Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Komma / Wörgl / Austrija
Datum koncerta: 28.04.2009
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 25,00€ / 28,00€
Legendarni kanadski progresivni rockeri Saga, o kojima na našim stranicama možeš naći obilje iscrpnog gradiva, odlučili su se da tijekom aktualne “The Human Condition” turneje navrate i kod slovenskih sjevernih susjeda. Za poprište zločina odabrali su slikovit tirolski gradić Wörgl, važno željezničko čvorište koje preko Salzburga povezuje Innsbruck i München. Kanadski veterani, pod svim mastima oprani, koji na ovoj turneji nastupaju zajedno s kultnim britanskim art pop rockerima It Bites, naviknuti su na brojne uspone i padove tijekom više od trideset godina djelovanja, pa se nisu previše opterećivali time što lokalna koncertna dvorana odgovara tek potrebama lokalne klupske scene i nikako ne priliči bendu njihova kova. Doduše, Saga u Austriji općenito još ni izdaleka ne uživaju takvo poštovanje kao u Njemačkoj, gdje bez problema rasprodaju svaku dvoranu u većem gradu, što je dokazao prilično jadan posjet klubu Komma s ne više od dvjesto duša te poprilično mlak odnos ispod pozornice kod već tradicionalno suzdržanih Austrijanaca.
Koliko se malo takvim oklijevanjem opterećuju iznimno skromni i pristupačni članovi benda, pokazala je potpuno opuštena klupska atmosfera prije početka nastupa, kad se za šankom moglo za šalu prozboriti riječ-dvije s gitaristom Ianom Crichtonom ili novim pjevačem Robom Morattijem, kao i sa svim članovima It Bites. U središtu pažnje ove večeri bio je bez sumnje novi Saga pjevač, koji je u bend došao prije snimanja novog albuma “The Human Condition” kao zamjena za nezamjenjivog karizmatika Michaela Sadlera. Moratti je na novom izdanju uspješno opravdao ukazano povjerenje, no u zraku se osjećala priličnu napetost oko toga kako će se novajlija snaći u pjevanju klasika na kojima je njegov prethodnik ostavio neizbrisiv pečat. Druga draž večeri bila je u tome kako će među starim materijalom uživo zvučati skladbe s inače izvrsnog novog albuma.
Za zagrijavanje poluprazne dvorane, usred koje se u svakom trenutku moglo doći do prvog reda, pobrinuli su se vječno previđeni, ali kultni art pop rockeri It Bites. Oni su na ovoj turneji također predstavljali svoje najnovije studijsko izdanje naslovljeno “The Tall Ships”, koje je njihov prvi studijski album nakon gotovo dvadeset godina. It Bites su u tom razdoblju doživjeli niz važnih promjena. Umjesto karizmatičnog gitarista i pjevača Francisa Dunnerya u ulozi zapovjednika nastupao je John Mitchell, koji među prog sladokuscima već dugo slovi kao fantastičan gitarist, prije svega kao član sastava Arena, Kino, Frost*, Blind Ego i John Wetton solo band, dok se kao pjevač počeo afirmirati tek posljednjih godina. Basist Lee Pomeroy te je večeri izostao zbog obveza s Take That, pa ga je zamijenio Nathan King, brat Marka Kinga iz sastava Level 42. Naravno, bila su prisutna i oba originalna člana, klavijaturist John Beck i bubnjar Bob Dalton.
It Bites su, u potpuno bijelim odijelima koja su podsjećala na bolničke uniforme, usprkos skromnom odazivu i kriminalno mlakoj reakciji publike ponudili iznimno energičan nastup te vrhunsku izvedbu nekih dugogodišnjih favorita, kao i nekih stvari s aktualnog albuma. Dugogodišnji fanovi najviše su uživali u izvedbama klasika poput temperamentnog “Kiss Like Judas”, nostalgičnog “Yellow Christian”, romantičnog “Midnight” i budničarskog “Calling All the Heroes” kojim su zaključili nastup, dok su i nove skladbe zvučale više nego uvjerljivo. Mitchell je tešku zadaću Dunneryjeve zamjene obavio odlično te ponudio pregršt svojih karakterističnih, visoko melodičnih gitarskih solaža, dok se kao pjevač sa svojom “Gabrielovskom” bojom glasa iz godine u godinu sve više razvija, iako mu u usporedbi s Dunneryjem malo nedostaje teatralnosti i karizme. Naravno, između pojedinih izvedbi nije mogao odoljeti a da na duhovit način ne izrazi dozu tipične engleske zajedljivosti na račun slabog posjeta, što je uz neprikladnu veličinu dvorane doista jedina stvar oko koje je te večeri bilo šteta trošiti riječi. Nažalost, nastup It Bites trajao je samo četrdeset minuta, tako da su se baš kad je publika počela pokazivati znakove buđenja već morali oprostiti s pozornice. Iza sebe su sa svojom osebujnom mješavinom instrumentalne kompleksnosti i ugodnih melodija ostavili iznimno profesionalan dojam i napunili dvoranu pozitivnom atmosferom. Za neke od prisutnih njihov nastup nije bio ništa manje uvjerljiv od glavnih zvijezda večeri, pa se nadam da to nije bio naš posljednji susret s Mitchellovom neukrotivom četvorkom.
Prije dolaska kanadske prog rock institucije popunjenost prednjih redova ipak se malo popravila, no u usporedbi sa Sadlerovim oproštajnim nastupom u prosincu 2007. u Münchenu, kad se u dvorani punoj do posljednjeg kutka nije moglo maknuti, pogled s leđa nudio je pravu tugu. Na taj je račun naravno tijekom nastupa osjetno trpjela atmosfera, jer komunikacija između pozornice i publike nije bila na uobičajenoj razini, što međutim nikako nije pokvarilo u svakom pogledu fenomenalan nastup i dobro raspoloženje svih članova benda. Ozvučenje je kroz cijeli nastup bilo na zavidnoj razini, ako izuzmem manji problem gitarista Iana Crichtona tijekom izvođenja klasika “Humble Stance”, kad je bilo potrebno popraviti nešto na njegovoj opremi.
Saga su svoj nastup očekivano otvorili naslovnim instrumentalom novog albuma. S njim su kroz prepletanje paralelnih gitarskih i klavijaturskih melodija te nekoliko supersoničnih simultanih pasaža između Iana Crichtona i klavijaturista Jima Gilmoura već u prvim minutama dodobra zadramatizirali atmosferu u dvorani. Zatim je došao trenutak na koji je većina fanova čekala suspregnutog daha; na pozornicu je izašao gospodin Moratti te se svojim vokalom spretno uključio u iznenadni prijelaz u nezaboravni klasik “The Flyer” s legendarnog albuma “Heads Or Tales” (1983). Sve sumnje oko njegovih vokalnih sposobnosti u tren su nestale, a publika je na njegovo izuzetno uspjelo pjevanje Saga klasika reagirala neskrivenim uzdahom. Naravno, Saga s Morattijem nikad neće biti Saga iz starih dana sa Sadlerom, ali im je unatoč tome već uspjelo isplesti izvanrednu međusobnu scensku kemiju. Moratti, koji od svojih prekaljenih kolega uživa snažnu potporu, bio je očekivano pomalo sramežljiv tijekom nastupa i nije baš najbolje znao kako komunicirati s publikom. Sadlerove karizme mu za sada još itekako nedostaje, a i dalje je nenaviknut na svoju novu ulogu u tako velikom bendu, ali vjerujem da će s vremenom zasigurno pronaći vlastiti način uvjerljive komunikacije s publikom, koji neće uključivati razne izvještačene fraze i nepotrebnu slatkorječivost. Što se tiče njegova izvrsnog pjevanja, kroz cijeli nastup nisam imao nikakvih primjedbi, jer se više nego uvjerljivo snašao i u novim skladbama i u redefiniciji klasika.
U prvom dijelu posebno su dobro zazvučale redefinicije prastarih standarda “Wind Him Up” i osobnog favorita “Careful Where You Step”, dok su i neke novije stvari poput “You Were Right, “On the Air” i “Book Of Lies” oživjele s nekim posve novim, ali nadasve zanimljivim pečatom. Vječno bolešljivog bubnjara Briana Doernera, s kojim su snimili aktualni album, i ovaj je put zamijenio povremeni koncertni bubnjar Chris Sutherland, s kojim smo se prvi put susreli već na Sadlerovu oproštajnom nastupu. Braća Crichton uvijek su posebno poglavlje što se tiče instrumentalnog performansa i scenske karizme. To posebno vrijedi za gitarista Iana, koji u posljednja tri desetljeća nije samo jedan od najboljih gitarista u progresivnom rocku, nego i potencijalno nadasve zahvalan filmski lik. Po širini iz godine u godinu sve više sliči Meat Loafu, dok s sve duljom kosom, nakon niza godina šetanja s kratkom frizurom, proživljava pravu drugu pubertet. Tu novoobnovljenu adolescentsku energiju tijekom nastupa potkrijepio je brojnim energičnim, gotovo “metalskim” vratolomijama i slikovitim grimasama. Njegov uvijek “ozbiljni” brat Jim, koji slovi i kao jedan od najcjenjenijih suvremenih producenata, tijekom izmjene bas gitare i sintesajzera cijelo je vrijeme pazio da se Ian usred divljeg scenskog plesa i obilne uporabe tremola slučajno ne zaplete u kabel svoje gitare.
Glavni ljubimac publike pak nedvojbeno ostaje klavijaturist Jim Gilmour, vječni veseljak, koji nakon Sadlerova odlaska za sada uspješno obavlja i ulogu središnjeg poveznika nastupa. Jimov zvjezdani trenutak nastupio je s njegovom središnjom kreacijom, nostalgičnom baladom “Scratching the Surface”, koja je opet bila jedan od vrhunaca večeri. Jimovu emocionalnu izvedbu u ulozi glavnog pjevača nije pokvarila ni činjenica da mu je u niskim dionicama u refrenu pomogao bubnjar Sutherland. S novog albuma izveli su još odlični “Step Inside”, u kojem se Morattijev vokal osjećao posebno ugodno, te “You Look Good To Me”, koja je nastala s posebnom namjenom za koncertno bodrenje publike.
U drugom dijelu nastupa došlo je vrijeme za još jedan tuš Saga klasika, počevši s prastarim “Humble Stance”, uz koji ni najveći austrijski ledeni bogovi nisu mogli ostati hladni. Moratti je svojim usputnim odlaskom do sintesajzera pošteno iznenadio, jer za razliku od svog prethodnika ne posjeduje nikakvo vrijedno spomena instrumentalno znanje, iako sam imao osjećaj da je u toj ulozi samo improvizirao. Ako ni zbog čega drugog, na taj je način opet oživjela dio one njihove zaštitne čarolije sa sintesajzerskim dvobojima, za koje su ponovno marljivo pobrinula oba Jima. Redovni dio nastupa zaključili su nezaobilaznim klasicima “Don’t Be Late” i “You’re Not Alone”, uz koje je publika, barem u prvim redovima, pjevajući disala jedinstveno s bendom. Bis, koji su otvorili novijom skladbom “It Never Ends”, mnoge je iznenadio, ali je po mom mišljenju zbog teksta i simbolike te skladbe bio nadasve uspješno odabran. S vječnom himnom “On the Loose”, kojom su se opet vratili na svoj najomiljeniji album “Worlds Apart” (1981), prebrzo su se oprostili nakon što su vrlo uspješno utažili apetite i najvatrenijih fanova. Treba spomenuti da su te večeri izostavili dvije skladbe s novog albuma, “Now is Now” i “Crown of Thorns”, koje su izvodili na većini prošlih datuma turneje.
“Novi” Saga su svojom zvučnom perfekcijom, iznimnom scenskom energijom, uigranošću i uspjelim izborom skladbi oduševili u svakom pogledu i potvrdili da svoju sagu i u koncertnom smislu nastavljaju neumanjenom snagom. To je bend koji je uživo uvijek užitak gledati, jer s jedne strane otprilike znaš što možeš očekivati, a opet te uvijek iznenade svojom potpunom scenskom spontanošću i međusobnom dinamikom. Čak i nakon više od tri desetljeća, nakon najnovije revitalizacije, čekaju ih brojne nove koncertne i studijske pobjede, pa se za njihovu budućnost nikako nije potrebno bojati. Možda bi bilo zanimljivo da se jednom u budućnosti odluče na studijsko preuređenje nekih klasika, koje bi prilagodili posebno za Robov vokal i izdali u obliku posebnog izdanja, što bi fanovima olakšalo privikavanje na njegove vokalne interpretacije dugogodišnjih standarda. Osobno imam osjećaj da će se Sadler prije ili kasnije vratiti, ali do tada Moratti ostaje vrlo uspjela zamjena, kojoj samo treba još malo izbrusiti scenski pristup pa će se zauvijek upisati u srca svih dugogodišnjih fanova. Čarobnu večer u režiji legendarnog dvojca Saga i It Bites nije pokvario ni jadan odaziv niti općenito ležerno praćenje austrijske publike, koja bi se u pogledu mjerodavne koncertne podrške za oba benda mogla štošta naučiti od svojih njemačkih rođaka.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
IT BITES: 1. Kiss Like Judas 2. Oh My God 3. Yellow Christian 4. Midnight 5. The Wind that Shakes The Barley 6. Ghosts 7. Calling All The Heroes SAGA: 1. The Human Condition 2. The Flyer 3. Wind Him Up 4. You Were Right 5. On The Air 6. Book Of Lies 7. Careful Where You Step 8. Step Inside 9. Humble Stance 10. Scratching The Surface 11. You Look Good To Me 12. Don’t Be Late 13. You’re Not Alone —bis— 14. It Never Ends 15. On The Loose
Galerija slika
