Mjesto: Orzinuovi (Brescia) / Buddha / Italija
Datum koncerta: 23.02.2008
Broj posjetitelja: 2302
Cijena karte: 1100
Play It Loud! Festival II. 2008, u malom gradiću Orzinuovi, 30 km od Brescije, predvođen nekim živućim fosilima! Ne može mu se odoljeti! Pogotovo kad se uzme u obzir godine neaktivnosti i mirovanja (Elixir, Cloven Hoof, Helstar, Steel Assassin, Sabotage) ili usmjerenost na koncertne pozornice SAD-a (Manilla Road, Helstar). Kad đavo ima mlade, stvari idu svojim tokom i izgubiš kontrolu. Tad je najbolje prepustiti se struji, pa kako bude, bit će. Lijep dio zainteresiranih je u zadnji tren otkazao izlet u Italiju na ovaj privlačni jednodnevni festivalčić (začepljeni dišni putovi, sigurnost,…). Mogu im biti žao. Ali bit će još prilika! Jednom. “Play It Loud festival II.” organizirala je izdavačka kuća My Graveyard Productions i ove je godine veliki naglasak stavila na domaće sastave. Oni se uglavnom drže ogoljene heavy metal tradicije, nabijene vrelom melodičnošću. Ljubav prema operama Giuseppea Verdija očito i danas nezaustavljivo teče kroz žile nadobudne talijanske metal generacije. Ovogodišnji festival obećavao je puno jači izbor izvođača, prije svega više zanimljivih legendarnih imena svjetske metal scene, a da pritom ipak pruži izvanrednu podršku domaćoj sceni. U zraku je vladala magija.
Srećom me od samoće na putu spasio velik dio naše ekipe u scenariju rokade “bolesni Rok za zdravog Roka”. Zdravi Rok je tako preuzeo inicijativu nad koncertnom fotografijom i prepustio metal jarca mojeg kova da se slobodno stopi s čarolijom metal glazbe.
Talijani su nevjerojatni organizatori. Kapa dolje. Više o tome u zaključnom odlomku. Buddha Rock Cafe je mjesto na kojem se održao “Play It Loud II. 2008”. Naći ćeš ga posve jednostavno. Čim se dovezeš u mjestašce Orzinuovi iz smjera Brescije, vidiš s desne strane veliku ploču s natpisom i strelicom ulijevo. Skrenuti moraš odmah čim je moguće, na prvom odvojku, iza ploče “Buddha Rock Cafe”, u industrijsku zonu. I Grad grešnih užitaka ti ne može pobjeći. Naravno da smo kasnili! Stigla sva dvojica oko 16.00, a u međuvremenu su svoje na festivalu već odsvirali domaćini Berserker, Tarchon Fist, Frozen Tears i Alltheniko.
Buddha Rock Cafe prima otprilike 1500 do 1800 ljudi, računajući i balkone. Odličan ambijent, kapaciteta koji tek što dohvaća domet klupske scene. Još koji kvadratni metar i već bi se moglo govoriti o dvoranskoj atmosferi. Klub ima lijep interijer (toaleti su tu svakako izuzetak), namijenjen ničemu drugom osim “headbang” odklopu i prepuštanju šusu teških zvukova. Za sve je bilo pobrinuto. Posjetitelji su mogli kupovati majice najzloglasnijih sastava, birati među morem našivaka i ostale metal drogerije, bižuterije, uživati u gomilama rijetkih CD-ova koji su se mogli kupiti… ukratko, pravi metal praznik. Talijanska publika djelovala je kao jedno tijelo. Koža, izlizane “jeans” jakne, vojničke čizme, bijele poluvisoke “puma”, uske trapericama,… To je to. I naravno, marljivo se zalijevala alkoholom. Ta vjernost metal publike izvođačima, koju nigdje ne doživiš tako intenzivno kao u takvim trenucima, uvijek ostavlja poseban pečat.
Ajmo napokon na pozornicu.
ADRAMELCH:
Talijanski kvintet je u jednosatnom repertoaru nanizao mješavinu klasične starinarnice odjevene u dimenziju ranih Queensryche iz “Warning” ere, s pjevačem u središtu koji je namjerno oponašao Geoffa Tatea, i po izgledu (šaka briljantina, zalizana frizura, tamne naočale) i po stilu pjevanja. Gitarski dvojac briljirao je u harmonijama, sastav je bio precizan i silno vatren u izvedbi, kinetika je bila prilično statična, pa zato dosadna za gledanje. Pjevaču bi dobro došla promjena imidža (kad izlazi na pozornicu), a ni ostali članovi nisu daleko od toga. Puno vježbanja u studiju, očito im pojede sve vrijeme. Pa ipak je izgled jednako važan kad gradiš svoje ime. Tehnički su dečki savršeno potkovani. Na zvuku problem u potpunoj prekrivenosti vokala gitarama, na što je i s pozornice nekoliko puta upozorio pjevač, koji je omatao zapešća oko ušiju da bi se uopće čuo kad je uzimao najviše stihove. Adramelch su još jedan talijanski sastav koji potvrđuje trenutačni snažni renesansni procvat klasičnog heavy metala u Italiji, s epsko simfonijskim dodirom. Lijep nastup.
Set lista Adramelch:
1. I’ll Save The World
2. Cluny Calls
3. Zephirus
4. Broken History
5. Tides
6. Dreams
7. Was Called Empire
ELIXIR:
Legende New Wave Of British Heavy Metala bile su među atrakcijama ovog festivala. Prije dvije godine ponovno su se probudili među živima! Njihov prošlogodišnji comeback album “Mindcreeper” potvrđuje da su Elixir još uvijek krvožedna zvijer koja se neće tek tako predati. Kvintet jaše izrazito samouvjereno, iskusno, zapravo vrlo rutinski. S lica im se čita koliko uživaju što opet mogu dijeliti pozornicu. Pjevač izvanrednog karizme frizurom je nehotice podsjećao na našeg Avtomobila Marka Vuksanoviča, s šarmom zrelih godina boje Saxonovog vođe Biffa Biforda. Klasični detonatori, prave male heavy metal biblije, najprije pomalo suzdržanu publiku, jer na pozornici su Englezi i nešto manje poznato ime, tek su temeljito digli u zrak i u galop! Kvintet je ponudio izvanredan zvuk, veliku dozu scenske dinamičnosti i vatrenosti. Elixir se ne zamaraju dvostrukom bas bubanj pedalom. Oba gitarista su ravnopravni solisti, u harmonijama sve vrijeme usklađeno jašu jedan uz drugog. Ime Elixir, danas praktički zaboravljeno i zakopano duboko u prašnjavim metal arhivama, oživjelo je. Elixir posjeduju izniman čar. Dečki! Želim vam da uspijete vratiti svoje ime na scenu nekom konkretnom turnejom uskoro.
Set lista Elixir:
1. Star Of Beeshan
2. Trial By Fire
3. Don’t Trust The Preacher
4. Mindcreeper
5. Son Of Odin
6. Pandora’s Box
7. Sovereign Remedy
8. Death Toll
9. Knocking On The Gates Of Hell
10. Treachery
SABOTAGE:
Posljednji talijanski bend večeras na rasporedu bili su Sabotage. Sjeća li se tko Morbyja iz sastava Domine? Gledali smo ih 30. siječnja 2000. u ljubljanskom K4 u paketu s Riot, Anvil i Agent Steel. Ostavimo dane slavne prošlosti na miru. Adolfo Morviducci, kako se Morby zapravo zove, sa sastavom Sabotage prisutan je na talijanskoj glazbenoj sceni još od 1981. Postava Morby (Domine, ex-Labyrinth), Marco Venutelli (gitara), Henry Caroli (bas gitara), Dario Caroli (Bud Tribe) na bubnjevima nedavno se pojačala još jednim gitaristom (nažalost ne uspijevam iskopati ime), tako da djeluje ponovno oživljena kao kvintet. Očito festival samih reunionova, jer su Sabotage upravo potpisali ugovor s izdavačkom kućom My Graveyard Production za izdavanje posve novog albuma i ponovno izdanje prva dva albuma “Hoka Hey” i “Behind The Lines”. Za mnoge u dvorani jedan od najiščekivanijih događaja festivala. Sabotage su jedan od najstarijih talijanskih metal sastava. Ovaj nastup nosio je veliko simboličko značenje za talijanski heavy metal. Riječ je o legendarnom sastavu. Ali umotanom u izuzetno epsku melodičnost, iako crpi iz temelja N.W.O.B.H.M.-a. Morby je s godinama sve bolji. Vokalom je doslovno svukao kožu s publike. Izvanrednim poticanjem pokrenuo je cijelu dvoranu, i parter i balkon. Ruke su bile u zraku. Sastav je priredio odličnu jednosatnu egzekuciju svog klasičnog materijala, na koji su domaćini čekali dugi niz godina da opet zaživi na koncertima. Temperamentan, proživljen nastup, odrezan do kraja. Čvrsta, jedinstveno kompaktna cjelina, to su “novi – stari” Sabotage. Naravno, točka na “i” je Morbyjev ubilački operetni vokal, koji osupne u najvišim registrima. Samo koliko snage i melodije izvuče iz sebe kad je najviši! U srednjim do niskim registrima zlokoban je i mračan, što je za Sabotage naprosto idealno. Odličan koncert! Dečki, izbacite što prije novu ploču!
Set lista Sabotage:
1. Hot Zone
2. Mothers
3. Riding Through The Dark
4. Anguish
5. I Believe
6. Promised Land
7. Victim Of The World
8. Nightkiller
STEEL ASSASSIN:
I Amerikanci su bili vrući. Njihova inačica prljavog klasično oštrenog heavy metala, otrcanih, staromodno školskih elemenata, ponegdje mračnosti, naravno nije ostavljala publiku ravnodušnom ispod pozornice. Steel Assassin su također legende, čiji početak obilježava već kraj sedamdesetih. Nažalost, sastavu nije bio suđen procvat. Članovi su se zato probijali kao glazbenici, djelujući na raznim projektima, a tek u prosincu 2007. izbacili su svoj prvi službeni studijski album naslovljen “War Of The Eight Saints”. Naravno, kod Steel Assassin nije bilo tako intenzivne klime kao kad su svirali Sabotage. Postavu čine John Falzone na vokalu, koji je stigao iz sastava Triphammer, i odličan gitarski dvojac Kevin Curran / Mike Mooney, a zaokružuje ju izrađena ritam sekcija koju predstavljaju Phil Grasso (bas gitara) i Greg Michalowski (bubnjevi). Večer u znaku kvintetâ dakle se još kako nastavila. Vokal usmjeren nešto niže, ali bez problema i u najviše registre. U višim registrima vokal je dobivao na kričavoj grlenosti, s više mračne primjese i manjom dozom melodije. Steel Assassin su imali dosta problema sa zvukom. Od viđenih sastava izvukli su daleko najkraći kraj što se zvuka tiče. Prve tri skladbe bas je ružno probijao preko svih instrumenata, vokal je povremeno odnosilo, prekrivao ga je zvuk gitara. Zatim su bas popravili previše dobro, tako da ga praktički više nije bilo čuti. I obje gitare imale su tup, pritisnut, “zbijen” zvuk, koji kroz Flyin’ V Gibson ljepotu inače izuzetno skladnog djela nikako nije doživljavao pretjeran procvat, što se odražavalo u samoj dinamici i disanju zvuka. Sastav se time definitivno nije opterećivao. Iscijedio je iz sebe maksimum, kao i prethodnici i kao što će učiniti i sljedeći u nizu izvođača festivala. Steel Assassin su napokon sve stvari doveli pod krov i tako su još jedni od velikih povratnika na scenu! Bostonski kvintet je zapravo ostao veliki dužnik, kojem praštamo da nas u godinama koje dolaze svojim novim opusom što više razmazi i mazi.
Set lista Steel Assassin:
1. Spartacus
2. Hawkwood
3. Curse Of The Black Prince
4. Attila The Hun
5. Sword In The Stone
6. Crusader
7. Barabbas
8. Hill Of Crosses
9. Merchants Of Force
10. Executioner
CLOVEN HOOF:
Cloven Hoof sam nestrpljivo iščekivao. Još jedni iskopani N.W.O.B.H.M. prvaci. Pravo blago! Kvartet! Rus North (vokal), Lee Payne (bas gitara, prateći vokal), Ben Read (gitara) i Jon Brown (bubnjevi). Nevjerojatan je bio prizor zagrijanih glava u prvim redovima koje su znale napamet stihove okamenjenih klasika osamdesetih tog, još do nedavno, od Boga zaboravljenog sastava. Nema ljepšeg osjećaja nego kad možeš tako jednostavno upravljati publikom koja ti se nezadrživo predaje. Cloven Hoof nikako nisu štedjeli energiju. Rus kao vođa i glavni komunikator s publikom djeluje, kao i njegove kolege, nevjerojatno svježe i zaneseno na pozornici. Najskočniji na pozornici su Rus i Lee. Pogotovo je basist Lee isijavao nevjerojatnu zagriženost, divlje čupajući i trčeći po pozornici tijekom koncerta. Možda gitaristu Benu Readu ne bi škodio malo manje suzdržan pristup. Tijekom koncerta neprestano je stajao na jednoj jedinoj točki s koje se nije previše pomaknuo. Bez kontakta s publikom, što je šteta. Ako si na poziciji gitare u sastavu koji svira heavy metal, aktivno kretanje je nužno, a može se oprostiti samo Tonyju Iommiju. Ben je naravno tercne harmonije odsvirao preko efekta i u solažama se utjecao obilnom zadebljavanju zvuka wah-wah efektom. Sastav je ponosno pozdravio izlazak svog novog albuma “The Definitive Part One”, koji je izašao tek tjedan prije nastupa (15.02.2008) na ovom festivalu, te začinio set listu novim materijalom. Cloven Hoof na “Play It Loud II.” festivalu. Još se uvijek štipam je li to istina? Cloven Hoof su maksimalno iskoristili jednosatni repertoar. Ponudili su odličan zvuk, zajedno s nekim fenomenalnim klasicima. Izniman preplet udarne rifovske vožnje kombinirane s umirenim epskim pasažama. Rusov vokal rado preskače srednje registre. A kad skokovito dođe do najviših, dobije tipično “Halfordesque” vrištanje najčišće branše. Povratak Cloven Hoof na scenu jedna je od najljepših vijesti ovog trenutka! Metal pioniri ustaju iz grobova! Šteta što su morali otkazati najavljeni N.W.O.B.H.M. festival u Ateni. Tamo su već bili potvrđeni za svoje nastupe: Tygers of Pan Tang, Jaguar te junaci “Play It Loud Festivala II.” Cloven Hoof i Elixir.
Set lista Cloven Hoof:
1. Inquisitor
2. Nova Battlestar
3. Astral Rider
4. Kiss Of Evil
5. Gates Of Gehena
6. King For A Day
7. Mistress Of The Forest
8. Road Of Eagles
9. Mutilator
10. Layin’ Down The Law
HELSTAR:
Za klasične “heviće” možda ružno pače festivala, jer su Helstar oni čelični “old school speed” metalci koji se nezaustavljivo bave elementima najplemenitijeg “thrash” pionirstva i ne poznaju nikakvu šablonsku melodičnu ljepotu. Sastav poznaje samo jednu brzinu. Onu koju još nisu izmislili. Šestu. Umirao sam od želje da napokon ugledam ovaj fenomenalni sastav, koji se u osamdesetima svojim četirima klasicima “Burning Star”, “Remnants Of War”, “A Distant Thunder” i “Nosferatu” upisao duboko u srca štovatelja bezobrazno arogantnog juriša, koji ultrazvučno u svom metal gnjevu ostvaruju samo jedinstveni Helstar. Sastav se okupio u onom “Remnants Of War” izdanju: James Rivera (vokal), Larry Barragan (gitara), Rob Trevino (gitara), Jerry Abarca (bas gitara) i Russell DeLeon (bubnjevi). Magično. Teksaški dečki iz Houstona došetali su na pozornicu kroz uvod Ennija Morriconea “Za šaku dolara”, a onda nemilosrdno i svim sredstvima udarili po dvorani svojim eksplozivom. Sastav je prošle godine izdao “Sins Of Pasts”, stari materijal odsviran posve iznova. On je izvrsno poslužio za prethodno uigravanje. Korisna poteza. Pa je glavnina materijala s te pločice prenesena i uživo. Osim toga, na “Sins From Past” već su dvije posve nove Helstar skladbe. Sastav je u Italiji za svoj nastup među njima izabrao Tormentor, koji sadrži karakteristične “Nosferatu – A Distant Thunder” era elemente. Dečki su rušili klasicima Evil Reign, Angel Of Deathe, Tyrannicide, Dracula’s Castle, Harker’s Tale, Run With The Pack, King Is Dead, Rhapsody In Black, koja se pretočila u definitivni Helstar klasik Baptized In Blood, Burnig Star i Scorcher. Ludnica. Intenzitet je bio takav da se dvorana pretvorila u pravi poligon za mosh pit, gdje se nisu birala nikakva sredstva za prolijevanje krvi. Rat i potpuni kaos! Ljude je trgalo na komadiće!
Helstar su na pozornici djelovali daleko najdivljije među svim sastavima. Zdepasti, mali, gotovo meksički vragolani, gnječili su instrumentarij tako predano da je bilo samo pitanje vremena kad će iz njega početi letjeti drvene iverje i piljevina. Dvojac Trevino/Barragan blistao je u kompaktnosti, izvanrednom osluškivanju i praćenju jedan drugog. Ludi basist Jerry Abarca spalio je na pozornici daleko najviše energije među svim članovima Helstara. Bio ga je pun oder. Zvuk je bio fantastičan. Uz sve to plemenito povampireno rifanje, bas gitara je udarala kroz zvuk s otrovno voluminoznim rezom. Razgovijetno su detonirali i Jerryjevi dvostruki riff kvintni akordi. Prava personifikacija Helstara, prva figura, nezamjenjivi James Rivera, odvezao je posve suvereno svoj nastup. Njegovo pjevanje oduzimalo je dah. Čovjek nije izgubio ni trunku svoje snage i vokalnih kapaciteta. James na pozornici nije samo nevjerojatno karizmatična osobnost, nego, usprkos mračnoj, otrovnoj agresiji koju bljuje glazba Helstara, ima izuzetno topao, osjećajan i komunikativno otvoren odnos prema publici. Sve barijere između publike i sastava ruši James u trenu, jednim jedinim darežljivim osmijehom. Doista izuzetna persona! James je najavio novi album sastava i rekao da su Helstar presretni što su nakon svih ovih godina opet zajedno. U međuvremenu je Larry otvorio bocu Heinekena, koja je bila toliko pjenasta da ga je cijelog zalila po gitari i rukama. Hja, što ne pije Union, sam si je kriv. Sat u kojem su Helstar sipali svoj napalm po publici prošao je izuzetno brzo. Bio je to trenutak u kojem mogu osobno proglasiti moralnog pobjednika festivala. Nakon koncerta Helstara ljudi su bili posve iscijeđeni i do kraja festivala potpuna regeneracija od posljedica Helstarovog gnjeva više nije bila moguća. Nezaboravno!
MANILLA ROAD:
Bilo je kasno. 00:15! Ljudima se na licima jasno čitalo da ih polako ponestaje. Umorni od garanja. Što ćeš. Na pozornici su napokon Manilla Road. Headlineri koncerta, s paketom od sat i 40 minuta. Iznenadio sam se, jer sam očekivao trio. Trio koji je snimio i najnoviji album “Voyager”, koji još nije ni izašao. Izlazi naime tjedan nakon ovog nastupa sastava u Italiji (29.02.2008, izdavač My Graveyard Records). A na pozornici je stajao kvartet! Za mikrofonom se tako našao Bryan “Hellroadie” Patrick, inače brat Harveya Patricka (bas gitara), kojem su nadjenuli nadimak “crow” (vrana). Tu je i malo mlađi Corey Christner (bubnjevi) i naravno, čovjek bez kojeg Manilla Road mogu sutra zatvoriti firmu! Besmrtni gitarist, razvojni ideolog i šef sastava Mark “Shark” Shelton. Ukratko, pogonska lokomotiva sastava. Čeka nas marš kroz epski mračni metal kakav poznaju samo Manilla Road. Patrick je izvanredna akvizicija. Shelton se mogao u cijelosti posvetiti soliranju i općenito radu na gitari. Patrick je i bolji vokalist, koji može kao i Shelton artikulirati glas i varirati preko epski čistog, izražajnog osobito u srednjim registrima, začinjenog odmacima prema visokim čistim “scream” štosovima, kao i onim brutalno uzetim. Ekstremnog gnjeva, koji pak nemaju veze s slučajnim growlanjem. Ništa manje karizmatičan vokal od Sheltona, bojom izuzetno pogođen i kompatibilan sa stilskom usmjerenošću sastava. Bez greške! Novi odličan zvuk. Staromodni metal zvuk, s avanturističkom istraživačkom ritam sekcijom koja neprestano traži prostor za prijelazne prevrate, naglašene dubine kroz intenzivno lagano distorziran zveckajući bas. Fenomenalna platforma. Manilla Road poznati su majstori dualne crno-bijele atmosfere. Dva su pristupa tu temeljna, koji se slijevaju u savršenu cjelinu. Jedan je onaj koji lako stvore kad se zateknu u manje melodičnom rifanju koje vodi mračan vokal, a sunce zasja već samo u Sheltonovim gitarskim solažama, koje su nevjerojatno melodične, posve klasičnih formi. Shelton je briljirao unutar solaža, kad se posve uživio, zaboravio se i gotovo već grubo rukovao gitarom. Mračni motivi se posve iznenada zavrte u posve drugačijem smjeru epske melodije. Privlačno za talijansku publiku koja je luda za arijama!
Inače su Manilla Road vrlo dosadni tipovi za gledati. Kad zatvoriš oči, odlični su. Dakle, manifestacija je odlična. Kreacija atmosfere nešto posebno, odvede te u svoj svijet, kakav ne doživiš ni na jednom drugom koncertu. Što se “imagea” tiče, pak su prave “sirote” koje su pokupile ili zamijenile odjeću na prvoj kineskoj tržnici koja im se našla pri ruci. Rok me je doduše tješio da to rade namjerno. Materijal koji su svirali obuhvaćao je presjek kroz cijelu karijeru sastava, a dečki su u nju ubacili i posve nove skladbe s albuma “Voyager” (2008). Uz pogled na pun prostor ispred pozornice neizmjerno su uživali. Publika je vruće pozdravljala njihove pjesme, znala stihove napamet, a i Patrick im je priznao da su najbolja publika daleko naokolo. Patrick se silno zabavljao uzevši tijekom koncerta videokameru i snimajući lude fanove ispod pozornice. Posebno je intenzivan bio završetak koncerta. Patrick je najavio čin: “It is time for you to get lost!” Kao da je cijela masa u dvorani čekala Road Of Kings i Necropolis. Ljudi su zajedno eksplodirali u dvorani, na Manilla Road su mosh pitali, ne možeš vjerovati. Opet su glave letjele i kotrljale se preko dvorane. Manilla Road su nakon dobrih sat i 40 minuta zaključili redovni dio i oprostili se. No Patrick, koji se cijelo vrijeme neizmjerno zabavljao tijekom koncerta, ubrzo se pojavio na pozornici: “Do you want one more?!?!” Nitko im se u dvorani nije protivio i dečki su za rastanak udarili još Up From The Crypt i za kraj još jednom konkretno zapalili vidno klonulu publiku.
Set lista Manilla Road:
1. Masque Of Red Death
2. Death By The Hammer
3. Hammer Of The Witches
4. Witches Brew
5. Riddle Of Steel
6. Ressurection
7. March Of The Gods
8. Mystification
9. Divine Victim
10. Guitar solo
11. Flaming Metal System
12. Blood Eagle
13. Voyager
14. Road Of Kings
15. Necropolis
—dodatak—
16. Up From The Crypt
Play It Loud festival II. ponudio je više od onoga po što dolaziš. U prvom redu ideš napuniti baterije. Drugo je sama organizacija. Sve je teklo kao najbolje podmazan stroj. Sastavi su se u pauzama od 15 minuta između dva nastupa posve sami pripremali za koncert. Bez roadieja za ugađanje gitara, bas gitare, mikrofona. Pomagala im je ekipa organizatora festivala. Svi sastavi koristili su isti set bubnjeva na festivalu, mijenjali su se samo činele. Dobitak na vremenu išao je i na račun činjenice da nijedan od sastava u svojoj postavi ne treba klavijature.
Tu izvrsnost organizacije vidno su primjećivali i sastavi na pozornici, koji su se jedan za drugim iz srca zahvaljivali u obraćanjima organizatoru Giulianu. Prostor je istodobno bio pun svih mogućih letaka koji su oglašavali različite metal koncerte talijanske klupske scene. To je potvrdilo da su se na istom mjestu u isto vrijeme našli različiti organizatori i promotori događaja. Organiziranost za koju se nadajmo da će se što prije prelijeti i k nama. Publika je bila ona iz pravog tijesta, uže specijalizirana od samog festivala. Ta specijaliziranost izraz je izuzetne hrabrosti da zapravo pozoveš imena koja nisu za svoj opus ostrugala bog zna kakav komercijalni uspjeh u karijeri, prije životarila na rubu, brzo se ugasila ili propala (usprkos odličnoj glazbi koju su stvarala). No upravo su takvi festivali prilika da ih čovjek uopće može vidjeti. Zato ih nastupa po nekoliko zajedno na popisu, jer je to garancija da će doći više posjetitelja. Festival pritom manje-više zadržava svoju žanrovsku ujednačenost i time strogu prepoznatljivost, što znači da u igri nema velikih riba koje bi mu oduzele i ubile autentičnost. Ovamo ćemo uvijek rado doći!
Setlista
MANILLA ROAD (SAD) HELSTAR (SAD) CLOVEN HOOF (VB) STEEL ASSASSIN (SAD) SABOTAGE (ITA) ELIXIR (VB) ADRAMELCH (ITA) TARCHON FIST (ITA) FROZEN TEARS (ITA) ALLTHENIKO (ITA) BERSERKER (ITA)
Galerija slika
