Mjesto: Gledališče Tartini / Piran / Slovenija
Datum koncerta: 29.02.2008
Broj posjetitelja: 170
Cijena karte: 10,00€
Ovako lijepog ambijenta zaista već dugo nije bilo na raspolaganju, što se našeg švrljanja po koncertima tiče. Odredište se zove Piran. Slovensko primorje. Razmazivanju nije bilo ni kraja ni konca. Zgodnije mjesto od Gledališče Tartini nisam mogao naći. Okej, osim neprijaznih cijena piva (3,00€), atmosfera je bila doista darežljiva, pogotovo pogled na vitku “biljeterku”.
BLUESBACK (20.10 – 20.40):
Deset minuta iza osam navečer na pozornicu su izašli slovenski mladci Bluesback. Kvartet u sastavu Peter Orlič (vokal, gitara), Marko Stropnik (gitara, prateći vokal), Mitja Stropnik (bubnjevi) i Willy DeMattia (bas gitara), koji je podrijetlom iz mjesta Milje kraj Trsta u Italiji, otvorio je koncert obradom skladbe Takin’ The Hit (orig. Joe Bonamassa) i odmah dao do znanja da nije za bacanje. Isprva je izgledalo da je riječ samo o power triju koji će nas mučkati isključivo instrumentalima, ali me je dolazak četvrtog člana (pjevača/gitarista) nakon nekoliko kratkih minuta već demantirao. Vraga, kako mladima glatko teče tehnika danas. Glavni gitarist sigurno nije vidio 20 proljeća, a u rukama je bez kočnica masirao srebrnu Ibanez ljepoticu (Joe Satriani signature). U spoju R&B-ja i soul funka? Da, i to je moguće. Dečki su u repertoar uklopili dvije skladbe vlastite izrade. Pjevač je posebno istaknuo da mu je Glenn Hughes veliki uzor. Imao je vrlo lijepu soul boju glasa i vrlo samouvjereno je improvizirao s njom. Bluesback su mlad sastav koji je trebao izdati svoj CD već 2002., ali se to zbog gluhoće domaćih izdavača nažalost nije dogodilo. I vjerujte. Prikazanim publiku nisu ni izdaleka ostavili ravnodušnom. Uspješna predstavljanje sastava koji je pobudio zanimanje.
NINE BELOW ZERO (21.00 – 22.10):
Ime Nine Below Zero dolazi od skladbe Sonnyja Williamsona. Kvartet koji je poseban po tome što u postavi ima usnoharmonikaša. Dečki su umarširali na pozornicu i udarili ravno u glavu. Sjećanje na mladce Bluesback jednostavno su isprali iz moje glave i ušiju. Dennis Greaves, stup Nine Below Zero, samo zvukom jedne gitare pomeo je sve što smo prije čuli na dvije gitare, oko kojih je bilo poprilično vrtoglavog rastezanja i razbacivanja nota, što blues nikako ne zahtijeva. Ritam sekcija ove legendarne postave domena je bivših članova Roryja Gallaghera, i to Gerryja McAvoya na basu i Brendana O’Neilla na bubnjevima. Naravno, uz ova tri imena dobio bi izvrsnu platformu za pravi udarni power blues trio. Ali budući da takvih formacija vrvi naokolo, uključivanje usnoharmonikaša Marka Felthama više je nego na mjestu, jer upravo taj član daje glazbi Nine Below Zero poseban čar.
On The Road Again, naša stara prijateljica i znanica pod markom starih dobrih prdaca Canned Heat u prilično življoj verziji nego što sam isprva očekivao. Lijeni ritam prava je podloga za zagrijavanje prstiju, no Nine Below Zero bili su prilično zagrijani već na početku. No koncert je dobio na dinamici i poskočnosti kroz R&B razuzdanku Yeah, Yeah, Yeah, nakon koje je uslijedio nagli skok i pomak ručice mjenjača u još višu brzinu, na southern boogie frekvencije skladbe We Rock The House, gdje je sastav prvi put zahtijevao da publika puhne nekoliko atoma energije natrag prema pozornici pjevanjem refrena.
Gospoda su na pozornici izbijala izuzetnu kemiju i visok stupanj međusobnog poznavanja. Djelovali su izuzetno lagano i svježe, opušteno, posve jednostavno i pristupačno. Možda je atmosferu pokvarila činjenica da su u parteru bili raspoređeni stolići oko kojih su sjedili posjetitelji. Dakle, kontakta na relaciji publika i sastav nije bilo onog pravog, kad se publika prepusti da je vodi sastav. Ipak, svi smo zajedno gromoglasno nagrađivali točke izuzetne magije koju mogu dočarati samo Nine Below Zero. Tu su bile obvezne Homework, Get Me A Car, Get My Mojo Workin’. Možda suvišna obrada Walking By Myself, s obzirom na njezinu izlizanost širom zemaljske kugle, a ipak odsvirana jedinstveno, da bi se i sam Gary Moore zamislio nad svojom formom. Zapalila je i Talk To Your Daughter (original J.B. Lenoir).
Posebna točka, da ne kažem kar vrhunac koncerta, bila je produžena izvedba klasika Willieja Dixona I Can’t Quit You Babe, koju većina poznaje kao preradu u rukama Led Zeppelin, na koje nas je Greaves podsjetio uključkom glavnog motiva skladbe Black Dog u završetku Cold Cold Heart. U I Can’t Quit You Babe glavnu je ulogu preuzeo usnoharmonikaš Mark Feltham. Dečkima je doista uspjelo kroz erotično odvedeno ljuljanje u čvrstom blues ritmu stvoriti gotovo hipnotički zavodljivu atmosferu, u kojoj čovjek izgubi osjećaj za vrijeme i prostor, a čar glazbe ga odvede u svoj svijet.
Nisu nas ni ovaj put zaobišle nevolje. Greavesu je crknuo Marshall. Posve nedužno se igrao i zapravo zabavljao publiku nakon što je zatvorio “volume” na izlazima. Gitaru je primaknuo posve do mikrofona i zabavljao se solističkim improviziranjem. Kod publike je tom točkom potpuno zapalio. Nije bio baš oduševljen kad je htio ponovno “zakurbati” mašinu, jer se pojačalo više nije odazivalo. Što se zapravo dogodilo, ne pitajte me, ali nakon kraja te točke dečki su se oprostili s pozornice.
Zar je kraj? Na pozornicu je dovukao gitarist predgrupe Bluesback i prilagodio svoj “rack” za Greavesovu uporabu. Dakle, Greaves će nastaviti špil, ali na pojačalu predgrupe. Dakle, Nine Below Zero mogu nastaviti. Aleluja. Dok je Feltham zamarao publiku kraćim solističkim ulomkom na pozornici, Greaves se i dalje bavio svojim Fender Stratocasterom. Feltham je po dolasku na pozornicu dodao samo komentar o marki Marshall: “Made In England!”.
Jedva su odsvirali još dvije skladbe i već su se oprostili. Nakon jedva sat vremena? Štosanje s Wooly Bully i instrumentalnim punilom u Stonebridge Chase nikako nije utažilo publiku, koja je tako već nakon sat i deset minuta bila prisiljena tražiti zabavu negdje drugdje na slovenskoj obali. Bila je subota i o-ho-ho! Još dugo noć.
Koncert Nine Below Zero stvar je koju moraš posjetiti, bez obzira na to jesi li ljubitelj bluesovskih vrsta glazbe ili ne. Ti su gospoda na pozornici stvarni kao malo tko. Zvuk, energija, magija. Iza svega stoje izuzetno iskustvo i znanje. Pa ipak. Ovo je opet bio onaj trenutak koji osjetiš kad ti “blues” iskustvo ponude samo najosjećajniji majstori vladanja vještinom bluesa. Već sam prijelaz te energije između predgrupe i Nine Below Zero potvrdio je da su Nine Below Zero teško dohvatljivi. Trenutak koji nudi spoznaju da je blues najljepši i da poslušatelja najintenzivnije pogađa kad ga sviraš jednostavno i izravno, bez zaobilaženja i prevelikih eksperimenata. Nine Below Zero tipičan su primjer idealne simbioze četiri glazbenika, četiri elementa koji grade idealno bluesovsko tijelo. Mladenački očuvani.
Setlista
BLUESBACK:
1. Takin’ The Hit
2. Goin’ Out
3. Before You Hit The Ground
4. Own Space
5. Asking Around For You
NINE BELOW ZERO:
1.On The Road Again
2.Yeah, Yeah, Yeah
3.We Rock The House
4.Homework (incl. Hit The Road Jack)
5.Got My Mojo Workin’
6.Get Me A Car
7.Walking By Myself
8.Talk To Your Daughter
9.Cold Cruel Heart (incl. Black Dog)
10.I Can’ Quit You Babe
11.Raining On The Avenue
12.Black Pair Of Suede
—dodatak—
13.Medley (usna harmonika)
14. Wooly Bully
15. Stonebridge Chase
Galerija slika
