Mjesto: Cvetličarna, Ljubljana
Datum koncerta: 19.02.2009
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 25 €
Vlatko Stefanovski redoviti je gost slovenskih glazbenih pozornica, a jedna od omiljenijih destinacija koncertnog kalendara makedonskog gitarskog virtuoza i u 2009. ostaje ljubljanska Cvetličarna, koja se opet tresla od tvrdo rokerskog udaranja sedmoosminskih ritmičkih okvira. Za čestitu isporuku tih okvira Stefanovski je ponovno postrojio otrovni trio sastav, koji je Ljubljanu na nekoliko neprocjenjivih sati iznova otrgnuo od snobizma Europe i spojio je s južnim rokerskim strujanjima, koja su se u hladnoj četvrtačkoj večeri činila veličanstvena poput Vardara.
Ščepca, ili bolje rečeno pozamašne porcije balkanštine, bili smo počašćeni već na samom početku večeri. Vlatko si je prije nastupa uzeo vremena i uspon na pozornicu Cvetličarne odgodio za dobrih pola sata. Ništa neobično, barem za vječno nemirni duh južnoslavenske dušice. Od cigaretnog dima odavno očišćeni prostor Cvetličarne u međuvremenu se napunio praktički do posljednjeg kutka. Lijepom prikazu neiscrpne popularnosti gitarskog virtuoza išla je u prilog i razveseljujuća činjenica da je golema većina posjetitelja bila ponajprije mlada glazbena entuzijasta. Miris čempresa na koncertima Vlatka Stefanovskog prije je iznimka nego pravilo, što je svakako dobro!
Koncert Vlatko Stefanovski Tria prošao je u skladu s očekivanjima. Dva sata brzoprstog jurišanja donijela su nam prilično predvidljiv repertoar klasika Leb i sol, križanih s vrhuncima gitaristove solističke karijere. Vlatko je očekivano uvjerio izbrušenom tehnikom i smislom za interpretaciju, a poseban je pečat gitaristovoj izražajnosti dala melodična egzotika, uhvaćena u skladni ritmički kotač podrijetlom iz makedonske narodne baštine, kojom je Vlatko po staroj tradiciji osnovnom vodilju gitarskog rocka dodavao pošten obrok balkanskog pulsa. Profesorska demonstracija osnovnih rock & roll oblika i standardnih blues motiva, začinjenih spomenutim aromama balkanskog podrijetla, zatekla nas je nespremne s Vaughanovim Texas Flood, koji vokalno doduše nije previše oduševio. Naravno, Vlatko je sve prije nego glazbenik nadnaravnih vokalnih sposobnosti, prvenstveno je izvrstan gitarist. Upravo zato taj čovjek spada u kategoriju rijetkih glazbenika, ne samo u prostoru bivše zajedničke države nego i u svjetskim razmjerima, koji si ovakve “nedostatke” mogu priuštiti bilo gdje i, prije svega, bilo kada. Da ne bih previše cvilio, Stefanovski je stvar odradio posve korektno. Ipak, puno bolje je prošla Spider In My Web, starina blues rocka Ten Years After. Još jedna klasika koja je u Vlatkovu naručju zadobila tipično južnjački štih, kao da vam uz vrč hladnog engleskog piva odjednom poslužu i veliki tanjur gravče na tavče. Neobično, ali zanimljivo. Nešto više pozornosti opravdano je zahtijevala Gypsy Song, čiju je izvedbu Vlatko popratio riječima: “Predlažem da se odmaknemo od zapadnog bluesa, na tzv. jugoistočni balkanski blues”. Još jedan emotivni vrhunac večeri, čiji dojam još dugo neće izblijedjeti.
Vlatko Stefanovski nije bogzna kakav frontmen, a čovjeku i u najeksplozivnijim trenucima, kad prsti melju po svome i kad mu je pogled uperen visoko pod strop, nedostaje karizme. Majstor propušteno oduševljeno nadoknađuje vatrenom međuigrom, punom strastvenog optuživanja u relaciji prema nevjerojatnom basistu Đoku Maksimovskom, čije manevre cijelo vrijeme vreba otvorenih očiju i, naravno, nastrišenih ušiju! Kad se njihovu plesu pridruži i bubnjarski mag Dino Milosavljević, prostora za pogreške brzo nestane. Postava je nevjerojatno uigrana, praktički u svaki detalj, a odlično stoji i dinamički.
Jedna od rijetkih slabosti, koja je donekle čak osiromašila živu zvučnu sliku Vlatka Stefanovskog, očitovala se u nedostatku relevantnog sudrugara kojem bi majstor u nerijetkim trenucima gitarskog briljiranja povjerio gradnju prijeko potrebne melodijske podloge. Što se izražajnosti tiče, najviše su štete zacijelo pretrpjeli bisери Kalajdzisko Oro, Vlatkovo Oro i jedan od prvih favorita publike, bezvremenska rokerska uglazbljenja makedonskog folk napjeva Jovano, Jovanke. Bas linija Đoka Maksimovskog u tom je pogledu zacijelo vrijedna povjerenja, napokon, čovjek je kroz pakao nekonvencionalnih ritmičkih lomatanja jedrio jedva primjetnim naporom. Ali ipak, kad se početno oduševljenje Vlatkovom zapanjujućom tehnikom nakon nekoliko skladbi slegne i počnu te obletati osjećaji monotonije, pažljivije uho kod gitaristovih vragolija brzo počne tražiti prisutnost još kakve gitare ili, još bolje, klavijatura, čiji bi tercetni juriš ionako strašnu zvučnu sliku zacijelo učinio još smrtonosnijom.
Što drugo na kraju dodati. Vlatko Stefanovski je, gledano u cjelini, ponovno oduševio, bez sumnje ponajprije one kojima je slušanje pedantnog trljanja gitarskih žica najviše pri srcu. Koncert je u svakom pogledu bio trijumf, oduševili su i izvedba i odziv slovenske publike. Ona je pokazala da joj neumorni pokušaji govedarizacije domaće “glazbene elite” (još) nisu došli do živog i da se duboko u njihovim srcima ipak iskri zavidna bera temperamenta.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
