S bogovima metala popeli smo se na Olimp

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Rok Klemše

Mjesto: Milano / Idroscalo / Italija
Datum koncerta: 06.06.2007
Broj posjetitelja: 3000

Talijanski festival Gods of Metal je u jedanaest godina, od svog prvog izdanja 1997., izrastao u jedan od najvećih europskih ljetnih glazbenih festivala. Gods of Metal svake godine nudi najveća imena metal i rock glazbe, pa nije bilo drukčije ni ove godine, kad je festival podijeljen na dva dijela. Dana 2. lipnja u milanskom parku Idroscalo održao se pravi raj za glamerе i rockere, a drugi dan festivala, 3. lipnja, bio je skrojen po mjeri ljubitelja težih ritmova.

Koncerti su u nedjelju počeli već u rano prijepodne, tako da smo zbog traženja mjesta održavanja prvi sastav na rasporedu, talijanske Sinestia, propustili. Nakon obavljenih formalnosti uhvatili smo baš posljednje trenutke polusatnog seta talijanske nade progresivnog power metala, DGM. Ono što smo imali prilike čuti bio je kvalitetan i samouvjeren nastup, koji nažalost iz poplave sličnih bendova ne odskače previše. DGM (usput, ako se čudite što to dovraga znači to ime – čine ga inicijali imena trojice osnivača, Diego Gianfranco Maurizio) brzo su se oprostili od nas, a bilo je vrijeme za brzi obilazak terena, koji je zbog subotnje kiše podsjećao na najgore trenutke Rock Otočca. Pravi blatni svinjac, dakle. Talijanska organizacija festivala Gods of Metal ne slovi kao najbolja, naprotiv, a ovogodišnji festival to je još potvrdio. Unatoč lošoj vremenskoj prognozi, organizatorima se nije činilo vrijednim barem prostor neposredno pred pozornicom zaštititi od pretvaranja u blatnu lokvu. Valja prigovoriti i visokim cijenama pića i hrane te tome što na golemom terenu nema niti jedne klupe na kojoj bi se barem malo odahnulo od cjelodnevnog stajanja. Ah da, da Gods of Metal ne nudi tako velike bendove, već bi zbog nečuvene organizacije brzo potonuo u zaborav.

Anathema: 12:30 – 13:05
Ostavimo sad detalje, u Milano smo otišli zbog glazbe, koja nam je bila ponuđena u golemim, kvalitetnim količinama. Prvi veći bend festivala, britanska postava Anathema, izašao je na pozornicu oko pola jedan. Anathema važi za jednu od prvih skupina doom/death žanra, ali su nažalost (barem po mom mišljenju), slično kao njihovi sunarodnjaci Paradise Lost, doom/death zvuk ostavili u prošlosti, a danas sviraju nekakav atmosferičan rock koji barem mojim ušima nikako ne prija. Anathema su svoj nastup inače odradili više nego odlično, i ozvučenje i publika bili su im naklonjeni, ali me osobno spor, pospan i prilično nerazigran rock nikako nije uvjerio. Istina je, doduše, da su za to vjerojatno krivi i neprospavana noć i koncert Iron Maiden prethodnog dana. Nedostajala mi je poneka starija stvar, uopće bilo što s ploče The Silent Enigma ili Eternity, no nažalost su nam Anathema ponudili samo novije uratke. Zbog moje pospanosti dobro bi mi došla i neka skladba Bedančeva tipa “Bolj na poskok!”

Symphony X: 13:30 – 14:20
Na sreću, nakon Anathema već su slijedili dugo očekivani prvaci progresivnog metala, američki Symphony X. Upravo ovih dana divovi prog metala izdali su svoj sedmi studijski album, fantastični Paradise Lost, koji su predstavili i u nedjelju. Nevjerojatna ekipa s izvanserijskim vokalistom Russellom Allenom na čelu na pozornici djeluje doista dah oduzimajuće. Allen uživo zvuči naprosto nevjerojatno, sve je skladbe otpjevao tako dojmljivo i briljirao i u visokim dijelovima i u agresivnijem vokalu, a uspostavio je i iskren kontakt s publikom Gods of Metal, kojoj su Symphony X stari znanci (na festivalu su svirali treći put). Klanjam se i objema “žicaricama”, fenomenalnom gitaristu Michaelu Romeu i basistu Mikeu LePondu, koji me oduševio izvrsnim uvodnim solažom u novu skladbu Domination. Symphony X oduševili su i laike, a fanove su ionako doveli u ekstazu, dok ja već jedva čekam jesenske koncerte s Dream Theater. Jedini minus nastupa Symphony X? Bio je prekratak!

Symphony X setlista:
1. Intro (Oculus Ex Inferni)
2. Of Sins and Shadows
3. Domination
4. Inferno
5. Communion and the Oracle
6. Smoke and Mirrors
7. Set the World on Fire
8. The Serpent’s Kiss
9. Sea of Lies

Dark Tranquillity: 14:45 – 15:35
I švedski praoci i prvaci melodičnog death metala stari su znanci festivala, jer su na Gods of Metal nastupili već 2000. godine. Ove su godine Šveđani predstavili odličan novi album Fiction i oduševili brojnu publiku. Frontmen sastava Mikael Stanne bio je izvrsno raspoložen, pozornicu je dodobra iskoristio, popeo se čak i na bočne zvučnike i neprestano hvalio publiku, koja mu je jela iz ruke. Mikael se kasnije čak i pomiješao s publikom i cijeli festival pratio iz nje. Budući da su Dark Tranquillity upravo izdali album Fiction, “nažalost” je većina komada dolazila s aktualne ploče. Album je inače nadasve dobar, ali sam s ploče The Gallery osim odlične Punish My Heaven, koju smo čuli, jako želio čuti barem još fantastičnu Lethe. S odličnog albuma Character čuli smo The New Build i My Negation, ako sam malo cjepidlaka, mogli smo dobiti i Lost to Apathy. Sve su to sitnice koje se uz odličan nastup sastava zaboravljaju. Ozvučenje je bilo pravo iznenađenje, jer je i kod Dark Tranquillity i kod svih ostalih izvođača bilo optimalno, zapravo odlično. Gods of Metal naime prijašnjih godina nije slovio po najboljem ozvučenju.

Dark Tranquillity setlista:
1. Terminus (Where Death is Most Alive)
2. The Lesser Faith
3. The Treason Wall
4. The Wonders At Your Feet
5. Blind At Heart
6. Final Resistance
7. Punish My Heaven
8. Focus Shift
9. My Negation
10. The New Build

Dimmu Borgir: 16:00 – 17:00
Norveški divovi black metala, kao i mnogi sastavi, iskoristili su ljetne festivale za promociju novog albuma In Sorte Diaboli, koji se u Norveškoj čak popeo na prvo mjesto nacionalne ljestvice i tako postao prvi black metal album kojem je to uspjelo. Dimmu Borgir nisu baš moja “šalica čaja”, pa sam ih i ovaj put pratio s blage distance. Zapravo sam teško suzdržavao smijeh gledajući nalickane tipove odjevene u kožu i šiljke koji su u četiri popodne htjeli izgledati ludo zlobno i opasno. Nije im baš uspjelo, black metal je jednostavno žanr koji pripada večernjim satima. Ipak, Dimmu Borgir svoj su set izveli profesionalno i hladno, kako se za black metalce i priliči. Progenies of the Great Apocalypse, Spellbound (By the Devil) i komadi s novog albuma uživo su zvučali prilično pristojno, iako sam ja daleko od fana. Prava smiješna bila je pojava Dimmu Borgir na “meet and greetu”, gdje su i dalje ustrajali sa ozbiljnim, mračnim izrazima lica, a basist Vortex bez nalickanog lica izgleda kao dobar mamin sinčić…

Blind Guardian: 17:30 – 18:50
Blind Guardian su u nekoliko godina ustrajnošću i odličnim izdanjima izrasli u jednu od najvećih metal postava. Već na prvom posjetu festivalu 1998. Blind Guardian nastupali su kao jedan od prvih sastava, a ove godine nije im falilo mnogo do headlinerskog mjesta. Frontmen Hansi bio je nevjerojatno dobre volje, publiku je cijelo vrijeme nagovarao na njihovu jeziku, a kad je spomenuo da je i sam dijelom talijanskog podrijetla, Talijani su se, jasno, nasmijali. Nažalost, Hansijev je vokalni nastup ovaj put (opet) šepao, jer je tijekom instrumentalnih dijelova stalno trčao na stranu pozornice, gdje mu je roadie miješao razne napitke. Najviše je tonove Hansi tako više puta zamijenio hrapavim vokalom, ali unatoč tim manjkavostima i dalje ostaje jedan od najboljih metal vokalista. Blind Guardian su u sat i pol prošetali standardnim repertoarom, što bi bio i veći minus njihova seta. Veće iznenađenje bila je tek This Will Never End s aktualnog albuma, a lijepo je bilo ponovno čuti nevjerojatni ep o Trojanskom ratu And Then There Was Silence, iako sam ga zbog iscrpljenosti slušao sjedeći. Tijekom produženog “nananananana” dijela bilo je doista nevjerojatno čuti višetisućnu mnoštvo koje je pomagalo Hansiju. Blind Guardian oprostili su se uobičajenim završetkom – The Bard’s Song, koja i dalje stvara magičnu atmosferu masovnim zajedničkim pjevanjem, i odličnom Mirror Mirror. Blindovima ne fali mnogo da bi mogli headlinati i tako velike festivale.

Blind Guardian setlista:
1. War of Wrath
2. Into the Storm
3. Born in a Mourning Hall
4. Nightfall
5. The Script For My Requiem
6. Fly
7. Time Stands Still (At the Iron Hill)
8. Valhalla
9. This Will Never End
10. And Then There Was Silence
11. Imaginations From the Other Side
— dodatak —
12. The Bard’s Song (In the Forest)
13. Mirror Mirror

Dream Theater: 19:20 – 20:50
Dream Theater su, kao i Symphony X, ovih dana izdali jedan od najboljih albuma u karijeri, Systematic Chaos. Ja sam se silno veselio što ću uživo čuti neku od odličnih skladbi s novog albuma, ali su me dečki “razočarali”. Dream Theater pozdravili su nas udarnom, vječnom klasikom sastava, Pull Me Under. Nakon nekoliko odsviranih minuta LaBrie je najavio da jedan od njihovih albuma sljedeći mjesec slavi petnaestu godišnjicu, pa će mu se pokloniti tako da ga odsviraju u cijelosti, od a do ž… DA!!!! Čuli smo cijeli Images & Words, prijelomni album sastava, koji mi je osobno ujedno i najdraži album sastava. Ostao sam bez riječi. Dream Theater su nas s nevjerojatnom Another Day poveli kroz magičan sat nevjerojatnog koncerta, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. LaBrieov je vokal u nedjelju zvučao neopisivo, pjevao je savršeno i svakoj otpjevanoj sekundi udahnuo dušu i srce! O glazbenoj perfekciji postave ionako ne treba trošiti riječi. Koncert Dream Theater nešto je neponovljivo i nešto što se mora doživjeti uživo. Ni u izvrsnost albuma Images & Words nema sumnje, napokon sam mogao čuti nevjerojatnu Metropolis, koju sam tako nedostajao u Ljubljani 2005., i prekrasnu, gotovo nikad svirani baladu Wait For Sleep. Magično! Fantazija uživo… Nakon gromoglasnog pljeska i odobravanja publike, nakon u cijelosti odsviranog albuma Dream Theater su se oprostili, ali se naravno vratili i odsvirali još Home te As I Am. Nažalost, set sastava bio je malo prekratak, bez poteškoća bi u njega uključili i koji novi komad, no kod Dream Theater ionako uvijek želiš još i još.

Dream Theater setlista:
1. Pull Me Under
2. Another Day
3. Take the Time
4. Surrounded
5. Metropolis Pt.1, The Miracle and the Sleeper
6. Under a Glass Moon
7. Wait For Sleep
8. Learning to Live
— dodatak —
9. Home
10. As I Am

Heaven & Hell: 21:30 – 23:30
Nešto iza devet tehničari su napokon zauzeli pozornicu i počeli s pripremama za sastav koji smo svi čekali. Heaven & Hell, odnosno Black Sabbath, s malim divom rocka Ronniejem Jamesom Diom na čelu i Appiceom za bubnjevima. Bez njih ne bi bilo sastava koji su svirali prije njih! Čekao nas je nastup živih legendi! Pozornica za nastup Heaven & Hell izgledala je bombastično – Vinnijevi bubnjevi bili su postavljeni na sredinu pozornice, a sa svake strane bile su postavljene željezne ograde, ispred kojih su stajali Geezer i Iommi. Iznad Vinnijevih bubnjeva bila su podignuta tri prozora na koja su se projicirale razne slike, ponajprije naslovnice albuma s Diom. Minimalistički, ali još kako učinkovito. U pola deset instrumentalom E5150 napokon se otvorio prolaz između pakla i raja. Publika je eksplodirala i gromoglasno pozdravila divove Dia, Iommija, Butlera i Appicea, koji su odmah udarili naslovnom skladbom drugog albuma s Diom, The Mob Rules. Odmah da kažem, slijede samo superlativi i hvalospjevi – drukčije jednostavno ne ide. Dio je, jednostavno rečeno, sa svojih 65 (!!!) godina nevjerojatan (zapravo godina 1942. nije sigurna, neki kažu da je Ronnie čak i stariji). Otpjevao je tako uvjerljivo, tako odlično, tako dojmljivo da mu sve mlađe generacije mogu vezati remenje na cipelama. Pa neka su to Halford, Dickinson, Tate i slični! I ne samo to, Dio je sat i pol koncerta trčao amo-tamo bez prestanka! Pokažite mi još nekoga sa šezdeset i pet koji to može. Iommi je djelovao kao pravi uglađeni gospodin kakav i jest, a Geezer je oduzimao dah odličnim bas grooveom. Setlista je bila odlična, nije nedostajala gotovo nijedna klasika sastava, osobno sam propustio samo još Lady Evil, Lonely is the Word i Turn Up the Night. Ako je netko žalio za Wardom na bubnjevima, brzo je na njega “zaboravio” kad je na red došao Appiceov bubnjarski solo (“We’re not worthy!”). Pojedine skladbe ne vrijedi nabrajati jer su bile jedna za drugom odlične i savršeno odsvirane, a uživo nevjerojatno zvuči i nova skladba Shadow of the Wind. Iommi je solažom koja se prelila u Die Young dokazao zašto je jedan od najboljih gitarista uopće i zašto su se od njega učile i “kopirale” kasnije generacije. Veliko četverac oprostio se od nas Diovim riječima: “The next song is about you. You’re all Neon Knights!”. Heaven & Hell bila je čast i privilegij gledati uživo, a vama polažem na srce da ih pogledate dok još ima prilike. Jamčim da vam neće biti žao.

Heaven & Hell setlista:
1. E5150
2. Mob Rules
3. Children of the Sea
4. I
5. The Sign of the Southern Cross
6. Voodoo
7. Vinnie Appice solo
8. Computer God
9. Falling Off the Edge of the World
10. Shadow of the Wind
11. Tony Iommi solo/Die Young
12. Heaven and Hell
— dodatak —
13. Neon Knights