Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Peter Podbrežnik
Mjesto: Live Club / Trezzo (Milano) / Italija
Datum koncerta: 04.02.2009
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 25,00€
Trezzo, manje mjesto kraj Milana, kao jedina talijanska postaja aktualne turneje “Happiness On The Road” dobio je čast ugostiti najbolje čuvanu britansku glazbenu tajnu. Za sve one koji se možda još niste susreli s tom pomalo šaljivom, ali vrlo prikladnom medijskom oznakom, valja pojasniti da je riječ o legendarnim prvoborcima novog vala britanskog progresivnog rocka, Marillion, koji su, barem glazbeno, tu žanrovsku odrednicu odavno prerasli i u svom stvaralaštvu neprestano gledaju isključivo prema naprijed. Svaki posjet ove velike grupe, koja i izvan kruga iznimno vjernih sljedbenika uživa duboko poštovanje kao jedna od najvećih koncertnih atrakcija, koja svaku večer priredi obilje scenskih iznenađenja, a poznata je i po izvanrednom odnosu prema publici, pravi je praznik za sve ljubitelje progresivnog rocka.
Turneja “Happiness On The Road” poklapa se s tridesetom obljetnicom postojanja grupe, a prolazi i zavidnih dvadeset godina otkako djeluju u istom sastavu, čime se može pohvaliti tek malo njihovih glazbenih suvremenika. Oba jubileja slave izvrsnim novim albumom “Happiness Is The Road” (2008) i opsežnom europskom turnejom, što je svakako najbolje što si njihov sljedbenik može poželjeti. Marillion su već dugo, zapravo gotovo dvadeset godina, bend iz posve drugog tijesta od onog koji se u povijest rocka zauvijek upisao radijskim hitom “Kayleigh”. Činjenica da većina glazbenih laika Marillion i dalje najbolje poznaje upravo po tom hitu, koji na koncertima sviraju samo još u vrlo rijetkim prilikama, zapravo je tužna, jer su od tada napredovali u nove, iznimno uzbudljive faze glazbenog razvoja i zauvijek završili s neo prog rockom. Dvadeset godina nakon postupnog, ali dramatičnog odmaka od neo proga, koji se poklapa s dolaskom karizmatičnog pjevača Stevea Hogartha, prošli su kroz više različitih glazbenih evolucijskih stupnjeva. Danas su jedna od rijetkih, ako ne i jedina grupa drugog vala progresivnog rocka koja se glazbeno još uvijek razvija i sazrijeva, što dokazuje i njihov najnoviji album.
Nakon nezaboravnog prvog susreta u Bologni na turneji “Somewhere Else” 2007. godine, imali smo priliku vidjeti ih na njihovu jedinom nastupu kod naših zapadnih susjeda. Live Club pokazao se kao vrlo gostoljubno i prostrano koncertno mjesto u kojem se do početka nastupa polako napunio velik broj posjetitelja. Oni su ispunili sve kutke dvorane, pa je bila prava radost promatrati potvrdu činjenice da su Marillion i u Italiji još uvijek visoko cijenjeno koncertno ime koje nipošto ne privlači samo osijedjele i prorijeđene muške vlasi, što je još uvijek prilično čest stereotip o progresivnorockerskim koncertima. Za pomalo provokativnu usporedbu, spomenut ću da je na našem posljednjem gledanju njihova bivšeg pjevača Fisha u Bologni bilo prilično praznog prostora.
Nakon nestrpljivog, predugog čekanja tijekom kojeg se grupa zagrijavala uz zvukove nekoliko hitova Davida Bowieja i The Beatles, pozornica je najednom oživjela. U dvorani je odmah zavladala euforija koja se nije stišala do kraja koncerta. Marillion su nastup pomalo neočekivano otvorili mirnom i melankoličnom “Dreamy Street”, prvom skladbom s novog albuma, koja se unatoč svojoj nježnoj naravi pokazala vrlo posrećenim otvaranjem. Njome su pripremili teren za zorno predstavljanje novog albuma, s kojeg je, očekivano, potjecala većina izvedbi te večeri. Hogarth, svim ljubiteljima grupe poznatiji kao gospodin H’, i dalje je fantastičan pjevač i središnja scenska figura koja svojom bezgraničnom karizmom, slikovitom gestikulacijom i iznimnom srčanošću pruža nezaboravan audio-vizualni doživljaj. Ni ovaj se put nije odrekao svog tradicionalnog teatralnog scenskog pristupa, pa se na pozornici pojavio u odori indijskog gurua. Tijekom energične izvedbe “This Train Is My Life” na oznojeno je čelo nalijepio trzalicu u obliku srca kojom je vjerojatno htio dočarati treće oko, karakteristično za bliskoistočnu religiju. Ta se dramatična vizualna slika izvrsno uklapala u iznimno duboke poruke većine skladbi s novog albuma. One uz izraženu duhovnu osviještenost nude i vrlo zdravu kritiku suvremenog društva. Stoga nije iznenadilo što su se među izvrsnim projekcijama, koje sam u Bologni propustio, uz iznimno lijepe prizore našli i neki manje veseli.
Tijekom izvedbe propovjedničko-melankoličnog epa “Esscence” Hogarth je upotrijebio i onaj svoj neobičan instrument u obliku drvene daske s metalnim tipkama i vratom u obliku puhaće cijevi, koji je po zvuku najviše podsjećao na citre. Marillion su itekako svjesni kvalitete novog albuma, pa su tome prilagodili i popis izvedbi. Naravno, usput su se našle i neke starije skladbe, koje su u prošlost sezale najdalje do konceptualnog remek-djela “Brave” (1994). Svi oni koji su možda očekivali nešto s prva dva albuma s gospodinom H-om ili čak nešto iz Fisheova doba zaboravili su da se Marillion samo u vrlo rijetkim prilikama vraćaju tako daleko u prošlost. Tako je već odlična izvedba skladbe “The Other Half” s iznimno solidnog prethodnog albuma “Somewhere Else” (2007) djelovala kao kakva stara klasika. Dugogodišnji sljedbenici oblizivali su se i uz izvedbu “Fantastic Plastic” s albuma “Marbles” (2004), koji uz “Brave” uživa status njihova najvećeg remek-djela iz H-ova doba. Zatim su se vratili na novi album i odsvirali izvrsni, blago psihodelični “Thunder Fly”, koji je zacijelo zagrijao i sve starije prog rockere u majicama Genesis i Fish era Marillion. Netko u blizini, dok smo čekali sljedeću izvedbu, u šali je viknuo “Grendel”.
Uz sljedeću izvedbu Marillion se naravno nisu vratili na početak karijere, nego u nešto bližu prošlost, na album “Afraid Of Sunlight” (1995). Slijedila je iznimno proživljena izvedba klasika “Out Of This World”, u kojoj su se ponovno sjetili tragično preminulog sunarodnjaka Donalda Campbella, koji je pokušao postaviti brzinski rekord u vožnji po vodi. Dramatičnu izvedbu poduprle su potresne projekcije s prizorima iz Campbellovih utrka sve do tragične nesreće. Slijedile su dvije sjajne izvedbe s remek-djela “Brave”, “Mad” i “The Great Escape”, u kojima je ponovno oživio kultni koncept o djevojci koja razmišlja o samoubojstvu. Tijekom izvanredne izvedbe “The Great Escape” H’ nije zaboravio ni na slikovito igranje ženske uloge, pri čemu mu je pomogla iznimno duhovita gestikulacija. Zatim su se vratili na novi album s fenomenalnom verzijom raznolikog epa “Real Tears For Sale”, pri čemu je H’ preko ramena prebacio akustičnu gitaru, a Kelly ponudio nekoliko doista sjajnih orkestralnih aranžmana.
Jedan od vrhunaca nastupa nedvojbeno je bila izvedba progresivnorockerske bajke “Asylum Satellite #1”, tijekom koje je kroz izvrsnu projekciju oživjela priča o izgubljenom svemirskom satelitu. On je prenosio slike raznih ludosti ovoga svijeta, među kojima su se našla i tri većinom već odslužena britanska i američka politička velikana koja su posljednjih godina po svijetu izazvala iznimno mnogo jada. Redovni dio nastupa zaključili su i dalje iznimno omiljenom epskom klasikom “The Invisible Man”, tijekom koje se Hogarth ponovno odjenuo u “mutnookog profesora” i tako odlično odglumio tragični lik o kojem govori ta izvanredna skladba.
Burnim ovacijama slijedio je nagli povratak na pozornicu s “Neverland”, još jednim klasikom s “Marbles”, koji je atmosferu u dvorani doveo do vrelišta. Svaka izvedba s “Marbles” bila bi dočekana raširenih ruku, a “Neverland” je zbog svoje glazbene strukture bio gotovo idealan završetak. Za veliko finale te večeri razveselili su nas još i iznimnom izvedbom naslovne skladbe novog albuma, dakle “Happiness Is The Road”. Pritom je H’ publiku u šali nagovorio na bučno pjevanje dramatičnog, ali iznimno pozitivističkog glavnog refrena. Nastupa je odjednom nestalo, kao da je netko puhnuo. Mogu reći da se već dugo ne sjećam koncerta koji je prošao tako brzo, što samo dodatno govori o izvanrednoj kvaliteti nastupa koji je nadmašio baš sva očekivanja. Atmosfera je bila doista za vezati dušu, a po toj eteričnoj strani Marillion se, i sve češćom upotrebom ambijentalnih zavjesa, sve više približavaju eliti onih rijetkih grupa koje su sposobne dušu koncertnog posjetitelja odnijeti u sedmo nebo.
Svaki član grupe zaslužuje najvišu ocjenu. H’ tijekom nastupa nije zaboravio na svoje karakteristično “blagoslivljanje” publike slikovitom upotrebom udaraljki i na šaljive dosjetke. Nije štedio ni na čarobnjačkim trikovima, koji su uključivali iznenadno bacanje konfeta ispod rukava. Pritom je, što je najvažnije, kroz cijeli nastup pružio fenomenalnu pjevačku predstavu kojom je ponovno dokazao da je i dalje jedan od najboljih i najprepoznatljivijih pjevača u progresivnom rocku. Njegovu slikovitu predstavu u pozadini dodatno su pojačavale izvrsne animacije koje su se među pojedinim izvedbama neprestano izmjenjivale i prenosile središnju poruku svake izvedbe.
Naravno, nikako ne smijem zaboraviti spomenuti odličnu uigranost H-ovih instrumentalnih drugova, koji su bili malenkost uigraniji nego na prošlom susretu u Bologni i s instrumentalno-tehničke strane pružili praktički besprijekoran nastup. Steve Rothery, koji od našeg zadnjeg susreta nije izgubio ni kilogram, ostaje jedan od najprefinjenijih gitarista u progresivnom rocku, kojeg na djelu obvezno trebaju vidjeti svi koji njeguju posebnu ljubav prema slide gitari i stilski srodnim gitarskim veličinama poput Davida Gilmoura, Andyja Latimera i Marka Knopflera. Korpulentni gitarist, koji ovih dana priprema novo poglavlje svog samostalnog projekta The Wishing Tree, oduševljavao nas je svojim specifičnim, “plačljivim” solažama i punom bisagom raznovrsnih rifova. Njima, kao jedini originalni član, čuva iskonsku esenciju grupe i povezuje njezinu prošlost i budućnost. Basist Pete Trewavas, koji nije štedio melodično zaobljene bas linije, uz izuzetak H-a još uvijek je najskočniji član grupe. Mark Kelly za svojim bogatim arsenalom klavijatura s digitalno programiranim zvučnim uzorcima i dalje izgleda najmlađe, dok je starina Ian Mosley, najiskusniji član postave, ponovno bio skriven iza svoje moćne bubnjarske postave s obaveznom opnom na kojoj je bio omot novog albuma. Mosley je doduše najstariji član grupe, ali po bubnjevima još uvijek zamahuje takvom snagom kao da na plećima nosi pola manje godina.
Uz izniman nastup Marillion su ponovno potvrdili status vječnih koncertnih perfekcionista, jer su se i ovaj put pokazali s fenomenalnim ozvučenjem, zbog čega se većina izvedbi gotovo zapanjujuće približila studijskim verzijama. Jedina negativna primjedba na tu fantastičnu večer leži u činjenici da su u Trezzu, u usporedbi s dotadašnjim nastupima na ovoj turneji, odsvirali najmanji broj izvedbi. O razlogu se može samo nagađati, s obzirom na to da su u Italiji uvijek bili toplo primljeni i da im je to do sljedeće turneje bio posljednji nastup u toj državi. Hogarth se tijekom nastupa čak ispričao svima onima koji su zbog pogreške organizatora dobili pogrešnu informaciju da će nastup početi u jedanaest navečer pa su zato propustili početak koncerta. Istodobno je naglasio da bi im rado produljio nastup, ali se već moraju pripremati za put prema Strasbourgu, gdje je bila sljedeća postaja turneje. Pritom je njegovo obećanje da će na sljedećem posjetu Trezzu, kao zadovoljštinu, nastup produljiti za jedan sat, djelovalo prilično gorko. No, nešto je kraćem nastupu zacijelo pridonijelo i primjetno otezanje prije službenog početka. Bez obzira na to što je nastup mogao biti nešto duži, doživjeli smo izniman koncertni spektakl i do kraja se napunili iznimno pozitivnom energijom, kakvu su sposobni dočarati samo stari mačci britanskog prog rocka. Neobično produhovljeni Marillion (ponovno) su nadmašili sva očekivanja i usrećili nas nezaboravnom koncertnom bajkom uz koju će nas još dugo vezati najljepše sjećanje. Za svakoga tko traži progresivnorockersko koncertno nebo za dušu i srce, posjet njihovu koncertu obvezna je zadaća.
fotografije: Alan Pepelko
Setlista
01. Dreamy Street 02. This Train Is My Life 03. The Other Half 04. Essence 05. Fantastic Place 06. Thunder Fly 07. Out Of This World 08. Mad 09. The Great Escape 10. Real Tears For Sale 11. Asylum Satellite #1 12. The Invisible Man —dodatak 13. Neverland 14. Happiness Is The Road
Galerija slika
