Mjesto: Jamski dvorec / Postojna
Datum koncerta: 04.02.2009.
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 14 €
Prošlog četvrtka u Postojni se odvijao nastavak jedinog vjerodostojnog blues festivala u Sloveniji, koji već pete godine zaredom uporno prkosi monopolu duhovnog siromaštva koncertne scene na sunčanoj strani Alpa. Ovaj nam je put u posjet došao čovjek po imenu Johnny Sansone, zapravo neobičan tip izduženog formata, koji je prostore jamskog dvorca nekim čudnim slučajem okupirao baš sa sastavom Jumpin’ Johnny Sansone Blues Band.
S Johnnyjem nema šale. Stari se u prošlosti kalio u brojnim pretežno blues orijentiranim sastavima, a danas najradije operira prilično neobičnom mješavinom glazbenih utjecaja. Johnnyju samopouzdanja ne manjka. Tip je već na samom početku upozorio da se njegov koncertni repertoar sastoji isključivo od autorske glazbe. Hrabar potez, pogotovo uz maćehinsku hladnoću njegova nastupa, koja je postojnsku publiku, naviklu na konzumiranje brojnih pikantnih aranžmana manje-više poznatih blues standarda, na trenutak zbunila, a nesigurnost publike tip je finim šovmenskim potezima ubrzo pretvorio u osjećaj velikih očekivanja. Johnny Sansone o svojem radu očito ne gaji baš skromno mišljenje, što je naposljetku i u redu. Gospodin je svoj nastup podijelio na dva dijela, kojima je ponosno naznačio stvaralačku i izvođačku raznolikost vlastitog izraza. Najprije nas je pogodio šarolikim kolažem zvukova usne harmonike, upletenim među guste slojeve razuzdanog zveckanja, kojima nas je uporno vodio od rhythm & bluesa sve do country-ja, dok je druga polovica večeri bila rezervirana za nekoliko doista nezaboravnih i otrovnih bluesovskih izljeva, a pri kraju je Johnny ejakulirao čak i nekoliko mlazeva rock svirke!
Zydeco i r & b obrati Jumpin’ Johnnyjeva repertoara doista su svojevrsna glazbena ekskurzija, ali što ćeš kad je već nakon pola sata tvrdoglavog zavijanja harmonike početno oduševljenje ubrzo zamijenili znakovi monotonije. Johnny se njih spretno klonio lukavo postavljenim raspoloženjskim i dinamičkim skokovima veći dio prve polovice nastupa, tijekom kojeg još uvijek nije bilo ni traga ni glasa usnoj harmonici. U tako pretežno zeljarski orijentiranom okruženju mogli smo čuti prije svega puno spomenutog zydeca, nije nedostajalo ni jakih country aroma, ukratko, pravog bluesa bilo je jako malo. Ako spadate u kategoriju ortodoksnijih ljubitelja bluesa, ti su vam trenuci sigurno bili iz minute u minutu sve neugodniji, pogotovo ako ste, kao i moja malenkost, već danima prije koncerta prštali od veselja zbog skorog posjeta jednog od posljednjih učenika jednog jedinog Little Waltera.
Johnny je tijek večeri polako, ali sigurno počeo okretati u očekivanom smjeru skladbom Crescent City Moon, koja se predstavila kao blues puls New Orleansa. Tip je ovdje uz pomoć punog zvuka harmonike pred nama složio tešku melodičnu zavjesu, koju je nadogradio oštrim i duševno otpjevanim vokalom. Johnny je majstor glazbene retorike, čija se moć bez iznimke temelji na smjelom kombiniranju brojnih, na prvi pogled često nespojivih izražajnih komponenti. Uz to je Johnny i odličan motivator, idealan vođa koji u pravom trenutku zna stati na gas, a još kako je vješt i u rukovanju potezima sentimentalnije naravi. Toga smo se u četvrtak navečer do mile volje naužili. Look At Us Now, recimo, nosila je pozitivniju dimenziju koja je na prisutnost bluesovskih korijena upućivala samo mjestimice, dok je akustični spust kroz You Got Me odavao već gotovo pop orijentirane porive. Tu nije nedostajalo ni zabavljačkih nagovještaja gotovo seljačkog nastupaštva, koje je glavni protagonist večeri, naravno, jako karikirao, a za podizanje temperature uvijek bi iz rukava izvukao novog aduta. Kako god, upravo je dinamika jedan od glavnih zaštitnih znakova Jumpin’ Johnnyjeva cirkusa, koji se povrh svega predstavio i kao krajnje disciplinirana družina. Tip je sastav do u tančine podredio svojem specifičnom načinu izražavanja, a na trenutke se činilo da mu ekipa već gotovo previše poslušno diše za vratom.
Ali ipak smo ga dočekali! Hrapavi zvuk toliko željkovane usne harmonike, naime. Johnny nam ga je prvi put priuštio smrtonosnom egzekucijom instrumentala Quagmire, koji se predstavio kao oduševljavajuća kombinacija karikiranog bluesa s primjesom soul glazbe. Johnny je ustrajavanje u vrućem oralnom odnosu sa svojim metalnim prijateljicama popunjavao žongliranjem raznobojnim tonalitetima, ali ako smo posve iskreni, u njegovu sviranju ne stanuje ništa što bi se potresno razlikovalo od, recimo, poteza starog znanca Postojne, Sugar Blue-a. Johnny je sigurno odličan harmonikaš, ali je u svom poduhvatu u odnosu na suvremenike malenkost manje radikalan. Striček svoje glavne aduta krije u korištenju učinaka živahnih boja i nijansi vedro rotirajuće raspoloženjske palete, kojom rukuje u stilu najvećeg majstora. Uz to Johnny za razliku od svojih kolega tek rijetko traži izgovore za duge improvizacije, čime mu ostaje puno manevarskog prostora za diktiranje tempa vatrenih emotivnih dijaloga koje u potrazi za dobrim sugovornikom često izmjenjuje upravo s publikom. Negdje na sredini nastupa, točnije na samom početku njegova drugog dijela, krivulja ekstatičnosti strmoglavila se do točke krajnje intime, u kojoj se Jamski dvorec zavio u potpunu tišinu. Johnny Sansone tada se prihvatio još posljednjeg u nizu briljantnih raspoloženjskih manevara, koji je tijek večeri prelomio po dužini i po širini te nas sa slideom u ruci na trenutak doveo korak bliže zvuku tradicionalnog bluesa. Ali samo na tren. Akustičnu Happyness, Love And Lies po već poznatom je receptu nasljedila ljubavna Marry Full Of Tears, koja nije štedjela slušljivije elemente, a zvučnu ravnotežu obiju ubrzo je poremetio povratak arogantnog zavijanja usne harmonike. Živahno, nema što!
Četvrtkova je večer zacijelo bila jedna od uzbudljivijih u dosadašnjem tijeku blues sezone. Jumpin’ Johnny Sansone Blues Band oduševio je izvanrednim osjećajem za ovladavanje publikom, kao i smislom za korištenje opsešnog zaleđa zvučnih utjecaja, stopljenih u jedinstvenu izražajnu cjelinu, kojom se bez predaha hrabro obraćao žanrovski prilično različito određenim slušateljima. Odlučnost i energičnost njegova nastupa stoga možemo shvatiti kao školski primjer moderne scenske govorice, koja jamči obilje radosnih trenutaka za sve generacije glazbenih entuzijasta.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Your Kind Of Love 2. Sweet Baby 3. Anything Anytime 4. Crescent City Moon 5. Comin’ For Sure 6. Just Say Yes 7. Quagmire 8. You Know Who 9. Civilized City 10. Look At Us Now 11. Give Me A Dollar 12. Poorman’s Paradise 13. Happyness, Love And Lies 14. You Got Me 15. Mary Full Of Tears 16. Think Of Me 17. Be For Sure 18. Uncle Joe 19. The Bridge 20. Destination Unknown 21. Watermalon Patch
Galerija slika
