Tata Coverdale i Whitesnake opet izdržali test vremena! (2008)

Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Srednješkolsko igralište (Srednjika) / Osijek / Hrvatska
Datum koncerta: 10.07.2008.
Broj posjetitelja: 3000
Cijena ulaznice: 140,00HRK

Deset sati u oba smjera, provedenih u utrobi drsko zvučnog ponosa talijanske automobilske industrije, bilo je sve što je trebalo društvu od troje pažljivo oblikovanih neuravnoteženih tipova da u sunčani četvrtak stigne u Osijek, simpatičan grad s pogledom na Vojvodinu. Tamo se u žegi slavonskog ljeta kupao legendarni “lovehunter” David Coverdale, naravno okružen obaveznom ekipom puno mlađih bijelih zmijica (one prosječnu starost sastava brzo spuste na brojku 73), dakle Whitesnake!

David Coverdale je u posljednje vrijeme doista nezaustavljiv, pogotovo za, kako sam kaže, sretno oženjenog gospodina, djeda i tako dalje.. i čini se da je nakon izlaska nekoliko puta odgođenog Good To Be Bad (RockLine recenziju čekaš ovdje) krivulja njegovih aktivnosti odjednom odletjela u orbitu. I iako se trag osamdesetih u prašini i pijesku iza naših leđa već davno izgubio, David se pri ponovnom otkrivanju čari prošlosti ne da smesti! Što je naravno i u redu. Coverdale je sretan čovjek jer slobodno može birati iz širokog izbora Whitesnake cvjetova, barem dok se u ubranom buketu može nanjušiti Still Of The Night ili Fool For You Loving. Naoružan tako impresivnim melodijskim arsenalom, Coverdale je i 2008. odlučan Whitesnake sjeme što je moguće šire raspršiti, barem dok mu glas to još dopušta, a čini se da mu to opet polazi za rukom. Time naravno najviše dobiva sam status sastava.

No idemo lijepo redom. Po dolasku na srednjoškolsko igralište prvo smo naletjeli na Divlje Jagode, koje smo zatekli na znojenju otprilike usred nastupa. Lipovačina ekipica je, po viđenom, nastup odradila korektno, odnosno bez iskoraka, ali dovoljno suvereno, a sigurno više nego odlično za rulju usijanih glava koja je u najvišoj borbenoj pripravnosti zauzimala položaje na streljačkom dometu od pozornice. Mene osobno su, iskreno govoreći, uskoro počeli dosađivati, što se prvenstveno sigurno može pripisati mom nerazumijevanju takvog agrarno orijentiranog rock & rolla.

Agrarno ili ne, uz Whitesnake smo najbliže pojmu vražje požudno. Sudeći po Coverdaleovoj opremi, to je najmanje što mogu reći. Legenda blues rocka pojavila se na pozornici odjevena u kimono-kroja košuljicu (na kojoj su se kitile slikovne varijacije raznoraznih SS totenkopf simbolika), kod vrata naravno obavezno široko raskopčanu, i dosta usko pripijene hlače. Uz obavezni lavež odjeknulo je tradicionalno “here’s a song for ya”, čija se jeka brzo izgubila u vrevi uvodne Best Years. Coverdale se ovdje poslužio jednostavnim trikom koji je oštro odrezani uvodnik Good To Be Bad hrabro povezao s čulnim desantom Fool For Your Loving. Reakcija je bila trenutna, raspoloženje mase opći je delirij odmah podigao u visine, čime je bio pripremljen idealan teren za Can You Hear The Wind Blow. Ovdje treba istaknuti činjenicu da proživljeno predstavljanje svježeg materijala prilično blagotvorno djeluje na cjelokupni Whitesnake imidž. Nove skladbe uživo izvrsno služe osnovnoj svrsi, u što nas je definitivno uvjerila Lay Down Your Love, koju je Osijek u tren oka prisvojio! Bez do detalja izbrušene izvedbe naravno ne ide, a upravo je u tom pogledu Coverdale ponovno trijumfirao na cijeloj bojnoj liniji. David je novačenjem trenutne Whitesnake postave premašio sva očekivanja. Dvojac Beach i Aldrich djeluje kompaktno i suvereno jedri na dostavi ritmički izbrušenog tandema basista Uriah Duffya i novopečenog Whitesnake udarača Chrisa Frazierja. U tako dotjeranoj glazbenoj formaciji kao najproblematičniji Whitesnake element na kraju se pokazuje upravo jako oštećeni vokal Davida Coverdalea, koji je daleko od nekadašnje razine. David se i u tom pogledu lukavo prilagodio okolnostima i sada vokalne dužnosti u refrenima često prepušta glasovno lijepo harmoniziranom triju Beach, Aldrich i Duffy! U svakom slučaju, u nižim registrima njegov glas i dalje ostaje uvjerljiv, dubok i pun karakteristične snage.

Unatoč odlično odrađenom nastupu, veća iznenađenja Whitesnake ipak nisu pripremili. Možda samo uz izuzetak kratkog spusta u Ain’t Gonna Cry No More, koja je zazvučala u ugodnom akustičnom izdanju. Dovoljno zreo pokazao se i pristup Ain’t No Love In The Heart Of The City, koja u zaštiti tehnički izbrušenih glazbenika tipa Aldrich ili Beach rijetko pokaže prave boje. Oduševila je Love Ain’t No Stranger, koju je David popratio posvetom nedavno preminulom prijatelju Mel Galleyu, Is This love i energična Gimme All Your Love, za koju je, po mišljenju nekog hrvatskog usijanca, vrijedilo na dan dovući i sva raspoloživa pirotehnička sredstva koja u “normalnim” okolnostima služe prvenstveno kao navijački rekviziti. Duh eura 2008 očito još ne jenjava jer je drznik ubrzo nakon toga oteo čak i dušu i razum samog Aldricha, koji je kao sredstvo za podizanje ionako užarene temperature uoči Still Of The Night smislio čak i dres sa šahovnicom!

Na kraju se ne može reći ništa drugo nego da su me Whitesnake još jednom oduševili. Coverdale se ponovno pokazao u ulozi izuzetno prilagodljivog izvođača koji zna što želi i pri postizanju ciljeva vješto raspolaže sredstvima! Dokaz tih tvrdnji leži upravo u set listi ovog koncerta, gdje je, uz obavezne vrhunce s Good To Be Bad, uz rijetke izuzetke težište snažno okrenuto u korist prepoznatljivijih Whitesnake motiva. Tako smo na sreću ovaj put bili pošteđeni Take Me With You, a više nego odlično prošli smo i bez Ready An’ Willing, dakle dva prvorazredna zimzelena hita, čiji su sadržaji, na žalost starijih Whitesnake ljubitelja, već davno prežvakani. Iz tog je kuta pozitivan dojam na samom kraju nastupa malo pokvario sada već nezaobilazni križanac Burn/Stormbringer. Iskreno, Davide, izvođač tvog kalibra si i u zrelim godinama može priuštiti puno više!

Setlista

Galerija slika