Mjesto: Piazza Unita / Trbiž / Italija
Datum koncerta: 28.07.2009
Broj posjetitelja: 3000
Cijena ulaznice: 46 €
Svi nesretnici koji su nakon lipanjskog otkazivanja koncerta Lennyja Kravitza u Hali Tivoli razočarano lupali glavom o zid, ubrzo su dobili novu priliku vidjeti svog miljenika na djelu. Lenny Kravitz je nakon otkazivanja triju koncertnih termina ljetne europske turneje za kraj srpnja rezervirao bivakiranje u Trbižu, dakle tek kamenbacivanje od naše prelijepe domovine. Naravno, skok preko granice odmah je postao obvezan i za ekipu RockLinea, koja je u široj okolici trga Piazza Unita začudo jedva gdje naletjela na automobil sa slovenskom registarskom oznakom. Očito je za zapecnute stražnjice slovenskih zijala, pa i onih fotografskih, Trbiž ipak previše egzotična destinacija.
Iskustvo s Lennyjem Kravitzom pokazalo je da je spomenuti prilično uspješno i bez većih potresa prošao već u osnovi tešku metamorfozu iz žilavog rockera u bezazlenu pop ikonu, vještu u ispaljivanju instant sedativa za potrebe tinejdžerske populacije. Iako situacija gledana očima pravovjernog rokera još zdaleko nije bila kritična (Kravitz je naime kroz večer odsvirao strumno i bez milosti te s hrpom uzbudljivih improvizacija), u srijedu navečer je najviše šaka u zrak razumljivo bilo podignuto u potporu mlađim Kravitzovim ostvarenjima, koja se za razliku od svojih starijih sestrični postavljaju s ponosnim iskazivanjem naklonosti popularnim glazbenim zahvatima kojima se Lenny posljednjih godina uporno umiljava manje zahtjevnom ukusu šire mase. Barem do prošlogodišnjeg stvaralačkog buđenja albumom It’s Time For A Love Revolution (RockLine recenziju pročitaj ovdje). Lennyju je u velikom stilu uspjelo zgladiti sadržajne razlike pri serviranju vlastitih diskografskih vrhunaca. Moglo bi se reći da je simbioza nastupila otprilike u okviru glazbenog, a ponajprije duhovnog preporoda, koji se ogleda u uvjerljivoj scenskoj prisutnosti glazbenika, uz koju emotivni odzivi publike rijetko izostanu.
Srijedin Kravitzov nastup u Trbižu bio je posljednji u sklopu ovogodišnje europske turneje. Lenny je za oproštaj od stare celine uslužno pripremio prvorazrednu demonstraciju starinski orijentiranog rock & rolla, koja je zajedno s do kraja uživljenim pristupom karizmatičnog glazbenika udarila izravno, bez uljepšavanja ili nepotrebnog kičastog šljokičastog nakita, koji bi se od večernjeg druženja s dotičnim možda čak i očekivao. Kravitzova prateća postava djelovala je od uvodne Freedom Train nadalje kao dobro uhodan mehanizam, sa širom otvorenim kanalima živahne međusobne komunikacije, povod kojoj je u pravilu uvijek bila neka posebno perverzna gestikulacija s Lennyjeve strane. Usput su česti solistički izleti pojedinaca dodatno utjecali na stvaranje vitalne zvučne slike. Za razigrano melodijsko dopunjavanje zvučne cjeline Kravitzove karavane, utrljavanjem glazbenih inovacija, savjesno su se brinuli saksofonist i izvrsno raspoloženi gitarist Craig Ross. Gospoda su za svoje improvizirane makinacije imala slobodne ruke, što možemo shvatiti kao još jedan dokaz levitacije Kravitzove glazbene persone, koja se umjesto scenske uloge multiinstrumentalista danas zadovoljava isključivo nošenjem uloge frontmena. Smjela marketinška poteza zacijelo je glazbene sladokusce uskratila za grickanje kojeg Lennyjevog improviziranog “slatkiša”, na koji smo glazbeni entuzijasti tvrdoglavo čekali.
Ali nema veze! Kravitz je zapanjujućom demonstracijom scenske moći nedvojbeno opravdao smišljeno poricanje većeg dijela vlastitih glazbenih talenata. Lenny uživo djeluje kao preporođen. Njegov glavni izražajni instrument ostaje vokal, koji po novome ponovno zrači izuzetnom snagom i prepoznatljivošću, što je nakon debakla kojem smo svjedočili na bežigradskoj ruševini 2004. zacijelo najvažnija stečevina. S osvježenim imidžom, koji odgovara svim standardima moderne pop ikone, a ipak srčano servirajući repertoar, Lenny je okupljene poveo na putovanje koje ga je iscijedilo do posljednjeg atoma snage. Kravitz je u vrućinu srijedine večeri bacio doista sve što je imao, njegova predanost bila je očita u svakoj točki večeri, bilo da je riječ o pomirljivim motivima poput I Belong To You i I’ll Be Waiting, a ne treba zaboraviti ni dušu razvlačeći Believe, koje su brzo isplele vlastite emotivne mostove s publikom, ili pak o lomatanju po beskompromisno građenim rokerskim strukturama novopečene Bring It On, Are You Gonna Go My Way, te naravno nezamjenjivog funk rock standarda Always On The Run.
Srijedin koncert je nedvojbeno poslužio debelim nadmašenjem očekivanog pop rokerskog meštarenja, a istodobno je i zabilježio jedinstvenost Lennyja Kravitza. Pritom valja istaknuti da Kravitz uživo ni slučajno ne pokazuje samoljubivu zvjezdarsku sliku, po kojoj se svako toliko drsko “zadiše” iz kojeg od fotografija službenih “foto sessiona”. Ako s kim, onda Kravitz u prvom redu njeguje osoban, uočljivo neusiljen odnos upravo s vlastitom publikom. Napisanim retcima u prilog govori viđeno na kraju koncerta, kad se Lenny spustio s pozornice i nekolicini sretnika veselo stisnuo ruku te “potapšao” zagrljaj ili dva (pritom je striko s fotoaparatom u rukama pokupio još nekoliko suvenira za internetske arhive), no naposljetku najviše govore upravo dva završna povratka na pozornicu, kojima je vidno umorni Kravitz radosno uzvratio uslugu za topli doček okupljene mase.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Freedom Train
2. Bring In On
3. It Ain’t Over ‘Til It’s Over
4. Where Are We Runnin’
5. Flower Child
6. I Belong To You
7. Believe 8. Dancin’ Till Dawn
9. I’ll Be Waiting
10. Always On The Run
11. American Woman
12. Fly Away
13. Let Love Rule
14. Are You Gonna Go My Way?
Galerija slika
