Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 19.02.2009
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 190,00HRK
Sepultura! Kultno ime i velika grupa kad god se priča o dosezima žanrovskog polja povijesne epopeje metala ekstremnog akcenta. S trojcem albuma “Arise” (1991), “Chaos A.D.” (1993), “Roots” (1996), pripada titanima svog zanata jer je s njima u glazbeno-umjetničkom smislu dosegla svoj stvaralački vrhunac, koji najvjerojatnije nikad više neće nadmašiti.
Grupu je s obzirom na sastav danas možda i teško zvati Sepultura. Od originalnih članova u postavi je naime ostao samo još basist Paolo Jr. Osnovni pečat, dušu i tijelo grupi su oduvijek davala braća Cavalera. Kreativni zenit velike vizije i inspiracije, koji je držao grupu kroz veći dio devedesetih, dakle je iza nas. Pa ipak. Sepulturine skladbe nastale u tom razdoblju spadaju u unikatni klasicizam grupe i slušati ih na koncertu uživo ni danas nikako ne može škoditi. Grupa je uz 25. obljetnicu osnutka opet na turneji, sa svježim albumom u džepu. Nazvali su ga “A-Lex” (2009), a inspiraciju crpi iz Burgessova romana “Paklena naranča” (1962).
S obzirom na gore opisano, Sepultura danas definitivno nije u zavidnom položaju. Publika želi jedno, a grupa mora ponuditi ono za što se nada da će moći prodati i osigurati si trajni egzistencijalni kontinuitet.
No s ovog dramatičnog uvoda ipak se uputimo na poprište zagrebačkog kluba Boogaloo. Sat je 20.30 i na pozornici su već nadobudni metal emo coreovci The Sorrow. Austrijance je ekipa RockLinea susrela u razmjerno kratkom razdoblju (čitaj: manje od godinu dana) čak dvaput. Nije prošla ni godina otada, a grupa već ima vani novi album pod nazivom “Origin Of The Storm”. Grupi je očito snažno pomogla europska predstavljanje na prošlogodišnjoj turneji, gdje su otvarali koncerte pred Amerikancima Chimaira (RockLine reportaža iz Ljubljane, 20.03.2008, OVDJE). Četvorka, koja po energiji, stasu i glasu podsjeća na neke njemačke Caliban, ponovno je krenula svom snagom. Nije trebalo dugo ustanovljavati da je grupa u godinu dana napravila veliki korak naprijed u skupljanju iskustva i prijeko potrebnog samopouzdanja. Grupi je uspio veliki met i uspješno širi svoje ime u svijetu. S punim elanom udarili su novom skladbom Where Is The Sun i vrlo brzo probudili atmosferu u klubu, gdje se tada nalazilo sve skupa nekih 350 zainteresiranih posjetitelja. Agresija niže ugođenog riffanja, smjelo kombiniranje režećeg grlenog vokalnog egzibicionizma s trenucima melodično pjevnih refrena, koje vodi posve moderan “emo-idni” vokal, uz posrećenu kombinaciju čvrstih ritmova digla je lijep dio mase na veće tjelesne aktivnosti, nekoliko puta čak i na mosh pit, koji ipak nije došao do izražaja jer je dvorana do tog trenutka bila malo previše prazna. Posebno je nazočne uvjerio autoritativnim vodstvom iznimno zagrijani vokalist Mätze, koji je vokalnom izvedbom i riffanjem odlično vodio grupu kroz nastup. Dečki su maksimalno iskoristili raspoloživo vrijeme za svoje predstavljanje i odsvirali ga s maksimalnim pristupom. Jedinstveno i uvjerljivo. Pogotovo uz činjenicu da je redovitog člana grupe Dominika Immlerja na bubnjevima za cijelu turneju iz zdravstvenih razloga morao zamijeniti Nick Wachsmuth, inače član sastava Maroon. The Sorrow su nastali 2005. godine. Nevjerojatan je taj brzi uspon grupe. Žare iznimnom izrađenošću rifa i posredovanom energijom uživo. S ovakvim poduzetnim nastavkom o ovoj ćemo grupi definitivno još puno čuti. The Sorrow su kao predgrupa imali vrlo dobro zvučno ugađanje. Njihov je nastup dokazao da je to grupa koja se razvija i smjelo napreduje putem prema cilju kreativnog zenita.
Moram priznati da sam na poprište stigao vrlo skeptičan prije Sepulturina nastupa. Razlozi za to opisani su u uvodnom dijelu ove reportaže, a priličan broj tamnih oblaka nadvio se i zbog, s ciljem da se ublaže slučajna velika očekivanja, prije dva dana otkazanog koncerta Sepulture u Ljubljani, gdje su navodno prodali svega 70 karata, kao i zbog snažne skepse prema grupi Sepultura u 2009. godini nakon pročitanog u raspravama na raznim internetskim forumima diljem Slovenije.
U 21.30 počelo je zaista, kad je intro na pozornicu donio grupu. Dvorana, koja se u međuvremenu odlično napunila i u kojoj nije bilo ništa manje ljudi nego prije dobrih tjedan dana na istoj lokaciji na koncertu Kreatora (RockLine reportaža OVDJE), zamračila se i grupa otvara koncert svježim materijalom novog albuma “A-Lex” (2009). Nakon rapidne erupcije krajnjeg bijesa, koji ljudski duh gura na samu granicu zdravog razuma (Moloko Mesto), za udaraljke uskače pjevač Derrick i grupa počinje diktirati plemenski marš preko kojeg Kisser otvara snažno vrištući riff nove skladbe Filthy Roth, s kojom razvija odličan “groove” klimaks grupe. To slijedi novi šetnja kraljevstvom polutonskog riffanja i groove pucketanja s novom What I Do!, a dvorana prvi put poskoči kad se dečki late klasika Manifest i odmah iza nje Convicted In Life, gdje je trebalo potražiti zaklon od prvih mosh pit erupcija u dvorani i pokušaja stvaranja circle pita.
Sepultura je ponudila iznimno uravnoteženu set listu, između klasika i skladbi nove ploče. Ona je, uključujući već ponarodnjeni Sepultnation non-Cavalera ere, držala publiku na nogama tijekom cijelog koncerta!
No znamo koliko je sati. Sepultura u ovoj formaciji i s ovim pristupom ni desetljeće ili dva kasnije ne bi uspjela promijeniti činjenicu da publika danas dolazi na njihove koncerte zbog zlatnog opusa klasika razdoblja braće Cavalera. Pa čak i kad bi hipotetski Sepultura u idućih 30 godina promijenila baš ništa, a s obzirom na situaciju ni to se ne može očekivati (razvoj grupe se zaustavio), ljudi će i tada dolaziti na njihove koncerte samo zbog skladbi s albuma izdanih do odlaska Maxa Cavalere. Nemojte me posve krivo shvatiti. Derrick Green ima posve prikladan vokal za ono što nude skladbe producirane s njim u studiju, a vokal se uz novije skladbe lijepo smjesti i uz klasike na pozornici. Dakle, vokalna mješavina ekstremnog death growl bljuvanja i povremenog core vriska funkcionira na pozornici posve optimalno. Ono što se kod Derricka može zamjeriti jest malo više karizme. Čovjek na pozornici djeluje prema publici prilično suzdržano, u trenucima čak rezervirano. Rijetko se obraća publici. Sa svojom fantomskom dvometarskom plećatom pojavom na pozornici i dreadlocksima koji vise skoro do koljena djeluje zvjerski dojmljivo za Sepulturu, što ipak u performansu nekako ne zna iskoristiti 100%. S malo više scenskog teatra, šikaniranja i izazivanja publike, bez sumnje bi razvio višu razinu karizmatičnosti. Sepultura ima svoju politiku, koju se ne može osporavati, no ipak se snažno osjeća nedostatak druge gitare, koja bi učvrstila riff i groove hipnozu koncerata. Derrick nije gitarist kakav je bio Max Cavalera, pa bi dečki primjerice trebali dovesti u grupu još jednog dodatnog gitarista. Trenuci kad Kisser ide u solaže, koje vise ponajprije na gaženju wah-wah efekata, jesu trenuci koje energija voluminozne bas linije doduše puni, ali osjeti se prazan prostor koji bi se mogao dodatno iskoristiti, a zvučna slika još punija.
Grupa je razvila super zvuk u dvorani. Bez obzira na hipotezu o “uključivanju još jedne gitare”, treba istaknuti odličnog novaka u grupi Jeana Turrera Dolabellu, koji je svojom bubnjarskom predstavom golemo pridonio tome. Dečko je bez problema navukao teške cipele Igora Cavalere! Ritam nosi u krvi. Uz krajnje suzdržanog Paola, koji svoj performans gradi isključivo na golom sviranju, bez teatarske šou, dakle nekako po logici djeluje iz druge linije, bubnjevi su se s debelom bas linijom odlično sastavili u sliku novog scenskog duha grupe i fascinantno diktirali đavolski marš! Posebno je u zvuku grupe tijekom koncerta dominirao topovski voluminozan snare bubanj, s čistim dubokim čeličnim odjekom, koji je bez zadrške uvjerljivo rešetao zračni prostor i obogaćivao razmaženost mehanoreceptornih organa ljudskih bića u dvorani.
Pa ipak je dvoranu zahvatila vražja adrenalinska žurba tek negdje na polovici koncerta, gdje je klimaks dosegao prvi vrhunac i ljudi su se u divljim mosh pitovima mijesili na klasike Dead Embryonic Cells, Troops Of Doom i Forceful Behaviour. Tlo je bilo posuto krhotinama razbijenih boca, jezgra publike uhvaćena u transu, a grupa je na taj način dokazala da i na koncertima 2009. godine posve suvereno vlada situacijom. Ljude su jednostavnim zaokretom prebacivanja na sviranje starih skladbi doveli dotle da su im doslovno počeli jesti iz ruke. Atmosfera je prema kraju repertoara iz skladbe u skladbu rasla i dovela narod u totalni delirij na kraju s trojcem Refuse/Resist, Territory i Arise. Tek na kraju su pod pozornicom zavladali totalni rat i kaos, kad su zrakom letjeli čak i dijelovi odjeće i drugi rekviziti, a Sepultura je mljela sve pred sobom. Bez milosti je osvojila novi teritorij.
Dodatak je donio dugo očekivani Roots Bloody Roots, u kojem Sepultura nikako ne može promašiti. U konačnom zbroju rezultati su posve nadmašili očekivanja. Koncert je donio energetsko razaranje krajnjih razmjera, koje je podigla i držala na visokoj raspoloženjskoj razini ponajprije odobravajuća oduševljenost odlično posjećenog Boogalooa! Glavni odgovor na to leži u uravnoteženoj set listi starog i novog materijala! Nažalost su (opet) svi posjetitelji na Sepulturu došli zbog starih skladbi, tako da grupu u budućnosti čeka još puno posla. Otresti se neinspiriranosti koju nude aktualni proizvodi s kroničnim nedostatkom nekadašnjeg brutalno ekstremnog stava zlatnog razdoblja i riješiti se crne sjene koja nad njom bdije već trinaestu godinu. Presjeći prokletstvo korijena! I unatoč svemu moraliziranju ostaje za kraj pitanje. Vrijedi li Sepultura u 2009. godini posjeta koncertu? Apsolutno da!
fotografije: Aleš Podbrežnik (The Sorrow, Sepultura) i Lea Lesar (The Sorrow)
Setlista
THE SORROW: 1.Where Is The Sun 2.Far Beyond The Days Of Grace 3.Elegy 4.The Daggers Trust 5.From This Life 6.Knights Of Doom 7.Day Of The Lord 8.Death From A Lovers Hand SEPULTURA: 1. A-Lex / Moloko Mesto 2. Intro / Filthy Rot 3. What I Do! 4. Manifest 5. Convicted in Life 6. Intro / We’ve Lost You 7. Alex II / Treatment 8. False 9. Intro / Dead Embryonic Cells 10. Troops of Doom 11. Forceful Behaviour 12. Alex III / The Experiment 13. Sceptic Schizo / Escape the Void 14. Mass Hyponosis 15. Innerself 16. Sepultnation 17. Refuse/Resist 18. Territory 19. Arise —bis— 20. Kayowas Jam 21. Enough Said 22. Conform 23. Roots Bloody Roots
Galerija slika
