Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Piazzale Villa Contarini / Piazzola Sul Brenta (Padova) / Italija
Datum koncerta: 17.07.2009
Broj posjetitelja: 10
Cijena ulaznice: 35,00€
Motorhead je skupina koja je stalno na putu. Bez obzira na to što će željezni kancelar Ian “Lemmy” Kilmister uskoro napuniti 64 proljeća, sinonim rock legende iz godine u godinu očito postaje sve zagriženiji i žilaviji konj, koji u svojoj tvrdoglavosti i tvrdokornom prkosu i dalje suvereno vlada trenutačnim (u izražajnoj dubini poprilično opustošenim) rock obzorjem, a zapravo ga čak i kroji, što zvuči prilično čudno. Bez obzira na davno ishlapjelu svježinu i kreativnu domišljatost njihovih novih albuma, u čemu ni najnoviji “Motorizer” (2008) nije nikakva iznimka, Motorhead to ni najmanje ne smeta. Motorhead naprosto uvijek nude samo svoj unikatni rock n’ roll princip, koji ih je davno učinio besmrtnim herojima. Promjene glazbenog stila, sa sve prepoznatljivijim vlastitim šarmom, duhom beskompromisne arogance i neizmišljene diletantske propovijedi, na novim albumima dakle nemaju što tražiti. Zajednički nazivnik ostaje isti i nakon 34 godine. Bučni rock n’ roll.
Motorhead i danas prkose svim izazovima balavih skupina, a pogotovo poplavi “lažnih jednodnevnica”, i sa svojom čeličnom pojavom na pozornici nikako ne uspijevaju zahrđati. Tako već gotovo tradicionalno nude dvije koncertne turneje godišnje. Prva je lipanjsko-srpanjska, koja je orijentirana uglavnom na europske festivale i među kojima se tu i tamo nađe mjesta i za samostalni nastup, što se ovaj put svelo na tri nastupa po Italiji (Rim, Firenca, Padova), a druga dolazi u studenom i prosincu, kad Motorhead na samostalnim turnejama redovito posjete Veliku Britaniju i Njemačku, gdje i danas žanju najviše podrške masa.
Usmjerimo se na posjet skupine Padovi. Točnije, mjestu Piazzola Sul Brenta, koje je od Padove udaljeno tek što bi kamenom dobacio i koje se može pohvaliti impozantnom palačom zvanom Villa Contarini. Ta ista vila posjeduje golemo dvorište koje Talijani zovu Piazzale, pa tako nastaje koncertni prostor imenovan Piazzale Villa Contarini. Kao i u Rimu, Firenci i naposljetku u mjestu Piazzola Sul Brenta, Motorhead su prije njihova nastupa na pozornici pratili Talijani Merendine Atomiche i Extrema.
Motorhead su do nastupa na spomenuta tri koncerta u ljeto 2009. ostavili talijansku publiku poprilično izgladnjelu i žednu skupine. To je dokazivao slušni prostor za prodaju suvenira, koji je u tren oka ostao bez Motorhead majica veličina L, M i XL, kao i sama masa od dobrih 10.000 primjeraka koja se došla cvrčiti u Motorhead pakao. Publiku je u ustrajnosti definitivno raspalila i jaka nevera, nakon što se oko pola sedam poslijepodne iznad pozornice doslovno otvorio oblak, zbog kojeg je na prizorištu na neko vrijeme nestalo čak i struje. Nebo se potpuno zatvorilo, a s njega je voda doslovno pljuštala. Moglo se čak naslućivati i da koncerta Motorhead zbog vremenskih prilika ovaj put uopće neće biti. No situacija se malo nakon osam sretno smirila. Na trenutak se pojavilo čak i sunce, koje je prizorište polizalo posljednjim zrakama prije nego što je utonulo u tamu. Dojurili su novi oblaci, koji su pojedinačnim kapima neprestano štrcali novu plohu, ali smo je svi zajedno i ovaj put sretno odnijeli do kraja događaja.
Početak se zbog peripetija s vremenom pomaknuo za sat vremena. Ubrzo nakon što je prestalo krišiti, na pozornicu su stupili Talijani Merendine Atomiche. Zapravo odmah čim se vrijeme smirilo. Malo iza osam navečer. Skupina njeguje thrash metal koji ne skriva utjecaje skupina Megadeth ili Pantera, čemu se ne izmiče ni povremeno prljavo rock n’ roll hripanje, koje unosi svježinu u ovaj kvintet iz mjesta Veneto kraj Trevisa i koje njihov izraz i pojavu čini vrlo vjerodostojnima. Vokal zna biti melodičan i čist, ali i prljav, pijanački hripav, s mogućim režanjem koje već graniči s “death growlom”. Zanimljivo i sve samo ne naporno. Skupina koja iza sebe ima već debelih 14 godina postojanja predstavljala je svoj novi album “Rude Rebel Brotherhood” i dokazala da joj se u žilama pretače poprilično više staromškolskog thrash goriva i rock n’ roll razvrata nego u gotovo deset godina starijim Extrema, koje su Merendine Atomiche izazvale na pozornici. Skupinu smo pratili kar pred ulazom u dvorište vile Contarini, gdje smo se od pljuskova i bitke za akreditacije punili pivom, za kasniji nesuzdani upad na prizorište.
Tamo negdje malo iza devet navečer na pozornicu stupa u Italiji vrlo popularna skupina Extrema. Domaći. Oni su morali uvjeriti publiku da su bolji od Merendine Atomiche, što nije bio baš lak posao. Posve prosječnim glazbenim jezikom, u kojem nije jasno što skupina zapravo svira i želi reći, potpuno su izludjeli domaću publiku. S takvom bazom metal fanova Extrema se za opstanak na talijanskoj metal sceni u budućnosti definitivno ne treba bojati. Skupina je ove godine izdala svoj peti studijski album “Pound For Pound”, od kojeg je publici predstavila četiri skladbe. Dapače, u njihovoj svirci čovjek osjeti dug elementima teutonskog thrash metala odraslog na plećima skupina Destruction ili Kreator, kojem skupina dodaje poprilično “mekanih” primjesa nekakve nu-metal konotacije, gdje pjevač često zapuše u rog čistog vokala iz kojeg puhne patetika melankolije.
No da si budemo načisto. Extrema su pristupili posve profesionalno. Raspalila ih je masa ispod pozornice. Bili su u formi, odlični. Ponudili su odličan zvuk, razigranost i pozornički dinamit. Glavni, koji je suvereno držao na okupu nastup postave, bio je pjevač Gianluca “GL” Perotti, koji si je usput priuštio novu “obrijanu frizuru” (gdje se ionako nema što češljati) i kojemu je publika doslovno jela iz ruke. Sam sam se čudio predanosti talijanskih obožavatelja glazbeno-izražajno (u usporedbi s cjelinom na planetu Zemlji) poprilično prosječnim Extrema. No to uopće nije bitno. Extrema su priredili odlično zagrijavanje, suvereno i samouvjereno predstavili svoju glazbu, u kojoj nisu zaobišli svoju diskografsku introspektivu, i tako uzdignutih glava te na krilima izvanredne podrške publike napustili pozornicu.
Nakon gotovo dva sata zakašnjenja, koje su prouzročile teškoće sa zaštitnim ogradama ispred pozornice, oko 22.30 napokon smo dočekali zvijezde večeri. Pod reflektore su uz bučan pljesak publike, koja je dodobra napunila prostrano dvorište Paladijeve vile Contarini, samodopadno prišetali Phil Campbell, Mikkey Dee i Lemmy. Potonji se publici obratio poznatim i danas već kultnim riječima: “We are Motorhead and we play rock n’roll”. Kako se i očekivalo, dečki su koncert započeli skladbom Iron fist, klasikom s istoimenog albuma iz ’82., koji je značio konačan oprostaj Eddieja “Fast” Clarka. Za njom su slijedile Stay clean, Be my baby i Rock out, a zatim još i Metropolis (odnosno Akropolis, kako Lemmy najavi skladbu u Grčkoj). Nakon nekoliko novijih skladbi, koje bi stari jarci zbog nezavidnog zvuka i činjenice da je riječ tek o novim varijacijama starih napjeva bez problema izostavili, samostalne točke prihvatio se još i Campbell. Teško je razumjeti zašto se sličnih solističkih izleta late gitaristi čije bi znanje, s obzirom na sve što su posljednjih desetljeća pokazali brojni takvi virtuozi, teško mogli označiti vrhunskim. Bolje bi bilo da je publici ispričao koju šalu i tako ispunio vrijeme koje je Lemmyju trebalo da se u backstageu nakupi novih snaga, nakon što je tijekom nastupa slomio čak dvije bas gitare. Znatno bolje se snaĻao Micael Kiriakos Delaoglou alias Mikkey Dee, bivši bubnjar sastava King diamond, poznat po svojim (ponekad čak i ponešto predugim) samostalnim eskapadama i energiji, koja primjereno dopunjuje Lemmyjevu statičnost. Mumija po imenu Kilmister naime je pokazala najviše života i skočnosti kad je morala izbjeći nekoliko plastičnih boca vode koje su iz publike letjele na pozornicu. Da je Lemmyju nešto slično uspjelo i prije nekoliko godina u Ljubljani, kad ga je na pozornici pogodila na novčić pričvršćena britvica, možda bismo ga još koji put mogli vidjeti i u domaćem glavnom gradu. Najbolji potez koncerta dogodio se pred kraj, kad smo čuli neumoljivu Killled by death, koju bismo mogli označiti epitafom zlatnih Motorhead i zaključnim poglavljem razdoblja obilježenog izdavačkom kućom Bronze, te legendarnu himnu naslova Bomber. A u bisu naravno obvezni Ace of spades, zaštitni znak engleske institucije.
Motorhead su jedna od skupina čiji koncerti nisu namijenjeni glazbenim sladokuscima, nego prije svega okajanoj i rajšta željnoj masi, kojoj ne smeta nasilna i na trenutke gotovo bezoblična buka. Ako se na njihovim albumima još može naslutiti određena koherentnost i razabrati glavne obrise njihove glazbene poruke, na koncertima je sve to znatno teško. No kako upozorava naslov jednog od njihovih live izdanja (Everything louder than everyone else), dečki igraju prije svega na kartu glasnoće, a to im već dugo godina dobro ide od ruke. A ako je time zadovoljna gotovo desettisućglava masa, ne smijemo se ni mi sami žaliti. Motorhead je dakle cjelovito doživljaj, koji uz glazbu prate prije svega druženje, piće, hrana, kupovanje majica i drugih suvenira s neizostavnim kvakama te naravno osjećaj zadovoljstva pri pomisli da smo vidjeli jednu od posljednjih živućih rock legendi u (doduše ponešto statičnijoj) akciji. Long live Lemmy!
autor: Aleš Podbrežnik (uvod, Merendine Atomiche, Extrema)
autor: Tomo Jurca (Motorhead, zaključak)
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
EXTREMA: 1. Everlasting(Intro) 2. Anymore 3. Selfishness 4. Fall Down 5. Generation 6. Six Six Six Is Like Sex Sex Sex 7. New World Disorder 8. Second Coming 9. Money Talks 10. The Bad Itself 11. This Toy 12. Wanna Be MOTORHEAD: 1. Iron Fist 2. Stay Clean 3. Be My Baby 4. Rock Out 5. Metropolis 6. Over The Top 7. One Night Stand 8. I Got Mine 9. Guitar Solo 10. The Thousand Names Of God 11. Another Perfect Day 12. In The Name Of Tragedy (plus Mikkey Dee Solo) 13. Just ‘Cos You Got The Power 14. Going To Brazil 15. Killed By Death 16. Bomber —dodatak— 17. Whorehouse Blues 18. Ace Of Spades 19. Overkill
Galerija slika
