Datum koncerta: 13.05.2007
Broj posjetitelja: 1205
Cijena ulaznice: 8000
Posjet cijenjenog gospodina Johna Lawtona nama u susjedstvu, i to još u Umagu s pravim primorskim ritmom, počeo je i završio vrlo avanturistički. Cijela priča protekla je u duhu traženja prijevoza za četvero ljudi kojima je auto crknuo usred Kopra.
Veseli zbor ljubitelja čeličnih konjića, miješanje mirisa eteričnih ulja borova s onim od izgaranja benzina širilo se posvuda, tutnjava motora, modna specifika ove posebne moto kulture,… privlačni fetiši. Uvijek.
Nešto iza sedam navečer konačno smo stigli na cilj. Naravno, prvo smo potražili prostore za obavljanje najnužnijih potreba, koje osiguravaju normalno funkcioniranje svakog organizma. Za početak smo obišli i pozornicu, kad je iz “backstagea” proviorila glava Žaka, pjevača Mary Rose. Došao nas je pristojno pozdraviti, izmijenili smo nekoliko riječi, a onda je dobrovoljno odkoračao na pozornicu, dok su momci prvog banda koji će nastupiti te večeri baš imali tonsku probu. Ugađali su se na Heading Out To The Highway (Judas Priest), a Žak je dobrovoljno dodao nekoliko odličnih “Halfordesque screamova” i pritom se obilato zabavljao. Slijedio je dug put do hladnog piva. Natrag do recepcije u Stellamaris da zamijenimo novac (prvo pronaći recepciju), zatim kupiti posebne bonove (prvo pronaći mjesto prodaje tih bonova) i naposljetku po pivo, koje smo naravno pronašli odmah, što nam nikako nije koristilo.
Sat je bio poprilično iza osam. Na pozornici su se veselo razbarušili sasvim dostojni majstori retrospektive Judas Pirest. Komadi poput Nightcrawler, Metal Gods, Heading Out To The Highway,… Što više poželjeti. Ta glazba spada upravo na ovakve Biker’s festivale, a k tome je prožima nostalgija. Show su otvorili s Hellion/Electric Eye, a nisu zaboravili ni You’ve Got Another Thing Coming,… Prostor ispred pozornice bio je gotovo posve prazan, tek nekoliko usamljenih zagrijanih glava mlatilo je amo-tamo i dizalo prašinu uz ogradu pozornice. Dečki su koncert začinili i uključivanjem nekoliko Iron Maiden stvari, tu su bili Wicker Man i iznenađujuća Waysted Years, koja je potvrdila da je lakše izvesti najviši mogući “Halfordov scream” (kapa dolje pjevaču u ovom slučaju) nego otpjevati Dickinsona u refrenu spomenute Iron Maiden klasike, kad je pjevaču ružno ponestalo daha kad se trebao popeti u “visine”. Momci su dodali i vrlo melodičnu verziju Creeping Death (Metallica) te iznenadili i s Out In The Fileds (Gary Moore), koja je naravno u njihovim rukama zvučala vrlo blizu obradi spomenute skladbe od strane Primal Fear (power metal, Njemačka). Uz to su dodali prilično neuspjelu verziju Purple klasika Highway Star, nakon koje je slijedio uvjerljiviji Burn. Obje skladbe upozorile su da metalci ne mogu svirati hard rock sedamdesetih. Ne da ga tehnički ne znaju, ne mogu ga. “Prenabrijani” su, ako me još pratite. Ukratko, u jednom satu stlačili su odličan paket skladbi zahtjevnih do srednje zahtjevnih stvari za heavy metal/hard rock klijentelu osamdesetih. Da sam samo uspio uhvatiti ime ove vrlo nadobudne skupine, pobjeda bi bila potpuna!
Slijedio je “a tribute to” Jimi Hendrix bend. Sat repertoara i za njih. Pjevač je podsjećao na Hendrixa, po izgledu. Da, dobro ste pročitali. Gusta, ugljenocrna kovrčava kosa, čak i sama crta lica nalikovala mu je na prvi pogled,… a mršav kao neki Phil Lynott. No sad već pretjerujem. Naravno, ovaj put je bila riječ o Hendrixu (Purple Haze, Fire, All Along The Wachtower,…). Zanimljivo je što se nisu bavili s Hey Joe, Voodoo Chile i sl…, nisu zaobišli ni Led Zeppelin. Deset navečer. Ljudi odjednom niotkuda ispod pozornice. A šatori su bili sve puniji konzumenata raznih likera i hrane, posebno su prednjačile pripadnice ženskog spola, koje uvijek osvajaju prva mjesta južno od Slovenije, kad usporedimo takve ženske postave sjeverno od Slovenije (npr. Harley Davidson festival na Faak Am See-u, Austrija). Nema što. Kamo god si okrenuo glavu, imao si što zanimljivo vidjeti. Pivo je teklo, minute su prolazile i u 23.00 dočekali smo ono zbog čega smo uopće došli u Umag.
Naužiti se dobrih starih Uriah Heep. Za to se pobrinuo legendarni striček John Lawton, član skupine u razdoblju izdanja albuma “Firefly” (1977), “Innocent Victim” (1977) i “Fallen Angel” (1978), a čovjeka možemo čuti kako pjeva i na koncertnom albumu “Live In Europe ’79” (1986). Ukratko, gospodin koji je važno utjecao na stil i zvuk skupine u drugoj polovici sedamdesetih te ga značajno preoblikovao. John Lawton i danas uspješno razveseljuje stare zanesenjake izvedbom Heep klasika, koje možemo povezati u riječ-slagalicu “Uriah John Lawton Heep” repertoar, ili nešto što na pozornici može oživjeti samo John Lawton. Dostojno. I danas, u godini 2007.
U 23.00 počelo se s The Hanging Tree (“Firefly”, 1977). Na pozornici su se s Johnom Lawtonom našli nitko drugi nego naši odlični hard rockeri Mary Rose, sa zapovjednikom Ekijem na gitari posve nama slijeva, u pozadini nije nedostajao ni pjevač Žak, koji se brinuo za oživljavanje Hensleyevih najviših vokalnih dionica, za njim odlični mladi nadobudni bubnjar Jure Doles, razgaljeni Mitja Kobal na basu, desno od njega nezaobilazni orguljaš Davor Kastelec, naoružan standardnim B3 Hammondom u koji je Kobal čim je došao na pozornicu stavio svoje pivo (oprezno, kao da dijete stavlja u kolijevku)… a u sredini i u prvom planu naravno John Lawton.
Ovaj put nije sa sobom donio kišu, kao što je to bilo već dvaput zaredom u Hruševju (Postojna), koje ove godine nažalost zjapi prazno i gdje ćemo tako ostati bez Biker’s festivala. Dečki su kao cjelina bili odlično raspoloženi. Žak je kao provjeren glumac pridonio dinamičnosti koncerta. Mary Rose su u Uriah Heep repertoaru posve doma. O tome nema sumnje. Ima samo nešto. Lawton je ovaj put u set listu uvrstio i tri skladbe iz solo karijere. Odmah iza The Hanging Tree slijedila je Take You High (“Sting In The Tail”, 2003). Odličan udarni “hardrocker” od kojeg se naježi dlaka, snažno je vukao prema nečemu što bi mogli sastaviti i stari dobri Uriah Heep. Zatim natrag k Heep s koketnom Stealin’ (“Sweet Freedom”, 1973), pa opet k “Sting In The Tail” s još jednom odličnom točkom albuma, Reach Out. Sa šestom skladbom momci su smirili vatru i prihvatili se skladbe The Wizard (“Demons And Wizards”, 1972). Lawton je rođeni vođa! Cijelo vrijeme nadzirao je zbivanja na pozornici, kao i ispod nje. Prostor ispred pozornice nije se pokazao kao neki strašni poznavatelj Uriah Heep repertoara,… svi su došli prvenstveno na žur. No John ih je odlično potpaljivao mjerom rutine i iskustva koje je stekao kroz glazbenu karijeru. Kao od šale. Iznenađenje s Payin My Dues To The Blues (“Still Payin My Dues To The Blues”, 2000), a zatim do kraja samo Uriah Heep. Uriah “John Lawton” Heep pjesma Come Back To Me (Firefly, 1978), bila je trenutak o kojem sam govorio u gornjem dijelu reportaže. Nešto što može napraviti samo John Lawton. Mary Rose cijelo vrijeme u stvari, s Lawtonom i naravno publikom. Dečki su bili vrući. Iza nje pozornica je zavrila uz I’m Alive (“Fallen Angel”, 1978), koja je na set listi zamijenila skladbu She’s Gone (“Still Payin My Dues To The Blues”, 2000), Sympathy (“Firefly”, 1977) i završetak s razvučenom verzijom Free Me (“Innocent Victim”, 1977), u koju je bio uklopljen “jam” skupine. Bilo je pet minuta iza ponoći kad su dečki na zaprepaštenje svih rekli “Hvala lijepa i laku noć”. Halo?
Halo, halooo,… čujemo li se? Dolazite li možda natrag? Aha, vratili su se na pozornicu. Slijedio je polusatni dodatak! Nećete vjerovati. Za sveukupno tri skladbe. Nečuveno. Lady in Black i Easy Livin’ zajedno su dosegle dužinu supersoničnih 15 minuta pravog galaktički razvučenog onostranog. Ljudi su inače bili vrlo zaposleni, jer ih je Lawton uspješno odveo na sporedni kolosijek i nagovorio na zajedničko pjevanje, pa nije bilo vremena za analiziranje drugih stvari. E, a idućih 15 minuta bilo je rezervirano za Gypsy. U njoj su redom odsvirali svaki svoju solažu (uz iznimku Ekija). Tu je Kobal potpaljivao publiku tako što je bas gitaru stavio iza leđa i odsvirao riff refrena skladbe Motori (Divlje Jagode) i narod je, kao da je pritisnuo poseban gumb za hipnotiziranje, u trenu počeo na sav glas pjevati: “Mo-tori, mo-tori, mo-to-ri,…” Buđenje je uspjelo i u nastavku, kad smo gurmani doživjeli neočekivanih nekoliko minuta. Davor Kastelec pobrinuo se za pretjeranu mjeru duhovitosti na svom Hammondu (falio je samo odvijač zabijen u tipkovnicu) Tu je bio Dvorak, tu su bili The Nice,…
Na pozornici opet svi u jam i naposljetku još Lawton za završetak Gypsy. Rutinirano. I nevjerojatan polusatni dodatak. Bio sam pošteno ljut. Barem tri Uriah Heep komada mogli su stlačiti u redovni dio i skratiti dodatak. Nije ni potrebno tražiti koje skladbe. Njih je napretek kao lišća i trave, jer riječ je o Uriah Heep, a sedamdesete su za njih besprijekorne što se tiče opusa.
Nakon koncerta Lawton je ljubazno primio fanove koji su ga željeli pozdraviti, a naravno nije zaboravio ni na nas i namijenio nam je deset minuta za intervju. Po ljubaznosti mu je malo tko ravan i veliki je gentleman u svakom pogledu, pravi Englez! Naravno, ne bi bilo ništa bez Mary Rose. Oni su na pozornici pokazali da su imali energije najmanje još za cijeli sat. Rastjerivalo ih je i zajednički premetalo. No šef je postavio ograničenje, pa se u izvedbi osjećalo još poprilično rezerve. Dakle, ruku na srce, kad bi Lawton češće priređivao slične nastupe po Europi i podigao osobnu formu koncertiranja, nemojte me krivo shvatiti, vokalno je čovjek izvedbeno još uvijek posve dostojno očuvan, i posvetio više vremena brušenju nastupa, sigurno bismo dobili između 17 i 20 komada sveukupno. Sigurno bi pak politikom uključivanja više kraćih i kompaktno odvojenih točaka stvorio veći red koji bi vladao tijekom koncerta, a ne da se glazbenici moraju utjecati jamovima i solažama koje ne znače ni previše, samo zato da se ljudi ne bi žalili da je koncert prekratak. Nitko ih se ne sjeća nakon koncerta. Ostaju skladbe, one su vječne. Naravno, atmosfera je bila opuštena i dečki su se vidno zabavljali, ali ako postoji određeni veći red, ako se točno zna što će se događati svake minute na pozornici, može biti takve opuštenosti još i više, a koncerti bi tako još više zasitili slušatelje ispod pozornice.
Set lista John Lawton (Umag, 2007):
1. The Hanging Tree
2. Take You High
3. Stealin’
4. Reach Out
5. The Wizard
6. Payin My Dues To The Blues
7. Come Back To Me
8. I’m Alive
9. Sympathy
10. Free Me
—dodatak—
11. Lady In Black
12. Easy Livin’
13. Gypsy
Budući da smo bili “hendikepirani” što se tiče prijevoza natrag, naravno da smo tražili svaku opciju za povratak. Šteta, jer baš se festival do kraja razbuktao. Na Razvaline (članovi bivših Requiem) zato nažalost nismo mogli pričekati! Tijekom intervjua s Lawtonom, oslobođeni intervjuiranja, mogli smo pratiti striptiz dviju svlačećih cura, dok su iza njih Razvaline pripremale pozornicu za svoj nastup. Nadam se da im se uz ove poglede na bližu okolicu nisu previše tresle ruke. No ja sam to vrijeme radije iskoristio da se pozdravim sa svim članovima skupine Mary Rose te im se posebno zahvalim na pozivu, kao i organizatoru festivala. Izvrsno raspoloženje, koje možeš doživjeti samo na Biker’s festivalu, na odličnom primorskom prizorištu koje vrijedi posjetiti svake godine. No možda bi s velikim “headlinerom” iduće godine mogli dovesti još veći broj bikera u Umag. A našeg heroja Lawtona vidjet ćemo ove godine na Rock Otočcu, kad će s Mary Rose nastupiti 07.07.2007. Ostanite dakle na liniji!
Setlista
Petak 11.05 Under Down (slo) No Problem Band (hrv) Zabranjeno Pušenje (BIH) Subota 12.05 Voodoo Experience (hrv) Razvaline (slo) John Lawton & Mary Rose
Galerija slika
