Mjesto: St. Veit a.d. Glan / Austrija
Datum koncerta: 06.09.2008
Broj posjetitelja: 450
Cijena ulaznice: 42.00€
Drugi dan hodočašća gradom kulture, dakle St. Veitom, čija bogata kulturno-umjetniška scena svake godine osigurava raznoliku žetvu zabave i veselja za ljubitelje praktički svakog oblika mentalne rekreacije, protekao je u znaku čavrljanja sastava Roger Chapman’s Shortlist. Roger tko? Pa da podsjetimo: Roger Chapman glazbenik je izuzetnih kvaliteta, a njegov prepoznatljiv glas priskrbio mu je ugled jednog od najboljih vokalista u poslu. Starije generacije sigurno ga pamte iz dana kasnih šezdesetih, kad je Chappo svijetom plašio kao vokalist prog-rockerskih jurišnika Family. Chapmanov se status tijekom sedamdesetih ustrajno jačao, a u komercijalnom smislu, odnosno smislu prepoznatljivosti, Roger je početkom osamdesetih eksplodirao obradom Stonesove Let’s Spend The Nigh Together i vokalnim doprinosom velikom hitu Mikea Oldfielda Shadow On The Wall.
Povrh svega navedenog, Roger je i izvrstan izvođač, a po potrebi i zabavljač koji rado ispali poneku posebno sočnu, a ništa manje impresivan nije ni popis glazbenika koji mu je u subotu navečer pravio društvo. Tu se mogao naći nekadašnji The Kinks borac Ian Gibbons, nesuđeni ljubavnik Kim Wilde po imenu Gary Twigg, a odmah iza njih već dulje vrijeme kraljuje bivši drug iz sastava Roger Waters i Company Of Snakes, John Lingwood. Šteta što se događaja iz nepoznatog razloga nije mogao udeležiti Micky Moody (Juicy Lucy/Snafu/Whitesnake), čije bi slide majstorije u paru s raspoloženom Helen Hardy večeri sigurno dodale određenu dozu seksepila.
Roger Chapman je u bitku za naša srca i duše krenuo opušteno improviziranim motivom X-Town, koji je već na samom početku nudio dovoljno manevarskog prostora za nadahnuto natezanje zvukova klavijatura i gitare, a na veselje mnoge publike poslužilo je s hrpom impresivnih melodijskih akrobacija! Opuštajući osjećaj koji nas je obavijao kad je uvodna tema odzvonila nažalost nije bio raspoložen za neku dulju avanturu. Mango Crazy već je nudio izazov posebne vrste, ali ponajprije za šest stotina naših jodlerskih prijatelja, među kojima je pozornije uho svako malo moglo naletjeti i na koju slovensku riječ. Rogerov vokal, inače u većini elemenata i dalje prepoznatljiv, ovdje je trenutačno podsjećao na burlesku kakvu bi u svoj njezinoj veličini mogao zamisliti samo genij Toma Waitsa. Komiku situacije ovaj su put spašavale pažljivo uneseni potpornji vokala, u kojima je dominirao ponajprije simpatičan glas neuništive Helen Hardy. Cura je svoju ulogu odlično naučila, pa je njezino vokalno punjenje uvijek dolazilo puno izraza, a Shortlist je popis zahvaljujući osjetljivosti ženskog glasa gromoglasno profitirao na op ćoj prijemčivosti kod au strijske publike.
Nastavak s Prisoner obilježio je povratak na “korjenitije” orijentiran zvuk. Dražesnim spustom kroz spomenutu skladbu Rogera se prvi put te večeri dalo uhvatiti pri otkrivanju čarolije bluesa. Chapman je strasti dodatno raspalio sa Son Of Red Moon, koja je u svojim nedrima uz grandiozan refren skrivala i bježne prolaze kroz These Boots Are Made For Walking i Watersovu Rollin’ and Tumblin’. Dinamika skladbe nam vjerojatno iz čiste zloće nije ni na trenutak dopuštala prostor za predah i nakon “voćarske komedije prethodnice” bez milosti je prebacila u višu brzinu. Kao da je Roger u želji za dokazivanjem iz sebe iznenada istisnuo i one posljednje atome snage koje je zacijelo čuvao za “upoznavnu fiestu” u društvu rtv-ovskih kamikaza, koja takvim i sličnim prilikama po pravilu slijedi. Svaki element Shortlist mašinerije ovdje je davao dojam krvoločne uskla đenosti, koja je odlučnošću razjarenog, vjerojatno i već dulje nezadovoljenog nosoroga u tren razpršila sve oblake sumnje. Chapman se ovdje u oštrom naletu bezglavo upleo i u dvoboj vokala i slide gitare, koja je bez većih posljedica prošla zahvaljujući mjestimice humornom obaranju.
I pri pokrivanju materijala drugih glazbenika, kao što je primjerice reinkarnacija Dylanove Blind Willie McTell, Chapmanov se neosporni talent i dosljednost njegove interpretacije brzo pretvaraju u ubojiti tandem. Blind Willie bio je neosporni favorit večeri, s emotivno nabijenom izvedbom, kojoj je velikodušno priskočio u pomoć i grubški šum Rogerova glasa, mogao je bez problema konkurirati čak i veličanstvenosti statusa Shadow On The Wall. O udarnosti potonjeg naravno ne treba gubiti riječi. Oldfieldov klasik uzeo je za sebe dobrih deset minuta razgibavanja, nakon čega je Chapman usred samog velikog hita gladnom puku još nekoliko puta dopustio baciti mamac u obliku Shadow refrena. Kad smo već kod odlično primljenih motiva, ne možemo mimo Sweet Bird, skladbe s Chapmanova posljednjeg albuma One More Time For Peace, u tom elementu rezerviranije Oh Brother i naravno Let’s Spend The Night Together, koja bi uz školsku demonstraciju tako suverenog kao i inovativnog aran žiranja slavnih motiva već odavno mogla u cijelosti vrijediti kao Chapmanovo dijete.
Roger Chapman je u pratnji izvrsno uigranog kolopleta odličnih glazbenika dokazao da mu starost ne zadaje sijede vlasi (vjerojatno i zato što ih jednostavno više nema)! Iako su desetljeća intenzivnog razgibavanja glasnica razumljivo ostavila trag ponajprije na njegovu glasu, gospodin je u subotu navečer uvjerio izuzetno profesionalno izvedenim nastupom i potvrdom da je još i te kako daleko od toga da je izgubio sve svoje čari.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1.X-Town
2.Mango Crazy
3.Prisoner
4.Son Of Red Moon
5.Blind Willie McTell
6.Sweet Bird
7.Oh Brother
8.Who Pulled The Nite Down
9.Shank (Shadow On The Wall)
10.Unknown Soldier
11.Let’s Spend The Night Together
12.S.L.
13.Jesus & The Devil
14.He Was, She Was
Galerija slika
