Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Villach na Koruškem (Velden Am Wörthersee) / Austrija
Datum koncerta: 20.07.2008
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 32,00€
Čitatelji Rocklinea Sardinasa već dobro poznaju i mogli bismo reći da je već posve domaći i u Bluesiani na Vrbskom jezeru, kamo je na poziv vlasnice Gudrun u strašnom nevremenu stigao dan prije koncerta. Ni u ponedjeljak, kad smo se na mjesto događaja u pratnji g. Dragana Buliča dovezli s domaćom ekipom, vrijeme se nije previše popravilo, no Bluesiana je unatoč tome (ili baš zato) bila gotovo posve puna. Među posjetiteljima se vrzmao i Ritchie Kotzen, koji je nastupao sljedeći dan, i njegovi pomoćnici, među kojima je najuočljiviji bio vidno pripiti basist. On je već u prvom dijelu nastupa priredio manji incident kad se pred šankom potukao s nekim lokalcem i pritom izvukao deblji kraj. Atmosfera je dakle bila slična onoj u nekom zabačenom saloonu na Divljem zapadu, što Sardinasa naravno nije ni najmanje smetalo. Na svoj je način, nakon što je uz standardno jednosatno kašnjenje sa svojom pratećom sekcijom zauzeo pozornicu tog skromnog, ali ugodnog interijera, dobro zagrijao publiku i još jednom dokazao da je jedan od najvažnijih atributa putujućeg glazbenika upravo karizma.
Sardinas za razliku od Vaia, kod čije je izdavačke kuće (Favoured Nations) objavio posljednja dva albuma, tijekom nastupa ne govori puno. Dobro se sjećam Vaiova nastupa u Cvetličarni u rujnu 2005., koji je otvorio upravo Sardinas, i njegovih monologa, koji nažalost nisu bili unutarnji kao kod Joycea, kojima je pokušavao uspostaviti kontakt s publikom. Sardinas komunicira već samom pojavom i energijom, a pritom mu naravno pomažu njegov nezamjenjivi Dobro i slide na lijevom malom prstu. Kako i priliči bluesera, njegova su tehnika i način pisanja skladbi prilično ograničeni, no to primjereno nadoknađuje divljim instinktom koji inspiraciju traži u boogieju Hookera, južnjačkom soulu, delta bluesu, Hendrixu i Vaughanu.
Ovaj put doduše nismo svjedočili paljenju gitare, jer je Eric nakon tragedije koja se prije nekoliko godina dogodila skupini Great White na Rhode Islandu vjerojatno odustao od takvih egzibicija u manjim zatvorenim prostorima. Uzalud smo čekali i akrobatsko sviranje grlićem boce po čemu je Eric odavno poznat, no svejedno smo bili oduševljeni izvedbom nekih klasika s prva dva albuma. Tu valja spomenuti skladbe I Can’t Be Satisfied te Piece of Me, a također i neke komade s posljednjeg izdanja naslovljenog “Eric Sardinas And Big Motor”, od kojih je najveći aplauz ipak požnjela obrada Tonyja Joea Whitea, As the Crow Flies.
Atmosferu su u drugom dijelu nastupa donekle načeli predugi bas solo i Sardinasova glava marke Rivera, koja je po svoj prilici zbog pregorjele lampe oko jedanaest sati otkazala i do kraja je nisu mogli popraviti. No Eric se nije dao smesti. Najprije su ga priključili na centralno ozvučenje, a zatim se posve “odklopio” i po staroj navadi spustio mikrofon do visine gitare te u napola klečećem položaju otpjevao nekoliko svojih skladbi u akustičnoj verziji. Učinak je bio savršen, a nastup spašen. Da se to dogodilo komu drugom, vjerojatno bi pognute glave odkoračao s pozornice i sa strane čekao da tehničari otklone probleme. Nakon obaveznog bisa majstor se sklonio u backstage i nakon dobrih pola sata, vidno iscrpljen, ali sjajne volje, opet se pojavio među fanovima za kraću foto sesiju, što je s pridom iskoristila i naša ekipa.
Sardinas u Bluesiani dakle ne može omašiti. Riječ je o posebnoj vrsti ambijenta koji je za blues zbog svoje malenosti i domaćinske atmosfere osobito prikladan. Kao neka malo veća dnevna soba u koju je poduzetna vlasnica posljednjih nekoliko godina uspjela namamiti brojne legende s onu stranu Atlantika. Zaista je žalosno da u Ljubljani i uopće u Sloveniji jako nedostaje sličnih lokala i da se ljubitelji takve glazbe moramo voziti na Vrbsko jezero kako bismo zadovoljili svoje duhovne potrebe.
Galerija slika
