Datum koncerta: 20.06.2008
Broj posjetitelja: 1306
Cijena karte: 90.000
Napokon smo ga dočekali. Ovogodišnji Nova Rock festival, naime! Nakon prošlogodišnjeg nadasve ohrabrujućeg line-upa pitali smo se hoće li i ove godine biti tako. I čim je Gerold Haubner sa svojom ekipom objavio prva poznata imena ovogodišnjih nastupača, dobili smo potvrdu da nas čeka još jedan nezaboravan festival, jer su kao glavni bendovi bili navedeni Sex Pistols, Rage Against The Machine, Motörhead, Judas Priest, Incubus i mnogi drugi.
Odbrojavanje je počelo i već je stigao – petak trinaesti! Unatoč praznovjerju i najavama kišovitog vremena, tog dana je sve prošlo prema očekivanjima. Zagorčao nam je život samo jak i hladan vjetar koji je grizao do kosti, jer ni četiri obučena pulovera nisu bila dovoljna. Srećom, vjetar se prema večeri smirio i mogli smo bezbrižno uživati u nastupima nekih od najvećih imena glazbene industrije.
Uvodni tekst: Lea Lesar
RED STAGE
THE SORROW: 12.30-12.55
Mladom austrijskom kvartetu pripala je posebna čast da otvori koncertni, dakle bitni dio festivala Nova Rock 2008! Gledali smo ih već u ožujku 2008. u Ljubljani, kao predgrupu Amerikancima Chimaira. Ovaj put repertoar im je bio još malo kraći. Organizatori su im namijenili samo škrtih 25 minuta. Pravi “gigantski” oder, za inače malo reputacije The Sorrow i prilično lijep broj ljudi ispod odra, koji je potvrđivao da su vrlo dobrodošli na domaćem terenu, bili su definitivan san koji im se napokon ostvario. “MetalCore” razgrajačima, koji su nedavno izgubili nevinost izdavanjem prvijenca “Blessings From A Blackened Sky”, osjetilo se da su “uštimani” za nastupanje u mračnim klupskim prostorima, pa su većinom djelovali pomalo statično, možda čak s mrvicu previše poštovanja. No u skladbama The Dagger Thrust, Far Beyond The Days Of Grace, Knights Of Doom, Death Fom A Lovers Hand ponudili su metalcore inačicu, s visokim stupnjem melodičnih krivulja, s mešavinom čistog i vrištećeg vokala, koja ipak još nosi dosta rezerve i mogućnosti nadogradnje. Osobito kad je riječ o unosu ekstremnog odnosno brutalnog zvuka. No vanjski emo izgled možda je potvrđivao da si dečki to čak ni ne žele. Još uvijek za mrvicu premekano i nevino, iako su se publici ispod odra svidjeli i ona im je priredila ohrabrujuće ovacije, što se na MetalCampu u Tolminu 2008. definitivno neće ponoviti. Spomenimo i to da je grupa za uvod odabrala skladbu You’ve Got Another Thing Comin’ (orig. Judas Priest).
Tekst: Aleš Podbrežnik
FROM FIRST TO LAST: 13.15 – 13.45
The Sorrow su svojim još ni polusatnim nastupom pripremili teren za mladiće From First To Last, koji su poznati ponajprije po opsjedanju američkog undergrounda svojim emo-screamo-hardcore ritmovima. Dečki na svojim, ponajprije klupskim nastupima, pune dvorane i dovode prisutne u ekstazu. Nažalost, na Nova Rocku nije bilo tako. Mnoštvo ih je primilo s pomiješanim osjećajima, a svoje je dodao i jak vjetar koji je neprestano puhao i tako odnosio zvuk, pa je sve skupa ispalo prilično žalosno. Dobro su se čule samo gitare, bas i bubnjevi. Bili smo, eto, svjedoci pomalo instrumentalne verzije From First To Last. Doduše, to nije bio nastup prema očekivanjima, ali je ipak sve skupa ispalo vrlo posrećeno.
Tekst: Lea Lesar
VOLBEAT: 14.10-14.50
Dance doma iz Kopenhagena, vjerojatno bi se mogao opisati ludom oznakom srednje vrijednosti ekstremnih završnica uhvaćenih u trokutu između Elvisa Presleyja, Ramones i Napalm Death. Bez šale. Već prvi The Human Instrument (a pogotovo kasnije Sad Man’s Tongue) upozorio je da dečkima nije stran ni koketiranje s country šalama (uvod), a zatim slijedi rock ‘n’ roll drive odvezen na thrash shreddingu gitara. Vokal Michaela Poulsena čist je, niše intoniran. Trudi se zvučati blago Presleyevski, no povremeno djeluje čak pomalo zadrogirano Candlemassovski. Taj je kroz 40 zbijenih minuta, inače izuzetno uigranih Volbeat, djelovao savršeno. Dečki su bili nevjerojatno motivirani, konkretno su vježbali trčanjem i skakanjem uzduž odra Red Stagea, bez kočnica i kompromisa. Volbeat su jednostavan alter rock koji ti odmah uđe u uho, ali dubljih poruka ni glazbeno-umjetničke inovativnosti ne nosi. Ljudi koji su odlično ispunili prostor ispred Red Stagea uživljeno su ludovali, što je grupi naravno dalo dodatna krila. Odličan nastup.
Volbeat set lista:
1. The Human Instrument
2. Radio Girl
3. Pool of Booze, Booze, Booza
4. The Garden’s Tale
5. Caroline Leaving
6. Sad Man’s Tongue
7. Danny & Lucy (11 pm)
8. River Queen
Tekst: Aleš Podbrežnik
ROSE TATTOO: 15.20-16.10
Legendarni australski prljavi rock n’ roll propovjednici izgubili su ispod odra priličan snop publike, jer su im je preotela njemačka grupa The Donots na Blue Stageu, koji su naravno za većinom dvadesetogodišnje posjetitelje Nova Rock festivala puno zanimljiviji od legendi Rose Tattoo, koje su rock postavljale na noge da bi se “neki” Donots uopće mogli pojaviti. Mi koji nismo propustili Rose Tattoo mogli smo se stopiti s pravom kemijom izvanredne rock n’ roll mešavine, koja je imponirala erotikom bezobrazno začinjenih odlučnih ritmova, riffovskom nepopustljivošću i izvanrednim karizmom vođe Angryja Andersona, odjevenog u radnički kombinezon, bez rukava, tako da su njegove šare tetovaže naravno dolazile do punog odrskog sjaja. Dai Pritchard s obaveznim naprstkom, koji nije skinuo s lijeve ruke ni na tren, unosio je onaj karakteristični vražji slide u ovu pohotnu motoriziranu avanturu. Angryjev vokal još je uvijek izuzetno svjež i očuvan. Momci su puni rutine, ali i nevjerojatnog samopouzdanja punih jaja, što nosiš naravno u krvi, a dodatno ga izbrusiš bogatim iskustvom. Black Eyed Bruiser s posljednje ploče “Blood Brothers” (2007) i klasici Rock ‘N’ Roll Outlaw, Outta This Place, Bad Boy For Love, Nice Boys (Don’t Play Rock ‘N’ Roll) djelovali su himnično, ponosno i nakon svih tih godina neukroćeno. Rose Tattoo su željni krvi i avantura, kao da nisu staroste rocka, nego mladići koji se tek žele probiti na scenu. Narednih 50 minuta postali smo s Angryjem i Rose Tattoo svi braća i sestre. Naravno, Angry nije propustio dodati da su mu sestre svakako bliže. U vrijeme nastupa Rose Tattoo vjetar se malo smirio, pa zvuk srećom više nije odnosilo. Rose Tattoo su ponudili i daleko najglasniji nastup među grupama koje su do tada nastupile na Red Stageu i Blue Stageu. Čisti šus!!!
Tekst: Aleš Podbrežnik
AIRBOURNE: 16.40-17.35
E, da moje prijašnje jadikovanje nad ignoriranjem legendarnih grupa slučajno ne bi palo na plodno tlo, pobrinuli su se australski rock n’ roll mladunci Airbourne. Doma iz Melbournea, a pod kapom već imaju dva studijska albuma! U postavi Joel O’Keeffe (vokal, gitara), njegov brat Ryan O’Keeffe (bubnjevi), David Roads (gitara) i Justin Street (bas gitara), opovrgnuli su moj strah da mladi više ne znaju što je to autentičan pristup sviranju rock glazbe. Taj ludi kvartet je u dobrom satu iz sebe izbacio toliko energije da je bilo pravo čudo kako Joel O’Keeffe uopće još stoji na nogama. Otrovni mladi hard rockeri napali su oder vehementno, u stilu odrske igre koju su koristili najprljaviji glam rock bendovi na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Joel je prilično brzo bacio majicu sa sebe i tako razotkrio svoju “snježnu bjelinu” prsa. Uz bujno kovrčavu kosu, konkretnu bradatost i pospan pogled podsjećao je na neki međutip glazbenika između Bobbyja Blitza (Overkill) i Paula Rodgersa (u godinama s Free). Odličan vokal i odlično soliranje Joela, koji ima potencijal novog Justina Hawkinsa (ex-The Darkness), u elementima autoritativnog vođenja djelovalo je gotovo unikatno i nedostižno.
Airbourne su na činjenicu da posjeduju notu maštovitosti pokopanih The Darkness upozorili već uvodno, snimljenim introm pjesme Iron Maiden “The Number Of The Beast”. Grupa je inače bičevala publiku skladbama s novog albuma Stand Up For Rock ‘N’ Roll, Runnin’ Wild, Too Much, Too Young, Too Fast, Diamond In The Rough, Fat City, What’s Eatin’ You, Heartbreaker i s prvijenca Ready To Rock, Hotter Than Hell, Stand And Deliver, Dirty Angel, a uz to ponudila fenomenalan zvuk i nevjerojatnu uigranost. Za poslasticu nastupa pobrinuo se naravno Joel, koji se po cijeloj visini popeo uz desnu stranu konstrukcije Red Stagea, svirao gitaru na konstrukciji, tik ispod reflektora, a zatim se kao Tarzan, nakon što se spustio do odra i uhvatio za snop kabela ozvučenja monitora, zaljuljao s visine od 5-6 metara natrag na oder.
Airbourne su opovrgnuli baš sve koji su do tog trenutka smatrali da je klasično nasljeđe hard rocka mrtvo. Naprotiv. Airbourne su vrlo važan čimbenik koji tu tradiciju vraća na scenu na zdrav i prirodan način. Na način kakav rock zahtijeva. Nota maštovitosti, izvornosti, iskričave domišljatosti u tvorbi hipnotičkih riffovskih formi, s odličnim dometom prljavosti, erotike i pobunjeništva! Airbourne su tako dočarali jedan od vrhunaca prvog dana festivala na crvenom odru!
Tekst: Aleš Podbrežnik
PORCUPINE TREE:18:05 – 19.10
Crna ovca ne samo prvog dana festivala, nego mogli bismo reći i cijelog festivala Nova Rock 2008! Progresivno ambijentalna avantura pred nama! Situacija pri dolasku na oder bila je naravno posve drugačija nego ona euforija prije nastupa Airbourne. Za razliku od njih, Porcupine Tree su na oder izmarširali znatno manje primjetno, u skromnijem dršku, ali tipično uglađeno, kako i dolikuje engleskim gospodi. Šef grupe Steven Wilson obukao je potpuno crno odijelo. Kao dodatni gitarist grupi, koja je inače izvorno kvartet (uz Wilsona tu su još Colin Edwin, Gavin Harrison i Richard Barbieri), na odru se pridružio John Wesley, koji je pomagao Wilsonu na kompleksnijim gitarskim dionicama, kao i pri unosu pratećih vokalnih harmonija. Momci su prema očekivanju otvorili šou s Fear of a Blank Planet s njihova istoimenog aktualnog studijskog albuma. U tren oka izgradili su na odru specifičnu i jedinstvenu Porcupine Tree atmosferu, koju tvore kao najvažniji gradivni elementi sanjivi, čist, a prirodan glas Stevena Wilsona, koji je cijelo vrijeme u apsolutnom centru, hipnotički zagrljaj klavijatura, ritmički loopovi i soundscapeovi, za koje su prijemčivi samo najrazmaženiji glazbeni sladokusci. Iznenadio je vrlo dobar posjet ispred odra i činjenica da je publika grupu vrlo dobro poznavala, jer je čak pjevala neke stihove. Odmah potom tu je popularnost Porcupine Tree potvrdila The Sound of Muzak s albuma “In Absentia” (2002), jer se većina čvrsto poistovjetila s vrlo spjevnim i romantičnim refrenom, pa je i meni zadrhtala ruka na okidaču fotoaparata. Momci su za poslasticu odabrali skladbu Hatesong s albuma “Lightbulb Sun” (2000), a odsvirali i s novog albuma još Anesthetize i Way Out of Here te metalski obojeno pristupili “ponarodnjenoj” Open Car (“Deadwing”, 2005). Svakako nije moglo proći bez Blackest Eyes (“In Absentia”, 2002), a fenomenalno je odjeknula skladba Halo (“Deadwing”, 2005), koja je u poseban pogon stavila i publiku ispod odra.
Zvuk Porcupine Tree bio je kao iz kutijice. To znači da je bio nevjerojatna snimka studija. U izvanrednoj ravnoteži, a repertoar je bio odsviran bez i najmanje pogreške. Izvrsno je godio progresivni avanturizam istraživačke ritam linije u vezi Edwin/Harrison, koja sanjivom elementu glazbe Porcupine Tree daje potrebnu dinamičnu notu. Dobar sat s Porcupine Tree prošao je u tren oka. Jedinstveni svijet, izgrađen na sočnim retro zvukovima melotrona, bistroumnom doziranju najrazličitijih uzoraka, soundscapeovima, neizostavnom Wilsonovu vokalu, zasjao je u punini, za kratak, ali sladak trenutak, možda čak i najslađi trenutak festivala.
Porcupine Tree set lista:
1. Fear of a Blank Planet
2. The Sound of Muzak
3. Anesthetize
4. Open Car
5. Hatesong
6. Blackest Eyes
7. Way Out of Here
8. Halo
Tekst: Aleš Podbrežnik
JONATHAN DAVIS: 19.40 – 20.50
Jonathan Davis ili “Mr. Chairman”. Izvođač kojeg vjerojatno nije potrebno posebno predstavljati, jer je mnogima o njemu sve jasno već kad spomenem da je Jonathan frontmen legendarnih Korn. No gospodin se na crvenom odru nije predstavio s njima, nego sa Simply Fuckin` Amazings, odnosno skraćeno SFA, koji ga prate u njegovoj solo karijeri.
Jonathana se prije nastupa moglo vidjeti u posebnom šatoru, u kojem izvođači tijekom cijelog festivala dijele autograme, pa je nekoliko sretnika dobilo njegov potpis.
Tijekom potpisivanja vladale su posebne okolnosti. Gospodina Davisa čuvalo je malo manje od desetak zaštitara, fotografiranje je bilo strogo zabranjeno. Do njega su obožavatelje puštali pojedinačno, listić odnosno bilježnicu u koju se Jonathan potpisao u obliku smajlića iz kojeg se iščitavaju slova H, I, V, prvo je u ruke uzeo njegov osobni zaštitar. Dobro, tip je prava rock zvijezda, ali pretjerivati stvarno nije trebalo.
Pomalo neobično bilo je potom u zalasku sunca gledati Jonathanov nastup, koji je započeo komadom “System”. U prvim redovima ispod odra nagurali su se njegovi najžaršći sljedbenici, ali Jonathan ne bi bio ono što jest da nije bilo Korn. Uz bogato izrezbaren i crvenim baršunom podstavljen gotički stolac, na kojem je tijekom cijelog nastupa sjedio grof Davis, najviše je pozornosti privukao violinist indijskog podrijetla Shenkar, koji oduševljava svojom dvostrukom violinom. Slijedio je komad “Last Legal Drug (le petit mort)”. Je li posljednja dopuštena droga upravo glazba? Jonathan se tijekom cijelog nastupa manično previjao na stolcu. Ponaša se kao da ga trese struja. “4 U”, “Hey Daddy”, “Forsaken” i “Dirty”. Jedno jedino poskakivanje po stolcu. Još “Alone I Break”, a zatim je Jonathan prvi put ustao. Nisam znala da zna i to. No samo toliko da priključi svoju violinu. Slijedila je skladba s orijentalnim prizvukom “Slept So Long” i primjećivalo se priličan broj upaljenih upaljača. Komad, obavijen mistikom.
Vrijeme nam nije bilo baš naklonjeno. Uz vjetar i sunce palo je i nekoliko kapi kiše. Zbog loma sunčevih zraka nastala je duga, a Jonathan je svoje oduševljenje izrazio riječima: “Holy shit, look at this rainbow!”. Mislim da prijevod nije potreban.
Sljedeći komad Davis je najavio riječima koje su zvučale otprilike ovako: “If you don`t know the next song, you are not a real Korn fans” (ako ne znate sljedeći komad, niste pravi Korn obožavatelji) i potom prvi put u karijeri izveo “Kick The P.A.”. Nije moglo biti bolje. Slijedio je “Not Meant For Me” s kultnog albuma, inače soundtracka “Queen Of The Damned”. Još “Hold On”, “Careless”, “Redeemer” i “Got The Life”. Zatim je Jonathan posljednji put ustao sa stolca. Svoj nastup zaključio je nabrijanim “Falling Away From Me”.
U nastupu duljem od sat vremena imali smo priliku čuti sve – od Jonathanovih solo pjesama do rijetko izvođenih Korn komada. Naravno, nije moglo proći bez klasičnih Korn. Istina, Davisov odrski nastup s foteljom je nešto posebno, ali povremeno sve skupa ispadne pomalo žalosno. Ili smo jednostavno samo nenavikli na tako statičan nastup?
Setlista Jonathana Davisa:
1. System
2. Last Legal Drug (le petit mort)
3. 4 U
4. Hey Daddy
5. Forsaken
6. Dirty
7. Alone I Break
8. Slept So Long
9. Kick The P. A.
10. Not Meant For Me
11. Hold On
12. Careless
13. Redeemer
14. Got The Life
15. Falling Away From Me
Tekst: Lea Lesar
CAVALERA CONSPIRACY: 21.20-22.35
Prvi dan Nova Rock festivala zamirisao je i na heavy metal glazbu. Kad se udruže braća Cavalera, Max i Igor, a u stvaranju kvarteta priskoče im u pomoć još gitarist i Maxov kolega iz Soulfly Marc Rizzo te basist Joe Duplantier, rodi se nova metal pošast. Grupa je ovog ožujka izdala svoj studijski prvijenac “Inflikted”.
Tako su se braća Cavalera nakon 12 godina, otkako su zadnji put zajedno branila boje Sepulture, ponovno mogla zajedno “rame uz rame” otputiti i na novu svjetsku koncertnu turneju. Ono što smo ugledali na odru povremeno je jako mirisalo po staroj Sepulturi, no ipak Cavalera Conspiracy nisu odavali neku potrebu za pretjeranim prizivanjem duha Sepulture i na toj strani skupljanjem pozitivnih bodova kod kritične mase. Ne. Ovdje su novi dani, nova grupa i naravno novi izazovi. Grupa je napala oder s prve dvije skladbe albuma “Inflikted”. Ispod odra se okupio lijep broj metal manijaka, koji su došli navijati za grupu. Max u svojoj karakterističnoj “army” konfekciji, ESP gitari obojenoj u bojama Brazila, imao je na mikrofonu masku mrtvačke lubanje, a uz nju zataknut snop sušenog žitnog klasja. Sve skupa podsjećalo je na neku vrstu ikebane s nešto više mašte čak i na Maxovu preljubaznu glavu. Njegov urlik djelovao je pobjednički i nezamjenjivo.
Već treća skladba po redu, Sepulturin klasik Territory, pokrenula je izuzetno burne lavine huronskog urlanja ispod odra. Svijet se dodobra razletio, a klasik Sepulture izvučen je silno suvereno i dostojanstveno. Max je u odličnoj formi, i vokalno i gitarski, a Rizzo se uz primitivne riffovske forme može slobodno šetati i dodavati gitarske ukrase u obliku kraćih harmonija ili pravih solaža. Igor je na odru još uvijek prava bubnjarska zvijer, a plemenski ritmovi u, recimo, novoj skladbi Black Ark smjelo su dozvali jednu od njegovih karakterističnih odlika velikog bubnjanja, otrovni marš, koji je vodila dvostruka pedala bas bubnja u još jednoj skladbi Cavalera Conspiracy, Hex, pa čak i na vremena Arise Sepulture.
Da publika, žedna Sepultura klasika, slučajno ne bi ostala ne utješena, Cavalera Conspiracy su u svoje skladbe naravno umetnuli Sepultura klasike Refuse/Resist, Arise – Dead Embryonic Cells, Attitude, Policia i koncert zaključili s Roots Bloody Roots. Grupa je ponudila odličan zvuk i čvrsto koherentno izvođenje materijala. Dobar sat odvrtio se u tren oka.
Zanimljiva je pritom bila činjenica kako se drugačija publika našla ispod odra na nastupu Cavalera Conspiracy. Očito je kamp imao lijepu hordu metalaca, koji su se prvog dana bili prisiljeni skrivati po šatorima do devet navečer, dok na odru nije zaurlao duh Sepulture u novom ruhu. Po svoj prilici jedan od najpakleni jih koncerata sva tri dana, koji je odlično ugrijao smrznute kosti, jer ledeni sjeverozapadnjak nikako nije popustio u svom divljem puhanju preko prvog dana festivala.
Cavalera Conspiracy set lista:
1. Inflikted
2. Sanctuary
3. Territory
4. The Doom of All Fires
5. Wasting Away
6. Black Ark
7. Hearts of Darkness
8. Arise D.E.C.
9. Refuse/Resist
10. Hex
11. Attitude
12. Bloodbrawl
13. Must Kill
14. Inner Self
15. Policia
16. Ultra-Violent
17. Roots Bloody Roots
Tekst: Aleš Podbrežnik
SEX PISTOLS: 23.05 – 00.35
Večer je začinio jedan od vodećih engleskih punk bendova osamdesetih – legendarni Sex Pistols. U cijeloj svojoj karijeri 1977. izdali su samo jedan studijski album. Jedinca su nazvali “Never Mind The Bollocks, Here`s The Sex Pistols”. Časopis Rolling Stone tada je album označio kao “sudar dvaju podzemnih vlakova i vrisak nedužnih žrtava”. Tko bi pomislio da će Sex Pistols s jednim jedinim albumom požnjeti takav uspjeh.
Nakon nekoliko godina mirovanja gospoda su se ponovno otputila na turneju. Posljednju, u sklopu koje su nastupili na ovogodišnjem Nova Rock festivalu, nazvali su “Combine Harvester”. Svoj nastup Sex Pistols su započeli introm “I Belong To Glasgow”. Napokon su došli na svoje svi oni punkeri, od petnaestogodišnjaka do starije garde, koji su svojim živobojnim irokezama cijeli dan plаšili po festivalskom prostoru. Ako smo za uvod s “Preety Vacant” očekivali ludilo bez premca, to nismo doživjeli. Ni za početak ni za kraj. Publika je nastup legendi pratila iznenađujuće mirno. Danas dvainpedesetogodišnji i još uvijek narančastokosi frontmen Johnny Rotten nezainteresiranu je mladež svojim karakterističnim engleskim naglaskom grdio riječima: “You are a fucking lazy piece of shit” (treba li vam prijevod?) i poslao ih u krevet. Među ostalim, mlađu generaciju nazvao je i “Cheap pop fans”.
Slijedili su komadi “Seventeen”, “No Feelings” i “New York”. Prvi redovi malo su se življe razmahali. Ohrabrujuće, ali još uvijek nedovoljno zadovoljavajuće. Bilo je pak kroz cijeli nastup zanimljivo pratiti Rottenovu facijalnu mimiku, jer je izvodio grimase koje je teško zamisliti i u najgorim noćnim morama. S jedne strane zastrašujuće, njegove su izbuljene oči s druge strane, uz narančastu kosu, bile njegov prepoznatljiv znak.
“I Did You No Wrong”, “Liar”, “Holidays In The Sun” bili su sljedeći odsvirani komadi. Legende su među nama. Nevjerojatno, ali istinito. Johnny svojim provokativnim izjavama publiku nije ni malo poštedio. Među ostalim, izjavio je da se raduje Austriji, da povraća na Njemačku, a da masturbira na Poljsku. Kao da to nije bilo dovoljno, povrh svega je pljuvao viski i vodu po odru, ispuhivao sline kroz nos. Rotten je jedan od onih čija je javna slika još uvijek takva kakva je bila na početku njegova glazbenog stvaranja. Provokativna i povremeno odbojna, ali još uvijek u svakom pogledu zanimljiva. Još “Belsen Was A Gas”, “Submission”, “Stepping Stone”. Zatim se publiku za vrijeme “No Fun” prvi put moglo čuti kako pjeva. Hoće li se publika napokon razmahati? Ako nije za vrijeme “Problems”, jest za vrijeme “God Save The Queen”. Legendaran komad s šarolikom poviješću. Zbog pogrešnog tumačenja engleska kraljica Elizabeta II. razumjela je komad kao prikriveni osobni napad, iako to nije bilo tako. Po Rottenovim riječima komad je osuđivao plemstvo i vlast općenito. “God Save The Queen” svakako je jedan od njihovih najprepoznatljivijih komada, tijekom kojeg su se drala sva grla. Napokon prava reakcija publike.
Gospoda Pištolji su nam za kraj, nakon dva bisa s “E.M.I.” i “Anarchy In The UK”, odsvirali još “Bodies”. Savršen zaključak savršenog večera, koji su nedvojbeno začinile Rottenove izjave.
Bez obzira na sve, legende kao što su Sex Pistols zaslužile bi nastupati na većem Blue stageu, a ne da na njemu razgrađuju Die Ärzte.
Setlista Sex Pistols:
1. Intro: I Belong To Glasgow
2. Pretty Vacant
3. Seventeen
4. No Feelings
5. New York
6. I Did You No Wrong
7. Liar
8. Holidays In The Sun
9. Belsen Was a Gas
10. Submission
11. Stepping Stone
12. No Fun
13. Problems
14. God Save The Queen
15. E.M.I.
—– bis —–
16. Anarchy in the UK
—– bis —–
17. Bodies
Tekst: Lea Lesar
BLUE STAGE
ZOX: 13.00 – 13.25
S ništa manjim očekivanjima počelo se događati i na Blue stageu, iako sat vremena kasnije nego na Redu. Čast otvaranja koncertnog dijela festivala na plavom odru pripala je obećavajućim Amerikancima, koji su si nadjenuli ime kar po prezimenu osnivača, bubnjara Johna Zoxa. Samoproglaženi reggae-rockeri početkom godine kod eminentne izdavačke kuće Side One Dummy Records izdali su već svoj treći studijski uradak naslova “Line In The Sand”, s kojeg smo na festivalu imali priliku čuti najodjeknije komade “Goodnight” i istoimeni “Line In The Sand”. Naravno, nije moglo proći bez “Can`t Look Down”, “Thirsty” i “Carolyn” – triju hitova kojima su si dečki utrli put na svjetsku glazbenu scenu. Iako Zox svojom glazbom, ponajprije vokalom, podsjećaju na Londonce Coldplay, njihov nastup uživo je nešto sasvim posebno. Znaju stvoriti neku posebnu energiju koja privlači slušatelje, čak i kad se njihov nastup odvija u jedan popodne, a vjetar nesnosno puše. Kakav li je tek njihov nastup u večernjim satima i lijepom vremenu? Zasigurno vrijedan gledanja!
Tekst: Lea Lesar
PANTEON ROCOCO: 13.45 – 14.15
Zbog jakog vjetra otkazan je nastup meksičkih ska-rockera Panteon Rococo. Instrumenti su doduše bili pripremljeni na odru, ali organizatori su bili primorani njihov nastup otkazati. Žalosno, ali sigurnost je najvažnija. Možda će se Panteon Rococo u narednim mjesecima moći vidjeti na mnogim europskim festivalima.
Tekst: Lea Lesar
DONOTS: 15.20 – 15.35
Jak vjetar bio je kriv i za to što su povratnici na Nova Rock, njemački Donots, od čijeg ti se imena pri spomenu cijede slinice, na oder došli s više od sat vremena zakašnjenja. Njihovo ime vjerojatno svatko tumači drugačije, kao što i članove benda ime podsjeća na skraćeni oblik riječi “do nothing” (u prijevodu “ne raditi ništa”). Sreća ili nesreća s imenom, dečki su ovaj put odsvirali samo tri komada, među kojima je bila i obrada neizostavnog komada iz 1984. “We`re Not Gonna Take it”, koji u originalu izvode glam/heavy metalci Twisted Sister. Donotse je ispod odra dočekalo ogromno mnoštvo ljudi, kojima uopće nije bilo po volji što su njihovi domaći miljenici zauzeli oder tek na dvadesetak minuta. Dečki su svoj nastup opisali riječima “In the name of love” (u ime ljubavi). U samo dvadesetominutnom nastupu uspjelo im je dovesti mnoštvo u ekstazu.
Tekst: Lea Lesar
HUNDRED REASONS: 15.50 – 16.35
Četvorka engleskih rockera s tisuću razloga za dobar žur odvela je mnoštvo u malo trše vode, iako se slušajući Hundred Reasons na CD-u to možda ne čini tako. Zbog jedva dvadesetominutnog nastupa Donots publika je bila lagano razjarena, no dečki su to svojim dotjeranim nastupom u tren ispravili. Napokon smo bili svjedoci i mnogom “crowd surfingu”, iako nisu svi bili posrećeni. Za početak su nam dečki poslužili malo “mirnijim” komadima kao što su “What You Get”, “Kill Your Own”, “Silver”. Kad je već izgledalo da će i nastavak njihova nastupa biti u takvom stilu, iznenadili su nas i pjevač Collin Doran počeo je za vrijeme komada “Stories With Unhappy Ending” iz sebe izvlačiti životinjske glasove, aka growlanje. Za mnoge je to za kraj njihova nastupa bila dobrodošla osvježenje nakon manje-više jednoličnog početka.
Tekst: Lea Lesar
ALKBOTTLE: 16.40 – 17.30
Većina posjetitelja festivala bila je naklonjena još jednom domaćem bendu – Bečanima Alkbottle. Svoju naklonjenost bendu pokazali su bučnim pljeskom čim su dečki stupili na oder. Istina je da je tome pridonijela i golema količina popijenog alkohola, jer smo već pošteno zagrizli u popodne, a što je večer bliže, to je veselije. Činjenica da su Alkbottle lokalni frajeri neosporna je. Dečki znaju svojim šaljivim tekstovima i pojavom napraviti žur, a publika im je spremna slijediti kao stado ovaca do kraja svijeta. To je dokazala kad je s pjevačem Romanom Gregoryjem marširala u ritmu koračnice, a i kad ju je on zamolio da skupi ruke iznad glave, to je bez oklijevanja učinila. Zanimljivo kakvu moć i utjecaj imaju domaći bendovi. Alkbottle su se tijekom svog nastupa usredotočili ponajprije na starije hitove kao što su “Alkbottle”, “Hat Ganz Sicher”, “Fliesenlegen”, “Motorradl Foan”, “Geh Scheissn”, “No Sleep Till Meidling” i “Fanta Light”. Očito će se promociji njihova najnovijeg studijskog uratka “Hier Regiert Der R`n`R” posvetiti u jesenskim mjesecima.
Tekst: Lea Lesar
ASH: 18.30 – 19.35
Irci Ash jedan su od rijetkih bendova koji su uz domaće razgalili publiku. Kako i ne bi, jer to je bend s više od petnaestogodišnjom poviješću, a njihova diskografija broji već pola tuceta studijskih albuma. Bend koji nakon što ih je napustila gitaristica i vokalistica Charlotte Hatherley djeluje kao trio, ima za sobom već prilično lijepu koncertnu kilometražu, a to se odražava i na njihovom odrskom nastupu i nema kutka odra koji Ash ne bi zauzeli. Na Nova Rocku imali smo priliku čuti njihove najodjeknije komade – “End Of The World”, “You Can`t Have It All”, “Blacklisted”, “Polaris”, “Please That Be You”, “Twilight Of The Innocents” … Mnoštvo je plesalo od prvog do zadnjeg komada, a Ash su tijekom nastupa vidno uživali, jer su od publike dobili odličan “feedback”.
Tekst: Lea Lesar
MIA.: 20.05-21.15
Mia. Mjauuu!!! I tako smo se ponovno susreli sa supergrupom njemačkogovornih zemalja, nakon što smo imali čast suočiti se na FreQuency festivalu 2007., i na Nova Rock festivalu 2008! Prilično mnogo takvih umjetno producirenih izvođača nastupilo je na festivalu, a čast da otvori falangu njih na Nova Rocku pripala je kvintetu doma iz Berlina. Oni su, eto, definitivno utjelovljenje današnjih njemačkih reality šoua i debela većina austrijske mladeži divlje je cupkala i ludovala tijekom nastupa grupe. Ništa ih ne može zaustaviti. Naravno, ni ovaj put nije moglo proći bez kilaže pudera i drugih impregnacijskih sredstava s protubakteriološkim učinkom, neprirodno obojenih perika, u vezi s čime je svu pozornost ponovno preusmjerila na sebe lolita već pomalo iskorištenog dojma, imenom Mietze Katz. Sat vremena instant pop rocka, s preusmjeravanjem pozornosti pomoću raznih umjetnih, već spomenutih rekvizita, djelovao je naravno na narod posve blagotvorno i domaće. Izuzetna ponarodnjenost repertoara posve prosječnih pop skladbica, koje usput budi rečeno obilno pune i slovenske domaće glazbene ljestvice, izazvala je izuzetno razigravanje ispod odra mnogoglave mnoštva od nekoliko tisuća, što je rezultiralo posebnim protokom energetskog fluksa na relaciji bend – publika, kakav možete doživjeti samo u Austriji, Njemačkoj, možda i Švicarskoj. Prilično lažno, nerealno i brzo zaboravljivo, ali svugdje u svijetu događaju se takvi fenomeni. Ostvaruju se, nažalost, i na festivalima.
Tekst: Aleš Podbrežnik
NOFX: 21.45 – 23.00
Godine 1983. bubnjar Erik Sandin, gitarist Eric Melvin te basist i vokalist Fat Mike odrumbali su prvu probu i tako zapečatili svoju sudbinu. Teške, ali melodične punk rock komade ovjekovječili su na šesnaest “full-length” albuma i nanizali bezbroj legendarnih hitova. Bend je kroz povijest doživio nemali broj kadrovskih promjena. Dolazili su i odlazili ponajprije stalni članovi. Početnom trojcu 1991. pridružio se još drugi gitarist El Hefe i u takvoj postavi dečki još i danas potresaju koncertne odre diljem svijeta. U sklopu ovogodišnjih ljetnih festivalskih nastupa mogli smo ih čuti i na Nova Rocku.
Kad su dečki s legendarnim Fat Mikeom dojurili na Blue stage i publiku pozdravili cvrkutavim “Austria, Austria, Austria”, a kad ih je ona, kojoj se nije vidjelo kraja, nagradila bučnim pljeskom, to je to bio – uvod u jedno od mnogih nezaboravnih večeri. Svojim pobunjeničkim tekstovima NOFX su nas odnijeli nekoliko godina unatrag. Našli smo se usred obnavljanja uspomena na pobunjeničku, eksperimentalnu pubertetu, kad su nam bendovi kao što su NOFX, No Fun At All, No Use For A Name i mnogi drugi iz tog ili sličnih žanrova krojili sudbinu. Da sve bude u stilu, dečki su nam za početak otpjevali (može li se to uopće nazvati pjevanjem?) “Fuck Da Kids”, a s komadom “Dig The Cause” i Fat Mikeom s trubom zaplivali smo u ska vode. Primjećivalo se i nekoliko manjih “circle-pitova”, no zbog tvoje vlastite sigurnosti bilo je bolje ostati izvan njih. To se jednostavno događa na koncertima takve vrste. Dečki su palili komad za komadom, s njima smo mogli pjevati “Where`s my whiskey, where`s my bitches …”, “don`t call me white, don`t call me white”, iako su nam tijekom potonjeg uvjeravali da to nije rasistički usmjeren komad. NOFX kao i mnogi drugi bendovi sudjeluju u projektu “Rock Against Bush”, koji je 2004. osnovan na protuzratnoj i pacifistički usmjerenoj propagandi, slično kao kampanja “Rock Against Reagan” početkom osamdesetih prošlog stoljeća. Na Nova Rocku izrazili su svoje neslaganje s besmislenim ratom u Iraku te jasno i glasno osudili američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji takvo opsjedanje odobrava.
Nastup NOFX bio je jedan od najočekivanijih nastupa prvog dana Nova Rock festivala, ali su dečki malo razočarali. Djelomično je tome pridonijela i publika, koja dečkima nije dala priliku da stvore onu autentičnu energiju, jer je većina okupljenih čekala domaće Die Ärzte, ljubimce publike. Žalosno, ali istinito, da publika nema sluha za tako velika imena punk rock scene kao što su NOFX!
Tekst: Lea Lesar
DIE ARZTE: 23.30 – 1.00
Garant kako napuniti Nova Rock festival i kako prodati što više ulaznica donose punk pop djedice iz Berlina Die Arzte! I njihov nastup silno je podsjećao na iskustvo s prošlogodišnjeg FreQuency festivala. Bili su nositelji jednog od tri dana, a na Nova Rocku pojavili su se ponovno u istoj ulozi. Na Nova Rock festival tako je stigla cijela višetisućglava vojska Die Arzte fanatika, koji su se nagurali ispod plavog odra i napunili cijeli plato koji se protezao još kojih 500-600 m od odra. Austrijska mladež vladala je baš svim stihovima. Tijekom nastupa dalo se čuti i osjetiti upravo onu grozničavu žensku “vrištavu” euforiju, koja bi nekog slijepca tog dana pogrešno mogla uvjeriti da su iz groba ustali The Beatles. Vrlo lagana mešavina punka, popa i rocka odlično je sjedala pod kožu. Posve jednostavno, čak da ne kažem primitivno. Pogotovo kad se čovjek pomnoži s njemačkim stilom smisla za humor. Tko je ovaj put tražio glazbu, pogriješio je mjesto. Tko je došao po žur, tome se to 100% isplatilo. Nevjerojatno su suvereni Die Arzte u vladanju publikom tijekom nastupa i ništa ih ne može izšinuti. Na sve u pravom trenutku nalaze najpravi odgovor. Ovaj put nije bilo kiše kao na FreQuency festivalu 2007., a nastup Die Arzte izveden je na još višoj razini s obzirom na prošlogodišnje iskustvo, a stričeke doktore na to je definitivno potaknula i izuzetno radosna, maksimalno naelektrizirana i iskopčana austrijska publika, koja im se, kao i ne znam koliko puta dosad, ponovno do tla klanjala tijekom koncerta.
Setlista Die Arzte:
1.Himmelblau
2.Lied vom Scheitern
3.Hurra
4.Perfekt
5.Heulerei
6.Schrei nach Liebe
7.Lasse Reden
8.Ignorama
9.Westerland
10.Blumen
11.Gehn wie ein Ägypter
12.Wir sind die Besten
13.Wie es geht
14.1/2 Lovesong
15.Der Graf
16.Deine Freundin
17.Unrockbar
18.Angeber
19.Anti-Zombie
20.Breit
21.Ist das Alles?
22.Deine Schuld
23.Junge
24.Schunder-song
25.Rebell
26.Zu spät
Tekst: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Matic Zorman
Setlista
RED STAGE: THE SORROW FROM FIRST TO LAST VOLBEAT ROSE TATTOO AIRBOURNE PORCUPINE TREE JONATHAN DAVIS CAVALERA CONSPIRACY SEX PISTOLS BLUE STAGE: ZOX DONOTS HUNDRED REASONS ALKBOTTLE ASH MIA. NOFX DIE ARZTE
Galerija slika
