Gods Of Metal u Milanu – glamerski raj!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Datum koncerta: 05.06.2007
Broj posjetitelja: 2
Cijena karte: 12000

Talijani su čudan narod. Pa, barem su mi oduvijek djelovali kao pravi smijehuljci. To vrijedi prije svega za njihov način shvaćanja rockerske kulture, kojoj, ruku na srce, nećeš naći pandana ni u najzabačenijem kutku Kamčatke. Naime, ti stričeki sve skupa shvaćaju na vrlo zanimljiv i utoliko osobniji način. Na to sam se, kao redovit posjetitelj koncerata u Italiji, davno dobro navikao. No, moje srce svejedno nije bilo spremno na “makaronarsku” verziju glam metal scene! Ona doista nadilazi sve granice dobrog ukusa. Zato nemoj biti iznenađen ako te u budućnosti, prilikom eventualnog odlaska na neku sličnu priredbu, dočeka divizija nekakvih podivljalih križanaca između Samanthe Fox i Slyja Stallonea s gotovo Rambo izgledom. Živa ludnica. Legije obožavatelja Motley Crue od samog su početka dale do znanja da će ovo biti prije svega dan za ljubitelje kičastih zvukova osamdesetih, uz poneku iznimku naravno. Tu treba istaknuti prije svega Velvet Revolver, te danas, sa Sykesovom interpretacijom, nabrijane legende Thin Lizzy. Obje spomenute postave svakako su mi olakšale radni vikend, na čemu ću im još dugo biti zahvalan. Sreća pa je, u usporedbi s nastupima Motley Crue i pogotovo uz dugo iščekivane akrobacije “bundesligaša” Scorpions, kiša koja je uporno močila moje promrzlo tijelo djelovala još najmanje problematično.

Planet Hard 11.00 – 11.15

Prvi dan ovogodišnjeg Gods Of Metal više nego dostojno su otvorili lokalni hard rockerski ratnici Planet Hard. Dečki svoj glazbeni identitet grade na tradicionalnom dvogitarskom pristupu koji je, kako se na kraju dana pokazalo, poslužio kao prelijepa uvertira u cjelokupno zbivanje na pozornici te mokre milanske subote. Njihov nastup prelijevao se od klasične rockerske štime koja je, uz vokalni pristup à la Steve Perry, publiku cijelo vrijeme ispunjavala posebnim osjećajem zadovoljstva (kako bi tek sve skupa lijepo ispalo da gospoda barem promijene ime). Dečki su se od samog početka hrabro “hrvali” s teretom nastupanja na tako velikim pozornicama. Štoviše. Čovjek je dobio dojam kao da cijeli život ne rade ništa drugo nego baš to. Već samo zbog toga dečki od mene zaslužuju posebnu pohvalu. Šteta što su im organizatori već nakon svega četiri skladbe pokazali put u svlačionicu. Stričeki po njihovu mišljenju očito još nisu zreli za veću minutažu na pozornici. Kako god, Planet Hard će na svoju priliku očito morati još malo pričekati.

Glyder 11:30 – 12:00

Ako se neki bend na festivalima nečega boji, onda je to nastup neposredno iza energično izvedene predstave prethodnog konkurenta. Upravo se to dogodilo Glyderu. Riječ je inače o vrlo zabavnom irskom sastavu koji inspiraciju bez srama crpi iz glazbene ostavštine sedamdesetih. Sve lijepo i krasno, kad naša pivski braća to ne bi tako često križala s novodobnim glazbenim prijemima u stilu HIM-a i njima sličnih cirkusanata. Glyder očito pokušavaju držati korak s vremenom, što im škola starog rocka nikako ne dopušta. Njihova poruka se zato nažalost prečesto gubi u bezglavom skakutanju iz tih “antiknih” motiva daleke prošlosti u modernije zamišljene ideje, što u cjelokupnoj glazbenoj slici sastava izaziva poprilično zbrke. Potpuno impotentni u slučaju Glydera ispadaju i odlično izvedeni te pošteno produljeni gitarski dueli, koji opet stalno šeću između Thin Lizzy i na trenutke čak Iron Maiden ostavštine. Doista čudna kombinacija…

Eldritch 12:30 – 13:00

Sljedeći na popisu zaduženih za zagrijavanje hladnog subotnjeg poslijepodneva bili su metalci Eldritch (još jedan prilično sumnjiv naziv). Talijanski sastav nipošto nije neki balavac, nego od 1995. šutirajući kolektiv koji je ove godine izdao već osmi album po redu, zvan Blackenday(?). Očito je njihovo djelovanje dobro poznato i brojnoj milanskoj publici, koja je, u prizorima biblijskog kaosa, u tren oka napunila prostor ispod pozornice. Eldritch su brzo prešli na bit, koju moja malenkost nažalost nije uhvatila. Tako užasan vokal naime nisam čuo već dugo (nadmašio ga je samo nezaboravni Klaus Meine, ali o tome malo kasnije). Ipak sam više nego očito bio u manjini, jer je publika uz svaki napjev nastavljala neumorno pjevati. Sličan su entuzijazam pokazivali i famozni Eldritch, odnosno pogotovo njihov frontmen Terence Holler, koji nikako nije štedio energiju. Što mu ne pomaže previše, jer je većinu potrošio na potpuno bezizražajno i dosadno drečanje. Stari talijanski heroji većinu svog programa posvetili su prije svega promociji svog novog projekta, što je uz tako bogat repertoar naravno razumljivo. A to je ujedno i sve što se na Eldritch činilo logičnim.

Tigertailz 13.30 – 14.15

Trenutak za sve ljubitelje pravog otočkog glama nastupa dolaskom velških maca Tigertailz. Sastav koji uskoro izdaje svoj peti album Bezerk 2.0. temeljito je potresao ponosne vlasnike ljubičastih natapiranih frizura lijepo zaokruženim vijencem starih hitova poput Call Of The Wild, Dirty Needles i Love Bomb Baby. Stari mačak Kim Hooker i dalje se oslanja na svoju verziju Marc Bolan pristupa, koja mu svakako odlično pristaje. Sâm se inače nikad nisam pretjerano oduševljavao sličnim šminkerskim stvarima, no Tigertailz treba priznati potpuno shvaćanje imidža koji sastav mora pokazivati na velikoj pozornici. Rutinski, ali ujedno vrlo energičan nastup, pun humorističnih glazbenih umetaka među kojima nisu nedostajali ni uobičajeni “singalong” refreni, povukao je sve prisutne. Tigertailz su jednostavno majstori svog zanata, o tome nema nikakve sumnje.

White Lion 14:45 – 15:40

Raj za glamere prevalio se u svoju drugu polovicu nastupom američkih skakutača White Lion. Dečki su od svih dosad nabrojenih sastava ostavili daleko najbolji dojam. U svojoj zloći mogao bih čak reći da su lavići odlučno nastavili dalje od točke na kojoj su se Tigertailz “usrali”. I njihov je nastup protekao u opuštenom i posve rutinskom ozračju, nabijenom snažnom povezanošću između publike i naših njujorških zoologa. White Lion su otpilali uhu privlačnu minestru svojih najvećih hitova, među kojima naravno nisu nedostajali ni romantični napjevi za eventualni stisak (njega je dostojno zastupala Broken Heart). S obzirom na to da sam u Milanu bio potpuno sam, ovo bi mi uz sve neprijaznije vrijeme dobro došlo. Najbolje su prošle uvodna Hungry, zabavna Radar Love legendarnih Golden Earring te prije svega odlično izvedena Lady Of The Valley, uz koju sam i sâm osjetio snagu skakačke groznice. Zabavno, nema što…

Thin Lizzy 16:05 – 17:00

Thin Lizzy su oduvijek bili jedan od mojih najdražih rockerskih sastava. Legendarni irski ratnici radničke klase na krilima nezaboravnog Phila Lynotta priredili su mnogo nezaboravnih trenutaka. Nažalost, s Lynottovom smrću 1986. završila je i priča o ovom nezaboravnom kolektivu. Njezine današnje izvedenice jednostavno se ne može povezivati s prošlom slavom Lizzy, koliko god se Sykes i Gorham trudili. Pritom treba jasno naglasiti da su oba spomenuta gospodina, zajedno sa svojim starim kolegama Markom Mendozom i Tommyjem Aldridgeom, svakako šokirala, barem meni, potpuno neočekivanom dozom adrenalinskog naboja. Od početnog karakteristično oštrog akorda Jailbreak nadalje, ova Sykesova Thin Lizzy družina djelovala je nevjerojatno zagrijano, kao da nakon svih proteklih godina glazbenog stvaranja ima još mnogo toga za reći. Ipak treba razumjeti da ta Lizzy reinkarnacija služi prije svega kao prilika za nostalgično prizivanje uspomena. Svaka drukčija interpretacija događaja bila bi blasfemija najgore vrste. Toga su naravno svjesni i Sykes i ekipa, koji su na subotnjem nastupu dali sve od sebe. Odličan nastup, kojem je do najviše ocjene smetao Sykesov previše Lynottovski vokal. Iznenađujuće dobro prošli su i u očima publike, koja je s velikim zadovoljstvom pjevala uz klasične napjeve Rosalie, Don’t Believe A Word, Cowboy Song te naravno The Boys Are Back In Town.

Scorpions 17:35 – 19:00

Vremenska situacija do tog se trenutka već drastično pogoršala. Pogotovo za nastupa njemačkih slamatelja srdaca Scorpions izgledalo je kao da nam se iznad glava otvorio oblak. Zato sam se još dugo nakon njihova nastupa tješio činjenicom da sam, sav promočen, jednostavno već bio previše namrgođen za tako neljubaznu kritiku “škorpiona”. Ali nije bilo tako. Scorpions, koji se trenutačno trude promovirati svoj najnoviji uradak Humanity Hour 1, sukladno tome su oblikovali i svoj nastup. Hrpa novih skladbi tako se postavljala u obranu klasika poput Big City Nights, Rock Me Like A Hurricane, Still Lovin You itd., što nipošto nije problem. Ono što su nam gospoda pokušala prodati doista ne zaslužuje ni najmanju pohvalu! Prije svega tu treba istaknuti očajan Klausov vokal, uz koji se čovjeku dižu sve dlake na tijelu (da ispadanje kose ni ne spominjem). Doista je užasno slušati stare napjeve, uz koje je naša generacija odrastala, u tako potpuno neprepoznatljivom pakiranju. Situacija je do 321 postala toliko nepodnošljiva da su se gospoda brzom procedurom odlučila za kraći basovski intermezzo, koji je Meine iskoristio za prijeko potrebno skupljanje snage. Kako se gospoda, bez obzira na status koji drže u enciklopediji hard rocka, usude pojaviti na pozornici u takvom izdanju, ostaje prije svega za njihove obožavatelje veliko pitanje.

Velver Revolver 19:45 – 21:05

Neprijeporni pobjednici ovog uvodnog GOM dana definitivno su Velvet Revolver. Kombinacija bivših Axlovih drugova i Weilandova “stonerskog” vokala djeluje zastrašujuće. Velveti su očito prerasli porođajne muke koje su pokazivali u ljubljanskim Križankama. Uoči skorog izlaska njihove druge ploče Libertad sad bljuju vatru iz svih raspoloživih topova. Njihovu homogenu scensku sliku doista je užitak promatrati. Tijekom cijelog njihova nastupa tako smo s velikim veseljem gledali kako suvereno funkcioniraju njihove najnovije skladbe, među kojima je najviše odskakala zlobna She Builds Quick Machines. Uz posve očekivane stare, ali danas utoliko nepotrebnije It’s So Easy i Mr. Brownstone, Velvet Revolver su se ovaj put prihvatili čak i Wish You Were Here! Zanimljiva interpretacija otkrila je mnogi dotad dobro zakamuflirani potencijal sastava. Ako dečki nastave s takvom energijom i odlučnošću kakvu su nam pokazali u Milanu, od njih si u budućnosti sigurno možemo obećavati obilje pravog starog dobrog posve prljavog rock & rolla.

Motley Crue 21:30 – 23:30

Nastup Motley Crue za većinu prisutnih sasvim je normalno predstavljao vrhunac večeri. Moram priznati da sam i sâm s nestrpljenjem, a ujedno i s mrvicom opreza čekao trenutak kad će se preda mnom pojaviti, kako smo nekad voljeli reći, “najopasniji bend na svijetu”. I napokon smo dočekali i taj trenutak. Nakon pet sati čuvanja straže na kiši, samo za nas, iz daleke Kalifornije, na pozornici se pojavljuje Tommy Lee. Oglasi se njegov karakteristično oštar ritmički uzorak i mnoštvo naravno odmah pada u delirij. Dr. Feelgood na vidjelo priziva i ostatak trojca Mars, Sixx, Neil. Posebno ovom potonjem liposukcija prikazana na VH1 očito nije donijela željene rezultate, jer je dečko okrugao kao černobilski reaktor. Natrag na glazbu, koja je bila sve samo ne to. Pa, Crue nisu i nikad neće biti dobri glazbenici, što, valja im priznati, nikad nisu ni skrivali. Zato gospoda sve svoje nade bez srama polaže u ozračje tipičnog “american style” showa, punog raznoraznih pirotehničkih umetaka, po pozornici šetajućih jošastih plavuša i ostale u njihovu slučaju očito potrebne krame. Svaka stvar koja može na bilo koji način zavarati svakog posjetitelja stoga je više nego dobrodošla. U spomenutom ozračju protekla je cijela Motley Crue “kazališna predstava”, koju su Talijani primili s odobravanjem. Primal Scream, Too Fast For Love, Shout At The Devil, Kickstart My Heart i slični nezaobilazni Crue cvjetovi izvukli su osmijeh na lice mnogih njihovih vjernih ovčica. Mene osobno nisu oduševili. Iskreno govoreći, to nisam ni očekivao. Iako u sigurnom zaklonu svog toplog doma svako malo s velikim veseljem pustim Shout ili Girls, Girls, Girls, Motley Crue me uživo redovito ostavljaju hladnim. Pogotovo po svoj toj kiši. Užasno..