Mjesto: Ljubljana/KUD Franceta Prešerna
Datum koncerta: 19.03.2009
Broj posjetitelja: 250
Cijena ulaznice: 30 €
Eric Sardinas je ime koje ljubitelji glazbe posljednjih godina najčešće povezujemo prvenstveno s koncertnom idilom veldenske Bluesiane. No vremena se mijenjaju, KGM-a već dugo nema, nedavno je odustao i Haider, pa zapečenom ždrebcu s Floride nije preostalo ništa drugo nego povratak u Jankovićevo! Sardinas se iz Karavanki spustio do Ljubljane na krilima otrovne ritam dvojca Levell Price/Bernie Pershey i, naravno, pobijedio. KUD je pao pod paljbom superiorne interpretacije blues rocka, a trio je nagovijestio i prisutnost alternativnih izražajnih smjerova, rezerviranih za dane koji dolaze.
Eric Sardinas and Big Motor je smrtonosna glazbena mašinerija u pravom smislu riječi. Poput dobro nauljenog zupčanika u nemilosrdnom stisku rušilačke snage sirovog blues rocka. Trio je u zvučnom smislu iznimno kompaktan, a ne manjka mu ni osjećaja za inovativno oplemenjivanje ionako šarolikog repertoara. Eric se i ovaj put nije iznevjerio tradiciji nadograđivanja standarda i njima srodnih programskih željezarija, kojima ih održava vitalnima, a o atraktivnosti da ni ne govorim. Novih trikova, osobito nepredvidivih ritmičkih obrata, pažljivo uklopljenih u osnovne nosive elemente skladbi, nije nedostajalo. Postava je uigrana do posljednjeg, jedva primjetnog detalja, a samouvjereno, zapravo nenadmašno djelovala je i u šetnjama kroz rijetke improvizirane dionice, koje su, očekivano, uglavnom odjekivale u režiji slide gitare.
Sardinas je ljubljanskoj publici ponudio svoju uobičajenu glazbeno-edukativnu degustaciju prvorazrednih blues rockerskih mineštri, začinjenu i šaćicom nešto manje pikantnih obveza s posljednjeg albuma. Nije smjela izostati Down To Whiskey, svojeglavim karakterom oduševila je zločesta Texola, razoružala nas je krvoločna zloženka” 8 Goin’ South/Ramblin’ Man Blues, a bilo je vrijeme i za Watersovu Can’t Be Satisfied. Znate već, upravo onaj favorit Sardinasovog repertoara koji pri svakoj prilici tako bezobrazno podsjeti na Preaching Blues (Up Jumped The Devil) Roberta Johnsona. Dug legendi bluesa je očit, a Eric se njegove prisutnosti ni najmanje ne srami, nego srčanom i inovativnom demonstracijom osnovnih smjernica blues glazbe publici rado predaje o nasljeđu besmrtnih ikona spomenutog žanra. Drugi Sardinasov vjerovnik očito će zauvijek ostati i Elmore James, čiju se ostavštinu pod taktirkom Erica Sardinasa domogla nekoć nezamislivih granica i prostranstava. Eric je već više puta nagovijestio jasno razumijevanje tradicije bluesa, a ako išta, onda mi ljubitelji bluesa majstoru možemo zamjeriti jedino pretjerano igranje s inače zapanjujućim elementima tehnike sviranja slide gitare, što prečesto zazvuči kičasto, razvučeno, a time i neiskreno. No to je jednostavno smjer u kojem se već dulje vrijeme kreću protagonisti modernog blues rocka. A među njima je Eric Sardinas zasigurno jedan od impozantnijih izvođača.
Dakle, blues rock nove generacije! Svakako, slušljiviji i zarazniji te prijaznijši uhu prosječnog slušatelja. Na štetu oštrine i sirovosti, naravno. Tim bih riječima najbolje popratio opis predstavljanja Sardinasovog posljednjeg albuma Big Motor, čije su boje dostojno branile This Time i Ride, a pred kraj večeri nas je, opremljena posvetom Roryju Gallagheru, dobrano protresla i As The Crow Flies Tonyja Joea Whitea. Mogao bih reći da se Eric novačenjem slušljivijih izražajnih elemenata do neke mjere čak i smekšao, no recimo da se kod čike osobno sazrijevanje naposljetku ipak počelo stapati s procesima daljnjeg glazbenog razvoja. Svejedno, Sardinasovi posljednji manevri upućuju na korjenitiji pomak u načinu izražavanja, s naglaskom na ulozi pratećih vokala i jasnije određenim zaduženjima pojedinih članova postave. Riječ je dakle o disciplini na koju kod Sardinasa prije nismo bili navikli.
Da ne zamaram, prilika za jedinstveno bluesersko iskustvo kod Erica Sardinasa i dalje ostaje u izobilju. Gospodinova je scenska pojava i dalje trijumfalna i u svim elementima dominantna. Svatko tko ga je ikad imao priliku vidjeti uživo zna da je njegova reputacija opravdana. Majstor je sinoć obavio sve “svete” dužnosti svog poslanja, možda čak i življe i s više uživljavanja nego što se očekivalo, a reakcija publike, nabijene do posljednjeg kutka Prešernovog hrama, bila je u najgorem slučaju ekstatična. Ako izuzmem nekoliko izrazito ruralno orijentiranih ispada pojedinaca, koji su okrutno podsjetili da se miris proljetnog gnojenja i te kako dobro lijepi i za potplate ljubljanske kreme, večer je prošla bez i najmanje greške, što je zasigurno dobar vjetar u leđa za buduće blues rockerske avanture na sunčanoj strani Alpa.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
