih voda jer sudjeluje u programu za obrazovanje romske djece u Sloveniji.

Za ovu večer, na kojoj je Brizani slavio svoj 50. rođendan, uz prateći sastav Big Band RTV Slovenije pod ravnanjem Lojzea Kranjčana pozvao je i nadasve vrijednog gosta, koji je zacijelo osigurao još koju posjetitelja više nego što bi ih inače došlo. Nije to bio bilo tko, nego nitko drugi do legendarni američki bubnjar Peter Erskine. On će u svijesti većine glazbenih sladokusaca zauvijek ostati najprepoznatljiviji kao bivši i najomiljeniji bubnjar kultne (nažalost odavno raspale) jazz fusion skupine Weather Report, s kojom je 1979. dobio grammyja za album “8:30” (1979). Iako je Erskine kasnije u karijeri surađivao i s imenima poput Jana Garbareka, Maynarda Fergusona, Michaela Breckera i Diane Krall, njegovo će ime zauvijek biti vezano uz tu izvanrednu postavu Weather Report, u kojoj je tada stvarao i nezaboravni basist Jaco Pastorius. Nije samo to da je sigurno izniman osjećaj svirati na pozornici uz bubnjara koji je sooblikovao razvoj jazza (fusiona) – svaki pošten basist želi barem jednom surađivati s nekim tko je svojedobno zarađivao kruh s Pastoriusom, pa je Erskineovo sudjelovanje za Brizanija zacijelo bilo vrlo lijep rođendanski dar. Erskineova suradnja u pratećoj postavi, koja je te večeri bila svojevrsna mješavina članova sastava Brizani Project i Big Banda RTVS, po istini je primjetno povećala zanimanje za ovaj nastup, pa je kad smo stigli na mjesto događanja dvorana već bila gotovo posve popunjena, tako da su hotelski konobari morali donositi dodatne stolce.

Big Band je Brizanijevu glazbu preoblikovao u posve novim aranžmanima, mogli bismo reći u posve novom svjetlu, tako da su se unutra mogli zamijetiti i brojni klasični simfonijski elementi, a u prvi se plan često probijao i zvuk puhačke sekcije, koja srećom nikad nije primjetno zvukovno pregazila doprinose dvojice ritmičkih virtuoza te dodatnog basista i udaraljkaša, iako je osobito u drugom dijelu nastupa bila poprilično gurnuta u prvi plan. Ozvučenje, očekivano, nije bilo optimalno, ali se nekako zadržala ona prava granica, iako se s druge strane povremeno prilično slabo čuo doprinos i klavijaturista Blaža Jurjeviča i gitarista Primoža Grašiča (osim tijekom njegovih solo trenutaka). Brizani i njegova družina predstavili su zanimljivu mješavinu jazza, klasike i romske narodne glazbe s manjim primjesama klasike, a sve je gotovo uvijek teklo u smirenim, melodičnim tonovima među kojima nije nedostajalo ni energičnih solističkih umetaka. Na svoje su mogli doći i ljubitelji komercijalnijih oblika jazza i ljubitelji većeg eksperimentiranja. Elementi romske glazbe bili su prilično iznenađujuće u manjini. Za balkanski štih pobrinula se jedna od zanimljivijih izvedbi, koja je bila bliža tradicionalnim makedonskim ritmovima nego romskima i sadržavala je takt 11/8.

Svaki od članova pratećeg sastava, od trombonista, saksofonista, trubača do gitarista, dobio je svojih “pet minuta” za kraću solo točku. U tim je trenucima Brizani više puta lijepo demonstrirao svoje virtuozne vještine na basu, iako je Erskine očekivano bio taj koji je dobio najveći pljesak. Tijekom najave jedne od izvedbi, koja je imala naglasak na romskim elementima, Brizani si je dopustio i manju šalu na Erskineov račun, rekavši da “i gringos mogu naučiti svirati takve ritmove”. Legendarni bubnjar je, unatoč tome što je već odlučno zakoračio u šesto desetljeće, još uvijek u vrlo dobroj formi, a tijekom njegova nastupa mogli smo uživati u demonstraciji dinamike i energičnosti. Svakako među nastupajućima valja spomenuti i Aleša Avbelja u ulozi pratećeg basista, koji se većinu nastupa doduše skrivao iza stalka, ali je više nego uspješno povezivao Brizanijeve linije, osobito tijekom njegovih solo izleta.

Nešto bi se kritike moglo uputiti samo odlučno predugoj stanci, koja se otegnula na gotovo cijeli sat. U tom smo vremenu s nekim nadasve cijenjenim gostima i poznavateljima svjetske i domaće glazbene scene čavrljali o dojmu s koncerta i nadolazećim glazbenim događanjima. Nekoliko riječi s nama je izmijenio i, za dobru zabavu, uvijek raspoloženi Brizani.

U drugom je dijelu nastupa Big Band zvukovno primjetno probio u prvi plan i uslijedilo je nekoliko komercijalnije, odnosno zabavljačkije zvučećih izvedbi, što je ionako bila glavna svrha ove večeri – stvaranje zabavnog raspoloženja i ugodno druženje sa starim znancima. Publika, unatoč drukčijim predodžbama, nikako nije bila pretjerano snobovski nastrojena, i sijede su glave bile iznenađujuće u manjini, a primijetilo se i poprilično zaljubljenih golubića koje si inače ne bih predstavljao na jazz koncertu. Drugi pomalo komičan čimbenik bio je taj da je tijekom nastupa poprilično velik dio publike marljivo zalijevao grlo i punio želudac. S obzirom na to da je nastup bio u hotelu, ni to nije bilo tako neobično.

Koncert je prošao u nadasve ugodnom ozračju i da nije bilo tako duge stanke, mogao bih reći da je prošao i prebrzo. Prisustvovali smo, osobito za naše domaće prilike, nadasve izvrsnom i zabavnom jazz sviranju koje je zadovoljilo apetite većine glazbenih sladokusaca. Brizani, njegov slavni gost i prateća postava oduševili su nas mješavinom virtuoznosti, energičnosti i spontanosti. Istodobno valja pohvaliti i Brizanijev doprinos popularizaciji njegove unikatne mješavine romske glazbe i jazza u našim domaćim krajevima. Time posredno i svih oblika jazz fusiona, koji je daleko od toga da je zamro nakon preranog odlaska pionira poput Milesa Davisa, Pastoriusa i Joea Zawinula i koji i danas nudi nove izazove. U budućnosti bih poželio još sličnih večeri u nadasve ugodnom okruženju jazz kluba hotela Mons, na kojima bi mogla nastupiti još poneka od legendi iz svijeta jazz fusiona poput Erskinea, makar “samo” u ulozi posebnog gosta. Do tada svim domaćim jazz gurmanima ostaje tek sanjarenje o nastupu ponovno okupljenih Return To Forever, jednom iduće godine tijekom europske turneje, te nada da će se u lipnju u našim krajevima, kako se već najavljuje, doista oglasiti legendarni basist Hugh Hopper (ex-Soft Machine).

Galerija slika