Glenn Hughes ponovno pobijedio u Cvetličarni! (2008)

Glenn Hughes je tijekom godina inkognito izrastao u neku vrstu skrivene institucije rock & rolla. Kao “dijete” najprije power trija Trapeze i nešto kasnije velikana britanskog hard rocka Deep Purple, za sobom nosi golemo zaleđe glazbenog stvaralaštva na najvišoj razini. Godine naravno prebrzo prolaze, a štošta se od tih “zlatnih vremena” promijenilo. Mk3 dana odavno nema, a Hughes se, za razliku od starih drugova Blackmorea i Coverdalea, koji su utjehu kasnije našli u Rainbow odnosno Whitesnake, “oslobođen” razvikanog statusa, jednostavno ne može zadovoljiti ležanjem na lovorikama samostalnih postignuća na glazbenom polju.

S Glennom Hughesom situacija je dakle malo kompliciranija. Njegov bi se put danas najlakše opisao kao nešto alternativno. Glenn je u borbi s demonima prošlosti utjehu pronašao u zaštiti viših instanci, što je u njegovu performansu vidljivo praktički na svakom koraku. Glenn i dalje djeluje nevjerojatno vitalno, a njegov glas ostaje zadivljujući izražajni instrument čija snaga, slično kao i gospodinova opća djelatnost na glazbenom polju, s godinama ne jenjava. Naprotiv, Glenn se u potporu upravo objavljenom albumu First Underground Nuclear Kitchen trenutno vrti po koncertnim pozornicama diljem svijeta i još kako smo sretni što su ga putovi ponovno nanijeli u krajeve na sunčanoj strani Alpa. U Cvetličarni ga je u odnosu na prošli posjet ovaj put dočekala malo skromnija masa od nekih tristo duša, koje su, uklještene u tračnice dva sata dugog funky vrtuljka, upoznale velikog glazbenika u dosad najemotivnijem raspoloženju.

Jedna od vrlina glazbenika najvećeg kova svakako je neobaziranje na prošlost, bila ona gorkog ili slatkog okusa! S tog stajališta Glenn Hughes spada u kategoriju najžilavijih tipova. Dobro, tata je zbog uživanja raznih opijata zbivanja 80-ih više-manje preskočio, no ono što je u subotu najviše bilo u oči jest potpuno obnovljeni repertoar, koji je, osim obveznih Mistreated i Burn te uz iznimku visokoleteće Soul Mover i produhovljene Don’t Let Me Bleed, u cijelosti počivao na izvedbi novijih skladbi s First Underbround Nuclear Kitchen! Glennovo potpuno povjerenje u predstavljanje svježih ideja dodatno je potkrijepila lijepo zaokružena, uživljena, ukratko uvjerljiva izvedba, koja je iz gitarskog dvojca Marsh/Maldonado istisnula posljednje atome snage. Bio je to nezamisliv dvoboj dviju fantastičnih gitara, besprijekornosti vokala i razigranosti basa, gdje je Anders Olinder više-manje skupljao mrvice.

Glenn je napao odmah i izravno, pokerskim vijencem novijih skladbi koje uživo izvrsno služe svojoj svrsi. Cvetličarna je otvorenih ruku prihvatila ponajprije Never Say Never i otrovni funk rokerski stampedo Love Communion, što je s obzirom na činjenicu da većina sigurno još nije bila počašćena (legalnim) iskusom čarolija novog albuma, sigurno postignuće vrijedno zavisti. Postava je cijelo vrijeme djelovala kompaktno, kako se za vrhunske glazbenike naravno i dolikuje, s dovoljno fleksibilne kontrole, koja je omogućavala mnoštvo duhovitih melodičnih intermezza, kao i izljeva suosjećanja, kojim nas je Glenn u jednom trenutku podsjetio na okrutnu sudbinu koja je nedavno zadesila njegova teško bolesnog druga iz Trapeze dana Mela Galeya.

Glenn Hughes dakle nije razočarao. Mi navikli na njegovu glazbu, uključujući sumnjive uzdahe i njima srodno “pavijansko” oglašavanje, sigurno smo bili počašćeni još jednim u nizu trijumfa legendarnog glazbenika. Glenn kaže da će se sljedeće godine ponovno pojaviti u Ljubljani, što treba uzeti s određenom dozom opreza, pogotovo s obzirom na već poslovičnu rezerviranost slovenske, ili u ovom slučaju bolje rečeno ljubljanske publike, koja nije poštedjela ni otvoreno srce Big Poppe! “Vi ste baš čudna družina” propovijedao je Hughes svako malo, pun elana oduševljenog tinejdžera! Što bismo sve dali da ga pubertet nije prebrzo minuo.

Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Aleš Podbrežnik