Mjesto: Menza pri Koritu (Metelkova) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 21.02.2008
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 10,00€
Huh… Akcija! Nisam mogao odoljeti najavama koje su opisivale skupinu Radio Moscow (hvala FV Music! ). Nije mi dalo mira. Upravo sam privodio kraju recenziju neke AOR ploče, nad kojom sam bio gorljivo oduševljen, a već sam u idućem trenutku “bježao” na Metelkovu, točnije u Menzu pri koritu, možda moje najdraže mjesto na Metelkovi, i to ne zato da bih napojio konje, nego jednostavno zbog energije koja uvijek prožima tu malu, slatku zapuštenu rupicu. Napokon su je napunili i ljudi, kako i zaslužuje. Oko 100. Ludilo.
Na pozornici su u 22.45 narod počeli zagrijavati slovenski nadobudni rockeri Dandelion Children. Brat i sestra. Jure i Katja. Jure pjevač/gitarist i Katja na bubnjevima. Nevjerojatno. A tako mladi još… No kako god, zajedno ne broje ni 4 desetljeća, definitivno ne. Jure i Katja iznenadili su povratkom korijenima. Bez uljepšavanja, posve prirodno. Kao dio laičke publike bio sam šokiran. Jure posjeduje privlačan raznolik izražajni raspon, koji mu omogućuje pogođeno intonirano pjevanje kroz nos, kao i, s druge strane, pravi nagovještaj bluesovski ohripalog, zarumenjelog rjkanja, koje je nevjerojatno pristajalo sirovoj slici razgolićenog riffanja, odjevenog u pravi “old school” izgled. Jure je iznenadio samouvjerenim pristupom, jer je koncert u Menzi pri koritu navodno bio njihov prvi električni koncert u karijeri. Soliranje, pjevanje, riffanje. S mrvicom spontanosti i primjetnom neopterećenošću… Privlačno. Uskoro im se na pozornici pridružio njihov stric na bas gitari, pa je duet izrastao u trio. Osjećaj je sad bio posve drukčiji. Skupina je dobila prijeko potrebno uzemljenje. Problem je bio u tome što je skupina bila ugođena jako tiho. Praktički si morao stajati posve uz pozornicu da bi nekako dostojno osjetio energiju koju je skupina pokušavala prenijeti među ljude. Čak i kad je na pozornici zagrmio bas, gitara je i dalje bila odlučno pretiha. Ubrzo za stricem na pozornicu je dojurio i gitarist Anže, koji je tehnički mnogo bolje potkovan od Jureta. Tako je skupina neko vrijeme svirala kao kvartet. Jure je samo pjevao. Nakon što je stric napustio društvo, Jure je prihvatio bas gitaru. Kasnije su Jure i Anže opet zamijenili instrumente. Skupina je divljala kroz bluesom nabijen rock, bez ikakvog vrdanja i igara pretvaranja. 24 Lines, Not Elevator Music, My Little Heart, Your Basic Bleuse Lesson, Smokin All Toilets, Story Of It All, Dandenosie, Jamien Tune, In The Wake Of It All, Holes In My Shoes, Iron Pill, Simple Pure,… sama autorska glazba. Jure nosi lijep potencijal. Gitara, vokal i soliranje lijepo mu pristaju, posjeduje lijep potencijal za razvoj karizme (vokal i scenska igra), djeluje neopterećeno i ne boji se komunikacije. Imali su na raspolaganju 45 minuta. Naravno, nije prošlo bez promašenih prijelaza i nota, ali to je to. Sastavni dio neprestanog kaljenja skupine. Poželimo Dandelion Children puno sreće. Mene su fascinirali.
Radio Moscow počeli su riknuti u 23.45! To je bilo ono po što smo došli. Trio posve gol, navijen do daske, tako da je glave na vratovima automatski bacao u nezaustavljiv spin. Debelo wah-wah na gitari otvorilo je koncert. Udarni trio počeo je mljeti. U Radio Moscow veliki je udio bluesa. U solažama se osjećaju “hendrixizmi”. Što je naravno najvažnije, to je ona izravnost, iskrenost, neiskvarenost, djevičanska naivnost, erupcija bez kočnica! Punom parom. Rhythm N’ Blues s često funkoidnim vrhuncima i pravim diletantskim izrazom. Vokal razgolićen, razuzdan, ljutito usmjeren, iznad svega istinit. Glavni komunikator skupine na relaciji skupina – publika Parker Griggs (gitara, vokal) bio je vruć. Zanimljivo, više od nekoliko “Thank You!” tijekom koncerta nije imao (pri najavi završne Mistreated Queen), no hipnotizirao je publiku energijom proživljene scenske igre, razuzdanog pjevanja, soliranja i divljeg jamming riffanja. Iskrena rock nažigancija, koja ne raste baš na svakom vrtu. Parkeru su društvo pravili još Zach Anderson na bas gitari (s crvenom replikom legendarne Gibson ES-335 gitare Alvina Leeja iz Ten Years After i trakom oko glave koja je podsjećala na Marka Farnera – Grand Funk Railroad), koji se, za razliku od živahnog Parkera, tijekom koncerta pomaknuo tek nekoliko koraka od osnovnog položaja na pozornici. Tu je još koncertni bubnjar skupine Keith Rich, koji je životinjski napadao bubnjeve kroz koncert. Skupina je jahala na repertoaru ploče istoimenog prvijenca “Radio Moscow” (2007), koja je mješavina elemenata “white bluesa” (Deep Blue See sumnjivo podsjeća na Fleetwood Mac s Peterom Greenom), standarda solističkih pristupa Jimija Hendrixa (I Just Wanna Make Love To You), neukroćene snage MC5 i psihodelije. Zapaljivo. Skupina je razbacivala svoje skladbe Frustrating Sound, Lucky Dutch, Lucksillet, Whatever Happend, Timebomb, Fuse, Ordovician Favna (Ordovicij je geološko razdoblje staro preko 300 milijuna godina, poznato po carstvu glavonožaca), a publika se posve poistovjetila s trenutkom i gibanjem Radio Moscow.
Nažalost, ovog vruće razgolićenog ispita bilo je prerano kraj. Regularni dio završio je s Mistreated Queen, nakon čega su momci izašli na izvedbu triju dodataka i definitivno se oprostili. Trio je imao jedva dobar sat repertoara. Idući put kad se dokotrlja naokolo, imat će vani već više albuma i, nadajmo se, primjereno dulje trajanje.
Radio Moscow izvanredan su trio. Neukroćen, drzak, arogantan, mlad. Čovjeku danas kao da nedostaje više power blues rock koncerata takvog karaktera. Ako se dobro sjećam, zadnji put sam slušao koncert “sličnog” karaktera u Salzburgu (Pat Travers Band, studeni 2006.). Koncert poput ovog s Radio Moscow spada u kategoriju ugrožene vrste. Iskrenost iznad svega ključ je istinitosti ovog tria!
tekst i fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
