Mjesto: Nickelsdorf / Pannonia Fields / Austrija
Datum koncerta: 14.06.2008
Broj posjetitelja: 100.000
Ako nas je prvog dana festivala Nova Rock tresla hladnoća i nisu bila dovoljna ni četiri pulovera, u subotu smo se probudili u ugodno toplo i sunčano jutro. I dan je bio takav. Vrućinu je blažio tek lagan vjetrić. Baš pravo vrijeme, jer nas je taj dan čekala hrpa dobrih bendova.
Uvodni tekst: Lea Lesar
RED STAGE
FIRE IN THE ATTIC: 12.30-12.55
Prvi koji su u subotu zakoračili na crvenu pozornicu festivala Nova Rock bili su Nijemci Fire In The Attic. Budući da je riječ o domaćima, ispod pozornice se (očekivano) skupila prilično velika gomila mladića i djevojaka. Nije ni čudo, jer je ovo bend za mlade, a dečki svoj melodični punk rock začine još i screamanjem. Ole ga može!
Dečki su u travnju ove godine izdali svoj četvrti studijski album naslovljen “Cum Grano Salis”. U dobrih dvadeset i pet minuta predstavili su nam nekoliko novih pjesama, među kojima su bile i “Fake It Like You Mean It” te “Senses Riding Shotgun”. Potonja je njihov posljednji singl s nedavno izdane ploče. Međutim, publika se na nove komade nije pretjerano odazvala. Možda zato što se još nisu tako dobro uvukli u uši. Zato je naglasak bio na nešto starijima s ploče “I`ll Beat You, City!”, izdane 2006. “The City”, “An Audience Of One” te “Bonfire Now”.
Fire In The Attic probili su led subotnjeg poslijepodneva i solidno pripremili publiku za nastavak s Kill Hannah, Opeth, Bad Religion te velikanima Motörhead s Lemmyjem na čelu.
Tekst: Lea Lesar
KILL HANNAH: 13.15-13.45
Kill Hannah. Krvožedno ime za petoricu odštekanih mladih dečki. Bend koji je osnovao pjevač i autor većine tekstova Mat Devine dobio je ime po njegovoj bivšoj curi, iako je navodno bila riječ tek o prolaznoj romansi. Cura s kobnim imenom koja je bila povod za uspjeh.
Američane je došlo poslušati nešto manje ljudi nego prije Fire In The Attic. Hoće li njemački govoreća mladež dati i nešto na glazbenu kvalitetu, a ne samo na podrijetlo? Istina, ispod pozornice se nije skupilo toliko ljudi, ali su svi bili u pokretu kad su Kill Hannah zauzeli pozornicu. Doslovno. Gitaristi Jonathan Radtke i Dan Wiesse te basist Greg Corner skakutali su po pozornici kao da je samo njihova. A kad je na pozornicu dojurio još i Mat te skočio na monitore uz svoj mikrofon, curama u prvim redovima doslovno je puklo. Ne kažem, dečko ima karizmu, ali u svakom pogledu previše podsjeća na Jareda Leta, pjevača grupe 30 Seconds To Mars. Po načinu odijevanja, make-upu, mimici … Dečki, gdje je originalnost? Pa i njihova je glazba prilično slična Marsovcima. Među komadima kojima su dečki osvojili mnoštvo valja spomenuti ponajprije sljedeće: “Lips Like Morphine”, “Wrap Myself Around You”, “Crazy Angel”, “The Chase”, “Kennedy”, jer predstavljaju praćenje glazbenog trenda i raznolikost među svim četirima izdanim albumima.
Kill Hannah su se nakon nastupa okupili u šatoru za dijeljenje autograma, gdje ih je dočekala brojna skupina djevojaka. Uz razgovor i potpisivanje dečki su se pokazali kao odlični sugovornici. Nisu ipak mogli a da ne ukore zatvorenu i nedovoljno prijemčivu njemačku mladež. Nažalost, i to se događa. Kill Hannah mlad su i ambiciozan bend pokraj kojeg ne smiju proći oni koji svoje uši razvaljuju zvukovima 30 Seconds To Mars, The Faint i The Killers.
Tekst: Lea Lesar
ALPHA GALATES: 14.10-14.50
Posve druga glazbena priča su Kanađani Alpha Galates. Treći nastupajući na crvenoj pozornici, s lijepom hrpom od 40 minuta za predstavljanje, napao je pozornicu žestoko. Metalno režeći i iznenađujući koliko god je moguće. Istina, osnova grupe je riječ “alternativno”, ali jednostavnim alter ritmovima mjestimice slijede zanimljivi tehnički kompleksniji obrati koje čovjek ne može previdjeti kad grupa naglo razlomi ritam i dočara posve drugi tempo i novu atmosferu. Grupa je iznimno mračna i opskurna. Pjevač Matthew Von Wagner, koji je ujedno bubnjar grupe i naravno njezin vođa, ujedno je tvorac većine ideja i osnova esencije Alpha Galates. Nažalost, upravo se na ovom bendu pokazalo koliko je zoran kad nastupaš na velikim pozornicama postavljenima na visinu od 3 m i više u ulozi bubnjara, jer si osuđen na sjedenje u pozadini. Mathew bi kao pjevač trebao biti postavljen u prvi plan sa svojim bubnjevima, ili barem tako da se bubnjevi nalaze u liniji s gitarama. Ovako ga ispod pozornice praktički nije bilo vidjeti i dojam je bio kao da je na pozornici pet instrumentalista koji imaju naknadno snimljene vokalne linije. Alpha Galates u svojim redovima imaju vrelokrvnu basisticu Karen Wagner, koja je cijelo vrijeme divlje čupala i gotovo potrgala sve bas žice. Odlično je svojom peroksidnom divlje razbarušenom frizurom popunila “prazninu” pjevača u prvom redu i tako zapravo po toj strani preuzela primat u grupi. Grupa rado ponudi oštar thrash riff, a vokal doduše posjeduje gorak bijes, ali je čist i zato melodičan, a cijela stvar čak zalazi u jednostavno vođene ritmove po emo core komponentama. The Predator Clip, Stand, NATIO, Time Out bile su neke od skladbi koje je grupa odcvrkutala.
Tekst: Aleš Podbrežnik
SONIC SYNDICATE: 15.20-16.10
Snažno se popunio prostor ispod crvene pozornice kad su na nju stupili švedski metalcore korijenaši Sonic Syndicate. Grupa svira hibridnu metal inačicu koja se naslanja na naslijeđe švedskog melodičnog death metala poput In Flames ili čak Soilwork. Za core komponentu naravno je kriv vrištavi vokal, koji je kombiniran s melodičnim i čistim. U grupi su čak dva pjevača. Grupa je (dobro čitate) sekstet i ima čak tri brata Sjunnesson! Pjevača Richarda te gitariste Robina i Rogera. Plodna obitelj, nema što. “Only Human” je njihov najsvježiji album, izdan prošle godine kod izdavača Nuclear Blast, a grupa je na vidjelo izašla skladbom Aftermath. Melodično koliko god je moguće, pa se ekstremni vrištavi vokal gotovo malo gubi. Dečki zvuče vrlo modno i trendovski, kao i (pardon, zamalo bih zanemario nježniji spol) cura (Karin Axelsson) na klavijaturama. Grupa je savršeno uigrana. Ponudili su do zadnje dlake izbrušen zvuk, iznimno preciznu izvedbu materijala. Zalutalih prdaca nije se čulo, a svoje je doprinijela intenzivnost jako zagrijane publike, koja je u 50 minuta punim plućima disala s grupom na pozornici. Sonic Syndicate su se među ostalim prihvatili i skladbi All About Us (inače obrada ruskog ženskog dua t.A.T.u.), Denied, Enclave, Jailbreak, Blue Eyed Fiend i Psychic Suicide. Grupa je pokazala odličnu formu i s obzirom na iznimnu popularnost možemo se nadati da će u Europi ove jeseni, kad izađe njihov novi album “Love And Other Disasters”, izbiti prava sonično sindikalna manija.
Tekst: Aleš Podbrežnik
OPETH: 16.40-17.35
Uz Motorhead bili su grupa koju sam s najvećim nestrpljenjem iščekivao na crvenoj pozornici. Crvena pozornica drugog je dana opet bila sklonija metalnim riffovima nego plava. Taj je dan za Opeth bio nešto posebno. Na pozornici naime nije bilo njihovog službenog člana, basista Martina Mendeza, koji je ostao u Švedskoj jer je upravo na taj dan, kad su Opeth nastupali na festivalu Nova Rock, postao otac sinu. Tako je grupi priskočio u pomoć Johan Niemann, inače basist grupa Demonoid i Therion (sreća da se nešto takvo nije dogodilo šefu Mikaelu Akerfeldtu).
Kako god okrenuli, Opeth su tog dana festivala predstavljali grupu daleko najvišeg glazbenog I.Q.-a. Odsvirali su svega 5 skladbi u 55 minuta, što znači da je u prosjeku jedna njihova skladba trajala 11 minuta. Progresivni death metal rijetko kad zvuči tako profilirano, dotjerano, maštovito i zbog toga do ušiju impozantno. Iznenadili su baš sve prisutne kad su počeli “pretpovijesnom” Demon of the Fall, uzetom s njihove treće ploče “My Arms, Your Hearse” (1998). Sve su oči naravno bile uprte u Mikaela Akerfeldta, pogonsku snagu Opeth, tog jedinstvenog glazbenog genija. Grupi se zamjena na mjestu bas gitare nikako nije osjetila. Svirali su s nevjerojatnom savršenošću i lakoćom. Sve kompleksne pasaže, izmjene akustičnih dijelova i masivnih napada agresivnih death metal riffova, promjene tempa djelovale su podmazano kao najfiniji stroj. Osobito je zastajao dah zbog preciznosti u prijelazima, gdje grupa mora ostati točno ugođena da bi tvorila savršenu tišinu u kratkim stankama u takvim prijelazima. Akerfeldt je pjevao opet bez poteškoća. Agresivnim growlom i prebacivanjem na čisti vokal, osobito u smirenim pasažama, odlično je nizao mnoga raspoloženja.
Sastav Opeth RockLine je prvi put pogledao 18.12.2006. u Trevisu, a set lista ovaj je put bila posve drugačija. The Baying of the Hounds (“Ghost Reveries”, 2005) dodatno je pojačala kataklizmičnu atmosferu, a na nebu su se pojavili prvi tamni oblaci. Tijekom nastupa Opeth posve se naoblačilo, toliko su gorkog bijesa Šveđani oslobađali na pozornici! Atmosfera je dosezala posebnu eteričnost u nastavku s još jednim cvijetom Master’s Apprentices (“Deliverance”, 2002).
Četvrta skladba po redu, nova, naslovljena Heir Apparent, doživjela je zanimljivu najavu. Kao poznati humorist Akerfeldt je stvar načeo ovako: “We have new album out!” Tišina ispod pozornice. Akerfeldt se naljuti: “Well? Fuck you!!!” i ponovi: “We have new album out!” Tek se tada pospana publika probudi i gromoglasno pozdravi novi mjerni kamen u evoluciji grupe. Akerfeldt pak iskoristi taj trenutak da predstavi skladbu Heir Apparent s nove ploče “Watershed” i desnicom pokaže na gitarista Frederika Åkessona te zaključi: “Let this cock rocker open it for you!” Åkesson mora biti zbilja naviknut na sve i svašta. Opeth se još jednom naveliko zagrizu, ovaj put osobito intenzivno, jer predstavljaju novi materijal, što je još poseban izazov pri izvođenju uživo. Veličanstveno i opet jedinstveno. Grupa je svoj nastup začinila sad već možemo reći svojom klasikom, koja je osobito omiljena među publikom, The Drapery Falls (“Blackwater Park”, 2001), naravno u svojoj izvornoj, 11-minutnoj inačici. Opeth su tako drugog dana na Red Stageu u svojih 55 minuta, s obzirom na višeslojnost vlastite glazbeno artističke usmjerenosti, koju neprestano sije kreativno istraživački duh njezinih članova, predstavili homogen sastav koji je na vrhuncu svoje stvaralačke snage i kojemu po atmosferičnosti, eteričnom momentu, tehničkoj kompleksnosti i istodobnoj preciznosti savršene izvedbe materijala nitko nije došao blizu. Činjenica je samo to da su Opeth rođeni za sviranje u dvoranama i na samostalnim headliner turnejama, mnogo više nego u ulozi “usputnih statista” outdoor festivala, osobito ne-metalskih. U dobrih sat vremena ostavili su nas bezobzirno nauljene, iako bi takvi osjećaji bili još intenzivniji da su dečki nastupili na festivalu veće metalne konzistencije. Moramo računati da je Nova Rock podređen većinom ukusu 20-godišnje austrijske mladeži, a ne glazbenim sladokuscima, pa su po toj strani Opeth drugog dana na festivalu predstavljali potpunu crnu ovcu festivala i u toj ulozi zamijenili Porcupine Tree, koji su nastupili prvog dana. Naprosto su “previše pametan” bend za Nova Rock!
Set lista Opeth:
1. Demon of the Fall
2. The Baying of the Hounds
3. Master’s Apprentices
4. Heir Apparent
5. The Drapery Falls
Tekst: Aleš Podbrežnik
SUBWAY TO SALLY: 18.05-19.10
Njemačkim gotičkim metalcima Subway To Sally po njihovom je stažu i kilometraži definitivno pripao status grupa na koje se lijepi pojam staraca scene. Septet iz Potsdama uživa iznimno poštovanje u njemačkom govornom području. Ni Austrija nije iznimka, a kamoli Nova Rock. Prostor ispod Red Stagea opet je pucao od silne prenatrpanosti i euforije oduševljenih posjetitelja. Subway To Sally nastup su naravno iskoristili za predstavljanje novog albuma “Bastard” (2007), koji je izašao kod izdavača Nuclear Blast. Avangardna scenska oprema, mračan gusti zvuk, dodaci folk melosa, naravno pod taktirkom melodičnih riffovskih figura i jednostavnih ritmova koji ti se u trenu uvuku pod kožu. Subway To Sally djelovali su privlačno, kao posebnjaci istrgnuti iz posve druge glazbene dimenzije, one koja bi nekako pod istu zastavu okupila čak i ljubitelje In Extremo ili Rammstein. Folk metal s dodatnim ritam loopovima? Pljuvak industriala? Posve realno. I naravno bogati orkestralni aranžmani. Nastup grupe bio je doista nešto posebno, osobito zbog pirotehničkih uložaka koji su dodatno raspirivali prostor ispod pozornice, a poseban je šarm sama scenska igra i kretanje izvođača između pojedinih skladbi, koje tako djeluje kao neki mini teatar. Eric Fish je naravno autoritativni zapovjednik i kao takav je već na samom početku, tijekom skladbe Eisblumen, usrećio jednu od obožavateljica grupe u prvim redovima, nakon što joj je na kraju skladbe bacio bijelu ružu. Subway To Sally su tako uprizorili još jedan posve unikatan događaj na Nova Rocku, posve novo glazbeno iskustvo, prije svega nabijeno dramaturgijom scenske igre. Bogato iskustvo nije dopuštalo nikakve greške ili posrtaje tijekom izvedbe. Samo još jedan suvereni trijumf!
Setlista Subway To Sally:
1. Die Trommel
2. Auf Kiel
3. Feuerland
4. Eisblumen
5. Veitstanz
6. Falscher Heiland
7. Geist des Kriegers
8. Henkersbraut
9. Sag Dem Teufel
10. Ohne Liebe
11. Kleid aus Rosen
12. Sabbat
13. Sieben
—– bis —–
14. Julia Und Die Räuber
Tekst: Aleš Podbrežnik
BAD RELIGION: 19.40-20.50
Njemačka cirkuska predstava bila je gotova i došlo je vrijeme za legendarne Bad Religion, koji su pod pozornicu privukli toliko ljudi da mnoštvu još dugo nije bilo kraja. Bad Religion nastali su početkom osamdesetih, ali su zaslovili tek svojim osmim studijskim albumom, nazvanim “Stranger Than Fiction”, koji je izašao 1994. Na njemu se osim nekih drugih hitova nalazi i “21st Century (Digital Boy)”, kojim su započeli svoj nastup. Mnoštvo je u trenutku kad su se začuli prvi rifovi podivljalo i ta se ludnica zatim zadržala kroz cijelu večer. Njihov najnoviji album “New Maps Of Hell” na tržištu je već više od godinu dana i među publikom je već vrlo dobro poznat. To je dokazala tijekom sljedećeg odsviranog komada “New Dark Ages”, kad je pjevala zajedno s bendom. Na internetu možete pogledati i protuvojni videospot za spomenuti “New Dark Ages”. Slijedio je “Let Them Eat War”. Kao i mnogi drugi bendovi, i Bad Religion sudjeluju u projektu “Rock Against Bush”. Tijekom koncerta jasno i glasno izrazili su svoje neslaganje s ratom u Iraku i politikom američkog predsjednika Georgea W. Busha. Njegov predsjednički mandat polako istječe i možemo se samo nadati da će njegov nasljednik na stvari gledati malo realnije.
Bad Religion nastavili su s “I Want To Conquer The World” te “Punk Rock Song”. Publika je ludovala i stvorila poveći broj “circlepitova”. Još jedan stariji komad, “You Are (The Govrnment)”, pa ponovni skok na nešto svježe s “Requiem For Dissent”. Okupljena rulja opet je dokazala da je to samo još jedan komad u mozaiku uspješnica benda Bad Religion. Samo tako dalje, gospodo! Ludnica se pojačavala s “Big Bang”, “Social Suicide” te “The Defense”. Bad Religion su između komada još nekoliko puta negodovali zbog Busha i iračkog rata, a velika većina prisutnih slagala se s njima. Gospoda su odsvirala već gotovo desetak komada, a bili smo tek na pola njihova nastupa. “Flat Earth Society”, “A Walk” te poziv “Come Join Us”. Da se pridružimo dobrom žuru? Bez problema. Nakon “Struck A Nerve” opet je došlo vrijeme za nešto novo. Ovaj su put s najnovijeg albuma “New Maps Of Hell” (2007) spojili uvodni komad “52 Seconds” te prvi na ploči, “Heroes / Martyrs”. Dobrodošlo osvježenje koje je ispalo vrlo posrećeno. Slijedio je skok na starijeg “Refrigerator”. Publika je znala pjevati baš svaki njihov komad, bio on stariji ili noviji. Pohvalno! “Before You Die” to je još jednom dokazao za novije komade. Vrijeme nastupa Bad Religion polako je istjecalo, a gospoda još nisu odsvirala favorita s njihova najboljeg albuma “Stranger Than Fiction” (1994). Govorim naravno o komadu “Infected”. A ako se netko pitao kad će odsvirati taj komad, odgovor je ubrzo stigao. Sad! Publika je podivljala i zajedno s bendom pjevala “You and me, have a disease, you affect me, you infect me, I’m afflicted, you’re addicted, you and me, you and me …” Komad koji svaki pravi fan Bad Religion mora barem jednom čuti i doživjeti uživo.
Neumoljivo se bližio kraj njihova nastupa. Odsvirali su još samo “Fuck Armageddon”, “American Jesus” te “Sorrow”. Sat njihova nastupa prošao je u tren oka. Istina je i da su nas na Red Stageu čekala još dva velika benda – In Flames te Motörhead. A o Bad Religion … Do idućeg viđenja!
Bad Religion setlista:
1. 21st Century (Digital Boy)
2. New Dark Ages
3. Let Them Eat War
4. I Want To Conquer The World
5. Punk Rock Song
6. You Are (The Govrnment)
7. Requiem For Dissent
8. Big Bang
9. Social Suicide
10. The Defense
11. Flat Earth Society
12. A Walk
13. Come Join Us
14. Struck A Nerve
15. 52 Seconds / Heroes & Martyrs
16. Refrigerator
17. Before You Die
18. Infected
19. Fuck Armageddon
20. American Jesus
21. Sorrow
Tekst: Lea Lesar
IN FLAMES: 21.20-22.35
Redoviti posjetitelji festivala Nova Rock su melodični death metalci In Flames. Nastupili su u posve identičnom redoslijedu kao prošle godine. Na crvenoj pozornici, drugi dan, 20 minuta iza devet navečer. Baš se smračilo, kao stvoreno za to da te zasuju plamenovi. I ovaj je put bilo tako. Salve pirotehničkih detonacija, pozornica je zasjala crveno, a publika je doslovno poludjela. Koncert je počeo čak identično kao prošle godine, skladbom Cloud Connected s albuma “Reroute to Remain”. In Flames postaju stalnica velikih festivalskih nastupa u ljetnim dijelovima godine. Svakako vrlo uigrani Šveđani dočarali su onaj karakteristični melodični death metal, kakav njeguju njihovi sunarodnjaci At The Gates, Soilwork ili Dark Tranquillity, i zaokružili svoju retrospektivu ujednačenim izborom skladbi sa svih albuma. Ljudi su perfekcionisti, odrade svoj posao 100%, bez kikseva. Kompaktni su, usklađeni i usprkos svoj toj rutini nema trenutka tijekom koncerta koji te ne bi metalno “žario”, kako i dolikuje imenu In Flames.
Grupu je podržavala masovna publika ispod Red Stagea: pjevač bujnih dreadlocksa Anders Frieden gotovo je zatvorenih očiju vodio publiku ispod pozornice, koja mu je doslovno jela iz ruke. In Flames ni ovaj put nisu pogriješili ni u čemu. Smeta jedino činjenica instantnosti i predvidljivosti kvinteta, koji zbog čestih nastupa na takvim spektaklima više ne može iznenaditi. I set lista bila je s obzirom na prošlu godinu vrlo slična. Ukratko. Ljubitelji grupe doživljavali su svoj raj, a mi koji smo željeli tradicionalno sirov rock n’ roll već smo nestrpljivo čekali nastup kancelara Lemmyja i njegovih Motorhead, iako su In Flames svojim nastupom opet bez dlake na jeziku nemilosrdno spalili sve oko sebe.
In Flames set lista:
1.Cloud Connected
2.Leeches
3.The Mirror’s Truth
4. Disconnected
5. Colony
6. Alias
7. I’m The Highway
8. Only For The Weak
9. Come Clarity
10. The Quiet Place
11. Take This Life
12. Move Through Me
13. Delight And Angers
14. Egonomic
15. My Sweet Shadow
Tekst: Aleš Podbrežnik
MOTORHEAD: 23.05-00:30
Festivalsku vrevu drugog dana zatvorili su legendarni pankeri (“bastards”). Lemmy Kilmister (vokal, bas gitara), Mikkey Dee (bubnjevi) i Philip Campbell (gitara) tako su predstavljali predstavu živih okamina na Nova Rocku br. II., ako tome pribrojimo koncert Sex Pistols s prvog dana. Kod MOtorhead nema skrivanja. Što vidiš, to dobiješ. Možeš ih samo voljeti ili mrziti. Srednjeg puta nema.
Motorhead svojim nastupom nisu donijeli nikakvu revolucionarnu inovaciju, ako usporedim njihov nastup s onim s kraja studenog 200z u münchenskoj dvorani Zenith. Repertoar izvedenih skladbi ostao je praktički posve isti i da su Motorhead imali sat i tri četvrt vremena, set lista bi vjerojatno bila posve identična. Dakle, da ne okolišamo, grupa je još uvijek nastupala s “Kiss Of Death” repertoarom. Tako su zasuli Nova Rock rock n’ roll napalmom kad su se prihvatili klasike Dr. Rock.
Ovaj nastup Motorhead bio je ipak nešto posebno. Trio je naime imao problema s ozvučenjem Lemmyjevih vokala. Kancelar i jedinstvena legenda rocka, časni gospodin koji će ove godine napuniti 63. godinu, Lemmy je nakon nekoliko uvodnih taktova Dr. Rock zamahnuo rukom i dao znak Deeju i Campbellu da prestanu svirati. Ustanovio je da je ozvučenje vokala namješteno pretiho. Motorhead čekaju na pozornici, dok se tonski majstori bore s nastalom neugodnošću. Nakon nekih tri minute stvar je sređena i dečki udare još jednom s Dr. Rock. Grupa koncert uspješno isplovi, no Lemmy nezadovoljno ispusti dva stiha tijekom Stay Clean, a na licu mu se izriše izraz preuzetog nezadovoljstva. Grupa se probije do treće pjesme Be My Baby (“Kiss Of Death”, 2006), dečki odsviraju tek nekoliko taktova, Lemmy otvori usta, a zatim naglo odmakne glavu od mikrofona, prestane pjevati, ošine pogledom Campbella i da znak za odlazak s pozornice. Što? Je li to moguće? Na pozornicu opet dotrče tehničari i grozničavo provjeravaju gdje li je kamen smutnje, jer se vokali nikako ne mogu namjestiti na traženu razinu. Prođe pet minuta, Motorhead se vraćaju. Udare ponovno, kad Lemmy zaurla prvi takt, u zvuk grupe se prikrade neugodna odbojna oscilacija zvuka, Lemmyja kao da odpuhne iza mikrofona. Ovaj put legenda uzima stvari u svoje ruke i osobno se prihvaća posla tonskih tehničara: “One, two!!! One, two!!!” Stvar u trenu postane jasna i čovjek svojim gromkim vokalom zatrese tlo panonskih polja Austrije: “Take the bas off the fuckin’ microphone!!!” Zapravo osnovnoškolska greška otklonjena je u trenu, a Motorhead konačno uskaču u prave tračnice svog nastupa.
Grupa iz skraćenog repertoara na sreću briše upravo nove skladbe, bubnjarski solo i Whorehouse Blues, zamaranje koje drže u setu bisa još od izdavanja albuma “Inferno”, te “Bastards” (1994) klasik Born To Raise Hell. U setu tako ostaje mirisni cvijet Over The Top, uvijek primamljivi “Another Perfect Day” (1983) klasici I Got Mine i Just ‘Cause You Got The Power te nepotrebno posvećenje Philu Lynnotu i Thin Lizzy (Rosalie). Publika ispod pozornice bila je nevjerojatno i protiv očekivanja nevjerojatno zagrijana, razgibana i bučna. Osobito se pomiješalo ljudima posve pri kraju, kad užegnu Motorhead ekstremno brzu rock n’ roll skovanicu Going To Brasil, nakon koje slijedi besmrtni Motorhead “ep” Killed By Death, zaključak željeznom šakom (Iron Fist), a epilog kultne rock postave zasja u punom sjaju naravno stvaranjem jedinstvene besramno otrovne atmosfere koju zna stvoriti samo Motorhead stroj. Govor je naravno o neizbježnim Ace Of Spades i Overkill.
Iako su Motorhead bili nositelji crvene pozornice, koncert je prošao u tren. Lemmy je s obzirom na nešto lošiji dan u studenom 2008. u münchenskom Zenithu djelovao opet maksimalno uvjerljivo. To se naravno tiče njegove vokalne izvedbe, koja je nakon svih tih godina koje je taj čovjek prekolovratio i probdio u ime rock glazbe još uvijek veličanstven unikat. Ta persona iznimnog autoriteta, gigantskog samopouzdanja i jasne predanosti rock religiji, koju može ponuditi samo Lemmyjeva figura, sjala je iznimnim intenzitetom. Oba Lemmyjeva kompanjona pak doprinijela su standard bez kojeg Motorhead također ne bi bili Motorhead. Mikkey ostaje i dalje bijesna zvijer na bubnjevima, Philip vreo i neukroćen riffovski terminator.
Motorhead ostaju i nakon doživljenog na festivalu Nova Rock pojam najautentičnijeg rock n’ roll iskustva. Bez šopirenja, suvišnih naklapanja, traga šminkera. Ne. Sve što je važno je iskreno srce i življenje životne špure koju ti zapovijeda srce. Lemmy i kompanija davno su isklesali besmrtan rock n’ roll spomenik. Drugog su dana tom jednostavnošću rock esencije i autentičnom karizmom poklali do tla svu konkurenciju festivala. Opet i još uvijek. Nešto je u njima što ti automatski izaziva trnce, a Motorhead duh nepovratno se zažre pod kožu, posve magično. Moć i znanje kakvi su dani samo velikanima rocka.
Set lista Motorhead:
1. Dr. Rock
2. Stay Clean
3. Be My Baby
4. Killers
5. Metropolis
6. Over The Top
7. I Got Mine
8. In The Name Of Tragedy
9. Rosalie
10. Just ‘Cause You Got The Power
11. Going To Brazil
12. Killed By Death
13. Iron Fist
—bis—
14. Ace of Spades
15. Overkill
Tekst: Aleš Podbrežnik
BLUE STAGE
DIE MANNEQUIN: 13.00-13.25
Dvanaestosatnu tišinu, koja je trajala otprilike od jedan ujutro, napokon su prekinuli na plavoj pozornici Kanađani Die Mannequin. Trio! Alternativni rock. Vođa sastava je pjevačica/gitaristica Care Failure, koja sa svojih 23 godine zapravo ne treba ništa drugo osim dobre ritam pratnje. Curica posjeduje izniman šarm, pravi neurotični vokal, prašta debele jednostavne gitarske fraze koje se posrećeno slažu s njezinim razočaranim, ali razjarenim ženskim vrištanjem. Trio je predstavljao odličnu budilicu, odnosno “prdac u glavu”, za sve potencijalne pospanke koji su se možda od burne noći prvog dana još motali ispod pozornice. Primitivan, blago ovlažen i razgolićen rock drive djelovao je uvjerljivo. Trio je ove godine izdao svoj prvi studijski album naslovljen “Unicorn Steak”. Uz tako uvjerljiv nastup i kompaktno izrađene nastupe, čija je glavna akterka “zajedljiva” karizma mlade pjevačice, Die Mannequin u bliskoj budućnosti obećavaju još veću prepoznatljivost na planetu.
Tekst: Aleš Podbrežnik
SUNSHINE: 13.45-14.15
Češki kvartet Sunshine svira vrlo melodičnu inačicu alternativne indie rock glazbe. Čovjek bi gotovo rekao da je riječ o nekakvoj punk inačici sa sadržajem lijepog jednožičnog pospanog šetkanja, preko kojeg “pulsiraju” vokalne linije karakteristične za post rockere. Tome dodamo još karakteristične prijelaze na ritmovima koji podsjećaju na stare dark pobunjenike The Cure ili čak Joy Division, pa se nađe možda priličan približak. You In Your Head bila je skladba kojom su otvorili koncert i podsjetili na to da bi mogli biti, tko? Europski Interpol? Hja, ali s prilično više “sunčanom” atmosferom. Grupa je predstavljala svoj peti studijski album naslovljen “Moonshower And Razorblades”. Odlična uigranost ekipe, jednostavni ležerni tonovi, kao stvoreni za lijeno rano poslijepodnevno milovanje sunčevih zraka. Tu su bile još Keep Your Eyes Open, Top Top The Radio, Ghetto, Days Will Never Be The Same i naravno maksimalno iskorištenih 30 minuta, koliko je trajao nastup Sunshine.
Tekst: Aleš Pobrežnik
CARBON/SILICON: 14.40-15.15
Carbon/Silicon najlakše bih opisala ako kažem da je to garažni rock bend, koji su krajem 2001. sastavile dvije velike legende svjetske glazbene scene. To su Mick Jones, bivši gitarist The Clash, te Tony James, kojeg kao basista poznajemo iz sastava Generation X i Sigue Sigue Sputnik. Gospoda na koncertima sviraju još s basistom Leom “E-zee-kill” Williamsom i bubnjarom Dominicom Greensmithom. Carbon/Silicon poznati su ponajprije po tome što svoje nove glazbene uratke nude potpuno besplatno na internetu i svatko ih može skinuti na svoje osobno računalo. Za one koji cijene glazbu izdanu na CD-u, u drugoj polovici prošle godine izašao je i fizički proizvod, koji su Jones i James nazvali “The Last Post”.
Blue stage festivala Nova Rock Carbon/Silicon zauzeli su nekoliko sati prije nego što je prvotno bilo najavljeno. U dobrih pola sata ispod pozornice se skupio zavidan broj ljudi koji su došli uživati u zvukovima mekšeg rocka. “War On Culture”, “Pier 51”, “Tell It Like It Is”, “T.F. Madness”, “Soylent Green”, “The Duel” samo su neki od komada kojima su Carbon/Silicon razmazili uši publike. Istina, gospoda su nastupila malo ranije, ali odaziv okupljenog mnoštva ipak je bio hvalevrijedan. Možda su se domaći riješili predrasuda i otvorili za širu, kvalitetniju glazbu. Tko zna …
Tekst: Lea Lesar
MELÉE: 15.45-16.35
Kalifornijski Orange County prava je kolijevka odličnih bendova raznoraznih žanrova. Odande potječu i Melée, koji se na prvu notu ne ističu baš ničim posebnim. Kao loša kopija Londončana Coldplay. Međutim, kod dugotrajnog i pomnog slušanja njihova posljednjeg albuma “Devils & Angels”, koji je izašao u travnju 2007. kod izdavača Warner Bros, uvjere te u suprotno. Ako su dečki izjavili da na njihovu glazbu utječu i Coldplay i klavirski virtuoz Elton John te soul pjevač John Legend, laički slušatelj to ne bi uočio. Posebnost njihovom melodičnom popu daje upravo frontmen Chris Cron svojim uznositim, trenutačno blago šepavim vokalom te eksplozivnim sviranjem klavira.
Publiku koja je Melée dočekala ispod Blue Stagea činile su uglavnom djevojke. Koja si zapravo nije željela odmoriti oči na četiri zgodna dečka koji povrh svega znaju i dobro pjevati? Melée su dali prednost komadima s posljednjeg studijskog albuma: “Frequently Baby”, “Stand Up”, “You Got”, “Imitation”, a među svima je najviše oduševljenja požnjeo upravo “Built To Last”, koji je dečke ponio na vrhove brojnih glazbenih ljestvica. Chris Cron je tijekom sviranja potonjeg na klaviru ruke zamijenio nogama i tako začinio njihov nastup.
Među još neizdanim komadima isticao se “Dead Mans Party”, koji najavljuje malo drugačiji zvuk nadolazeće ploče. Za prste polizati.
Na kraju njihova nastupa Chris se pokazao pravim šarmerom, jer je “Built To Last” došao otpjevati ispod pozornice na zaštitnu ogradu s koje ga obožavatelji nikako nisu htjeli pustiti. Svako je opraštanje teško, a nas je u nastavku dana čekalo još poprilično zanimljivih bendova.
Tekst: Lea Lesar
THE GODFATHERS: 17.05-18.00
Pozornicu su taj dan tresli još jedni Londončani – The Godfathers. Bend su prije dvadeset i tri godine, točnije 1985., osnovali braća Peter i Chris Coyne. Debitantski album “Hit By Hit” izdali su dvije godine kasnije, a prepoznatljivi su postali drugim albumom, izdanim 1988., kojim su se plasirali na američku Billboard ljestvicu četrdeset najboljih. Album prikazuje četiri faze čovjekova života. “Birth, School. Work, Death”. Rođenje, škola, posao, smrt. A gdje je vrijeme za glazbu? Slijedilo je još pet ne previše odjeknulih albuma, a The Godfathers su u to vrijeme nastupali ponajprije po raznim klubovima. Nakon devetnaest godina odsutnosti s velikih koncertnih pozornica ponovno su se vratili na njih, djelomično i zbog ponovno izdanog prvog albuma, od kojeg ove godine prolazi dvadeset i jedna godina. Tako smo ih imali priliku vidjeti i na Nova Rock, gdje su svirali ponajprije stare nove uspješnice s već spomenutog prvog/posljednjeg albuma. “This Damn Nation”, “I Want You”, “Can`t Leave Her Alone”, “Lonely Man”, “Love Is Dead”. S “Birth, School, Work, Death” pak istoimeni komad te “Cause I Said So”.
Istina, to nije tipična glazba za mlade, no oni su bili oduševljeni nastupom The Godfathers. A njima se na licima vidjelo da su im nedostajali atmosfera i energija nastupanja na velikim pozornicama.
Tekst: Lea Lesar
NEW MODEL ARMY: 18.30-19.35
Justin Sullivan, taj neopisivo karizmatični glazbeni umjetnik, koji je svojim New Model Army donio iznimnu autentičnost rock pobunjeništva, bez šminke, potrebe za privlačenjem pažnje i udvaranjem, nagrađivao je pomalo ispražnjen prostor ispod pozornice (svi su se istodobno tiskali na Subway To Sally na crvenoj pozornici). Kompaktne oštre i glasne skladbe djelovale su boljševički, osobito se osjećao punk akcent, a hrapavi i glasni autoritativni Justinov vokal nije dopuštao crtanje cvjetića i sunčanog neba. U tom je satu pljusnuo pljusak bijesne kritike na sve što miriše na politiku i nametanje principa i načela koja nisu pojedinčeva. Općenito su se npr. skladbe Sky In Your Eyes te Into The Wind neviđeno duboko podkožno dotakle asocijativnog korteksa. Justinov proživljeni vokal i predanost scenske igre diktirali su pak svojevrsno podavanje glazbenog naslijeđa. U osnovno oštro punk naslijeđe lijepo se umiješao priokus R&B-ja i trenutačno čak folk rock skokova. Odlično indie rock iskustvo, za koje nije potrebno razmišljati kad ćeš ga zavrtjeti. Prirodnije od toga gotovo ne ide. Odličan koncert.
Tekst: Aleš Podbrežnik
GAVIN ROSSDALE: 20.05-21.15
Bivši pjevač Engleza Bush bio je još jedno lijepo osvježenje na Blue Stageu. Čovjek je kraljevao s akustičnom gitarom, killer lookom i svakako dotjeranim nastupom. Ima vokal, ima karizmu, a šarm također nedvojbeno. Rossdale, koji je ovog ožujka izdao svoj novi samostalni studijski album “Wonderlust”, prišao je izvedbi Don’t Dream It’s Over, Love Remains The Same, Comedown, The Trouble I’m In, The Chemmicals Between Us, Letting The Cables Sleep. Čovjek je artistički još zreliji otkad Bush više nije. Njegov sat razigranih prirodno zvučećih pustih grunge do akustično pop rockerski obojenih tonova bio je pravi balzam za uši. Općenito je činjenica da je njegov osjećajni vokal odlično uklopljen u jednostavno naslijeđe rock glazbe uvjerila da je samostalna karijera najsamorazumljiviji nastavak glazbenog puta Gavina Rossdalea. Uglađen i lagan sat rocka!
Tekst: Aleš Podbrežnik
BEATSTEAKS: 21.45-23.00
Beatsteaks, Beatsteaks. Bend koji je stalnica na svim većim austrijskim festivalima. Nakon što smo ih prošle godine mogli vidjeti najprije u kolovozu na festivalu Frequency, a zatim u rujnu i u ljubljanskoj Gala Hali, slušali smo ih i na ovogodišnjem Nova Rocku, gdje su bili jedan od najiščekivanijih bendova. Da su Beatsteaks od koncerta do koncerta sve popularniji i prava atrakcija i za oči i za uši, dokazalo je mnoštvo kojem nije bilo kraja. Svoj su nastup započeli komadom “I Don`t Care As Long As You Sing” i svi okupljeni zapjevali su u glas. Trenutak od kojeg te prože srh. Kakva predanost bendu. Slijedio je “As I Please”, koji se kao naslovni komad nalazi na njihovom posljednjem studijskom albumu “Limbo Messiah”, koji je izdan u travnju prošle godine. “Demons Galore” potvrdio je da je prije spomenuti album još jedan odličan uradak Beatsteaks. “What`s Coming Over You”, “Hand In Hand”, “Let Me In”. Publika je poskakivala i stvorila nekoliko “circlepitova”, Beatsteaks je događalo kao im se još nikad nije. Uz najavu sljedećeg komada “Hello Joe” neupućeni bi u Beatsteaks lako pomislio da je riječ o nešto starijoj pjesmi plavuše Blondie. Međutim, ne, riječ je samo o istom naslovu komada s posve drugačijim sadržajem. Boljim ili lošijim? Prosudite sami. Još pozdrav luđacima, odnosno “Hail To The Freaks”. Publici se doista miješalo. Beatsteaks znaju na svakom nastupu, pa bio to manji klupski oder ili veća festivalska pozornica, napraviti žur bez premca. Svojom te energičnošću doslovno hipnotiziraju i povuku na poskakivanje. Znaju stvoriti neku posebnu atmosferu kojoj nije svatko dorastao.
Ako smo do sada čuli ponajprije komade s posljednja dva albuma “Smack Smash” (2004) te “Limbo Messiah” (2007), došlo je vrijeme za nešto starije. To su bili “Big Attack” te “Hey Du”. Komadi su kao “live” snimke izašli na u ožujku izdanom dvostrukom “live” albumu “Kanonen Auf Spatzen”.
Beatsteaks su se oprostili jedinim njemačkim komadom na repertoaru “Frieda Und Die Bomben” kao dodatnim šusom u žilu velikoj većini njemački govorećih primjeraka.
Tako je prošao još jedan odličan nastup. Na Blue Stageu su nas čekali još samo legendarni The Verve.
Setlista Beatsteaks:
1. I Don`t Care As Long As You Sing
2. As I Please
3. Demons Galore
4. What`s Coming Over You
5. Hand In Hand
6. Let Me In
7. Hello Joe
8. Hail To The Freaks
9. Big Attack
10. Hey Du
11. Frieda Und Die Bomben
Tekst: Lea Lesar
THE VERVE: 23.30-01.00
Engleski rokeri The Verve osim svoje odlične glazbe poznati su i po brojnim raspadima i ponovnim okupljanjima. Bend koji je nastao 1989. najprije je djelovao do 1999., s manjom stankom između 1995. i 96. U razdoblju nakon 1999. do lipnja 2007. svaki se pojedinac posvetio samostalnim glazbenim projektima. Povratak The Verve na scenu prvi je objavio engleski radio BBC 1. Dečki su odlučili krenuti na svjetsku turneju, a u kolovozu možemo očekivati i njihov četvrti studijski album.
Svoj debitantski nastup na festivalu Nova Rock dečki su započeli prijelomnim “A New Decade” i tako požnjeli glasan val oduševljenja. Mnoštvo nikako nije moglo utihnuti. Možda nije ni željelo. Slijedio je “This Is Music”. Legendaran komad uz koji je okupljeno mnoštvo ponovno pjevalo s Richardom Ashcroftom, koji je autor većine tekstova kod The Verve. Nakon malo udarnijeg “Sonnet” okupljeni su otplutali u prostor između svemira i vremena sa “Space And Time”. Publika je tijekom refrena bila glasnija nego ikad prije. Sličan je odjek požnjeo i “Life`s An Ocean”. The Verve naprosto znaju zavesti slušatelje u pravom ritmu. Još “Weeping Willow”, pa “Sit & Wonder”, koji je prvi od pet komada (ostala četiri su još “Judas”, “Mona Lisa”, “Rather Be”, “Appalachian Springs”) nastalih nakon njihova prošlogodišnjeg ponovnog okupljanja i povratka na koncertne pozornice. The Verve su nastavili s “The Rolling People” te “The Drugs Don`t Work”, koji je jedan od komada s najrealnijim naslovom i tekstom. Zapamtite što kažu dečki. “Lucky Man” jedan je od najvećih hitova i mnoštvo je opet u glas zapjevalo: “But I’m a lucky man
With fire in my hands”. Kao i Beatsteaks, i The Verve na čovjeka djeluju nesvjesno hipnotički i kad te preplavi neopisiv osjećaj radosti … Ostaneš bez riječi. Ništa se pak ne može usporediti s “Bittersweet Simphony”, kad se u zraku vidjelo na tisuće ruku. Ruka uz ruku, kamo god je pogled sezao. Definitivno jedan od najljepših trenutaka večeri, koji bi bio grijeh propustiti.
The Verve su večer priveli kraju komadom “Disco”. Mnoštvo je s dečkima još posljednji put glasno zapjevalo. Svjetla su se ugasila, do ponovnog viđenja.
Setlista The Verve:
1. A New Decade
2. This Is Music
3. Sonnet
4. Space And Time
5. Life`s An Ocean
6. Weeping Willow
7. Sit & Wonder
8. The Rolling People
9. The Drugs Don`t Work
10. Lucky Man
11. Bittersweet Simphony
12. Disco
Tekst: Lea Lesar
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Matic Zorman
Setlista
RED STAGE: FIRE IN THE ATTIC KILL HANNAH ALPHA GALATES SONIC SYNDICATE OPETH SUBWAY TO SALLY BAD RELIGION IN FLAMES MOTORHEAD BLUE STAGE: DIE MANNEQUIN SUNSHINE CARBON/SILICON MELEE THE GODFATHERS NEW MODEL ARMY GAVIN ROSSDALE BEATSTEAKS THE VERVE
Galerija slika
