Lokacija: München / Muffathalle / Njemačka
Datum: petak, 07.03.2014
Dvorana Muffathalle, smještena takoreći u srcu Münchena, ovaj je put ugostila međunarodni supersastav Transatlantic, koji ljubiteljima progresivnog rocka doista ne treba posebno predstavljati, jer ga čine aktivni ili bivši članovi samih priznatih bendova i sporednih projekata. Osnivački članovi Transatlantica, pjevač/multiinstrumentalist Neal Morse, koji je svojedobno bio član američkih prog rock revitalista Spock’s Beard, i sada već bivši bubnjar Dream Theatera Mike Portnoy, odlučili su 2009., nakon duže odsutnosti, da je došlo vrijeme za ‘otrežnjenje’ i povratak supersastava na glazbenu scenu.
Brzo su kontaktirali svoje europske kompanjone, švedskog gitarista/pjevača Roinea Stolta (The Flower Kings, ex-Kaipa) i basista Petea Trewavasa (Marillion). Konačni rezultat novorođenih Transatlantica bio je njihov treći album »The Whirlwind« (2009) te opsežna turneja koja je uslijedila nakon njegova izlaska. Ni idućih godina četvorka glazbenih velemajstora i vrhunskih skladatelja nije mirovala, pa su snimili i četvrti album Transatlantica pod naslovom »Kaleidoscope« (2014), koji se može proglasiti čak i njihovim dosad najboljim dostignućem. Puni svježine i elana, na što je zacijelo utjecao i visok plasman novog albuma na njemačkim i nizozemskim ljestvicama, uputili su se na europski dio »Kaleidoscope« turneje te među prvim datumima odabrali München.
Na naše olakšanje, ovaj put nije bilo nikakvog predizvođača koji bi nam pred glavnom atrakcijom večeri slučajno kovrčao živce ili srkao pozitivnu energiju, kako se to u prošlosti prečesto znalo događati, no za nešto nepotrebno loše volje pobrinule su se glavobolne cijene raznih Transatlantic ‘suvenira’, dok je Portnoyev apatičan odnos prema ljubiteljima njegove glazbe, pokraj kojih je prije koncerta prošetao kao da ne postoje, posebno poglavlje za sebe. Činjenica da su Transatlantic prije dolaska na pozornicu puštali vlastite obrade progrockovskih klasika, koje su uvrstili na bonus disk posebnog izdanja aktualnog albuma, nekima je također djelovala pomalo odbojno i samodopadno, kao da članovi sastava ne vole glazbu drugih izvođača i istodobno njeguju nekakav kompleks superiornosti. Naravno, sve to nije imalo nikakva utjecaja na sam koncertni nastup supersastava, koji je ispunio i utažio sva naša velika očekivanja, a to je bilo ono najvažnije.
Transatlantic su svoj nastup, nakon kraćeg orkestralnog uvoda, otvorili s »Into the Blue«, uvodnom suitom novog albuma, i tako najavili večer u kojoj su prevladavali uglavnom više od 20 minuta, pa čak i više od 30 minuta dugi progresivnorockovski superepovi, odnosno višedijelne suite. Neal Morse, koji je odsvirao većinu klavijatura i otpjevao glavninu vokala, daleko je najkarizmatičnija pojava na pozornici među četvoricom glazbenih majstora, u što smo se dodobra uvjerili pri svakom izvođenju Transatlantic standarda te večeri. Neal je rođeni glumac, ima izvanrednu pozornicu mimiku i pjevačku prisutnost, pa nije čudo da su ga neki glazbeni kritičari prozvali kar ‘američkim Peterom Gabrielom’, što zacijelo zvuči kao pomalo pretjerana usporedba, no nema nikakve sumnje tko mu je glavni uzor na pozornici. Već Nealov izgled, koji je kombinacija ‘izgubljenog rođaka’ Quentina Tarantina i mladog Jacka Lemmona, omogućuje mu da do maksimuma iskoristi svoju veliku karizmu, dok su se njegove pjevačke sposobnosti s godinama samo još ‘oplemenile’.
Morseovo sviranje akustične gitare barem je toliko kvalitetno koliko i sviranje klavijatura, u što smo se mogli uvjeriti tijekom kraće zajedničke solo točke sa Stoltom, a inače zna dobro svirati i neke druge instrumente, uključujući bubnjeve i bas-gitaru. Šteta je da Neal, nakon sudbonosne ‘vizije’ 2002., kad mu je ‘Bog naložio neka napusti Spock’s Beard’, polovicu svoje stvaralačke energije i vremena posvećuje vjerskom propovijedanju i nabožnim nastupima po crkvama, što se osjeti i u većini njegovih solo, ali i Transatlantic tekstova, jer bi inače do danas već puno prije stekao legendarni status, koji inače zaslužuje samo šačica progrockovskih glazbenika (najviše troje ili možda četvero) među onima koji su aktivni od devedesetih naovamo.
Mike Portnoy nije karizmatičan, a još manje pozitivan lik, čega su dugogodišnji ljubitelji Dream Theatera odavno dobro svjesni (i to ne tek nakon njegova odlaska), ali mu izvrsno pristaje uloga brbljavog, a istodobno zabavnog gunđala s plavom bradom, koji svako toliko podgrijava publiku i kojekakvim duhovitim obraćanjima, poput onog kad se na samom početku nastupa Transatlantica našalio na račun plakata koji je netko u prvim redovima visoko držao u rukama. Na njemu je naime pisalo ‘Portnoy is the shit’, što mu se svidjelo. Zacijelo bi reagirao posve drukčije da je umjesto toga pisalo ‘Portnoy is shit’, što je i sam nagovijestio. Mike je naravno i dalje bubnjarska ‘zvijer’ kakvih u bubnjarskom svijetu nema mnogo, pa je gledanje njegova nastupa uvijek obavezna ekskurzija za sve mlade i znatiželjne bubnjare koji žele znati svirati u okviru svih mogućih glazbenih žanrova. Njegove pjevačke sposobnosti bile su u prošlosti, dok je još bio član Dream Theatera, često kritizirane, no zapravo nikako nije loš pjevač, a njegov ‘psihodelični’ vokal na prikladnim dionicama, uz odgovarajuću zvučnu pozadinu, ispadne baš zabavno.
Gitarski velemajstor Stolt u stilu poslovično hladnog Šveđanina, očekivano, tijekom nastupa sa svojim ‘profesorskim’ držanjem djelovao je suzdržano, pa je svaki nagli, trzavi pokret ili podignuta ruka iznad vrata gitare, a kamoli osmijeh, bio veliko iznenađenje. Njegove gitarske vragolije, osobito solaže, bile su posebno poglavlje za sebe i, kao i uvijek kad je o njemu riječ, rijetko čuvena kombinacija melodičnosti, preciznosti i zavidne brzine trzanja gitarskih žica, dok je kao pjevač najviše blistao na dionicama koje su stilski podsjećale na njegov ‘matični’ bend, to jest The Flower Kings. Smireni, ali izvrsno raspoloženi Trewavas bio je tijekom cijelog nastupa najživahniji član Transatlantic ekipe, što nije nikakvo iznenađenje za sve Marillion privrženike, jer svi oni već dugo dobro znaju kakav je Peteov pristup pozornici. Svojim skladnim ispisivanjem melodičnih, a ujedno kompleksnih bas linija oduševljavao je staro i mlado, a posebno je zablistao na obje kratke pjevačke točke, tako da se u vokalnoj ulozi okušao svaki član ove izvrsne progrockovske četvorke.
Umjesto Daniela Gildenlöwa (Pain of Salvation), koji ih je obično pratio na prošlim turnejama, u ulozi gostujućeg člana nastupio je Ted Leonard (Spock’s Beard, Enchant), što je posebno razveselilo sve Spock’s Beard privrženike, koji su tako na pozornici istodobno imali bivšeg i aktualnog pjevača te divne američke progrockovske grupe. Prikladnijeg pratećeg pjevača Transatlantic jednostavno nisu mogli poželjeti, jer su se Leonard i Morse izvrsno uklopili u vokalnim harmonijama, osobito na dionicama koje su imale Spock’s Beard stilski i ambijentalni puls. Leonard je pomagao Morseu i Stoltu dodatnim sintesajzerskim linijama, ritam gitarom i pratećim vokalima. Njegove solo točke među odabranim skladbama bile su rijetke i kratke, no od pjevača je veći pljesak doživio samo još Morse. Za dio Rockline ekipe to je već bio treći koncertni susret s Tedom i svaki put bio je član druge grupe; prvi put gledali smo ga s grupom Enchant, drugi put sa Spock’s Beard, a treći put s Transatlantic.
Morse je sa svojim Roland V-7 orguljama bio smješten u lijevi kut pozornice, dok se u desnom nalazio Portnoy, čiji je bubnjarski postav bio postavljen tako da je glavom mogao gledati izravno u Nealovu smjeru, što je bilo nešto posebno i za njega zacijelo zabavno iskustvo. Nakon »Into the Blue« uslijedila je ništa manje impresivna izvedba 16-minutnog epa »My New World« s Transatlantic prvijenca »SMPT:e« (2000), kad se odmah vidjelo da i tijekom izvedbi starijih djela svi glazbenici na pozornici uživaju ništa manje nego tijekom izvedbe novog materijala, jer je sve bilo odsvirano na sanjiv način, dok su pjevačke harmonije pružale pravi melem za tijelo i dušu. Ozvučenje u dvorani bilo je cijelo vrijeme izvrsno, pa nije bilo neke bitne razlike, bez obzira na to gdje se tko iz publike nalazio tijekom cijelog nastupa.
S budničarskim i blago psihodeličnim »Shine«, također s novog albuma, četiri progresivnorockovska ‘astronauta’ pomalo su se ‘prizemljila’ i pokazala da im nije strano ni sviranje ‘kompaktnijih’ (kompaktnijih za njihove uobičajene prilike) djela te da je riječ o glazbenicima koji bi u nekim drugim vremenima mogli pisati i velike pop hitove, kad bi im se to dalo, što posebno vrijedi za svestranog Morsea, dok najviše iskustva u pisanju skladbi s hit potencijalom bez sumnje ima Trewavas. Boja pozadine grafičkih projekcija iznenada se promijenila; iz zeleno-plave »Kaleidoscope« naslovnice nastala je žuto-narančasta kombinacija naslovnice albuma »Whirlwind«. »Whirlwind« je ujedno album i skladba koja traje čak 77 minuta, pa se nije moglo očekivati da će je Transatlantic izvesti u cijelosti.
Umjesto toga priredili su »Transatlantic Medley« u koji su saželi najbolje dionice tog zapanjujućeg prog revitalističkog epa, tijekom čijeg su izvođenja u jednakoj mjeri zablistali svi članovi benda, uključujući i gostujućeg Leonarda. S »Beyond the Sun« vratili su se na »Kaleidoscope«, koji je svoj vrhunac te večeri doživio s naslovnim superepom, što je bila prava orgija progrockovske ‘staroškolske’ briljantnosti i tijekom koje su ponovno spojili svoje izvanredne virtuozne sposobnosti za stvaranje čarobnih simfonijskih aranžmana, ispisivanje zavodljivih melodija, organiziranje nepredvidljivih vremenskih prijelaza i tkanje epskih refrena. To je bio bez sumnje prvi od dva velika vrhunca te večeri.
Nakon »Kaleidoscope« trijumfa svi osim Neala i Roinea oprostili su se s pozornice i došlo je vrijeme za zajedničku solo točku; kraći gitarski dvoboj koji je završio neriješeno. Tijekom njega Neal si je priuštio i kraću burleskу te na brzinu odsvirao i otpjevao glavni motiv iz slavnog country zimzelena »Ring of Fire« (Johnny Cash). Koncert se polako približavao završnom dijelu i došlo je vrijeme za »We All Need Some Light«, možda čak i najpoznatije i najomiljenije Transatlantic djelo, koje je Neal, njegov tvorac, otpjevao gotovo religioznim zanosom, što nije iznenađujuće, osobito s obzirom na njegovu duhovnu poruku i tekst. Izvedba skladbe »Black As the Sky« značila je da su Transatlantic te večeri odsvirali cijeli »Kaleidoscope«, što je, bez obzira na to što su sposobni za još štošta što je nedokučivo običnom glazbenom ‘smrtniku’, ipak impresivno postignuće.
Nakon kraće stanke vratili su se na pozornicu i odsvirali 30-minutnu suitu »All of the Above«, koja potječe s njihova prvijenca, tako da se konačno ostvarila Portnoyeva najava s početka nastupa da će tu večer obilježiti epske suite. Koncert ne bi bio potpun da nisu odsvirali barem jednu skladbu s drugog albuma »Bridge Across Forever« (2001), a budući da Transatlantic svojim privrženicima nude samo najbolje, odabrali su najimpresivniju skladbu s tog albuma; 30-minutni super »Stranger in Your Soul«, kojim su priredili drugi vrhunac ove koncertne večeri. Nikakve moguće obrade drugih izvođača te večeri nismo čuli, što je na svoj način bilo sasvim u redu, jer članovi Transatlantica polako sve više shvaćaju da su nakon ponovnog okupljanja 2009. postali prava grupa sa srcem i dušom te više nisu samo sporedni projekt za ‘ubijanje slobodnog vremena’ i ugađanje onim prog petičnežima kojima se ne da posebno ići na koncerte ‘matičnih’ bendova ove majstorske četvorke.
Transatlantic su došli, odsvirali i pobijedili. Njihov koncert u Muffathalle bio je svojevrsna poslastica za sve simfoprogrockovske gurmane. Energije za sviranje 20 do 30 minuta dugih epskih suita tim nezaustavljivim prog zanesenjacima tek tako ne ponestaje, što je kod muškaraca koji su već ‘upoznali Abrahama’ ili mu se bliže (Portnoy) svakako vrijedno dubokog naklona. Još je hvalevrednije njihovo svojstvo da koncertne posjetitelje tijekom cijelog nastupa mogu napuniti pozitivnom energijom i ugodnim vibracijama, jer je među svim kompleksnim ritmičkim varijacijama i nepredvidljivim solističkim pohodima koji vladaju kroz pojedine kompozicije stalno prisutan prekrasan osjećaj za melodiku i prenošenje životnih poruka koje govore ‘univerzalnim jezikom’ i nadilaze Nealove uokvirene nazore. To ujedno znači da se za svakog ljubitelja simfonijskog progresivnog rocka sa staroškolskim korijenima tijekom gledanja nastupa Transatlantica uvijek nađe nešto zanimljivo, tako da je gledanje njihova nastupa uvijek jedinstveno iskustvo.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
SETLISTA:
The Orchestral Whirlwind (intro)
1. Into the Blue
2. My New World
3. Shine
Whirlwind Medley
4. Overture (Abridged)
5. Rose Colored Glasses
6. Evermore
7. Is It Really Happening?
8. Dancing With Eternal Glory (Whirlwind (Reprise) section)
9. Beyond The Sun
10. Kaleidoscope
11. Guitar Duet (Morse & Stolt)
12. We All Need Some Light
13. Black as the Sky
—dodatak—
14. All of the Above (Full Moon Rising/October Winds)
15. Stranger in Your Soul (Slide/Stranger In Your Soul)
