Mjesto: Krpanov stadion / Pivka
Datum koncerta: 12.09.2009
Broj posjetitelja: 0
Cijena ulaznice: 15 €
Tank Rock festival, ambiciozno zamišljen projekt koji se prošlog vikenda održao na Krpanovom stadionu u Pivki, ponudio je više nego primamljiv popis izvođača. Uz naše stare znance Forgotten Eden, svoje su obline na pozornici vrtjeli rokerski staroborci Requiem i sveprisutni Divlje jagode, a za vruć finale pobrinuo se veliki gospodin rokerske profesije Janez Zmazek sa svojim Don Mentony bandom. Ali idemo lijepo redom. Kao redovitog posjetitelja koncerata, već na improviziranom ulazu na prizorište iznenadilo me saznanje da sam, usprkos meni ne baš svojstvenoj točnosti, u Pivku stigao dva sata prerano (sreća pa me obližnji ugostiteljski lokal pozvao unutra s prijenosom košarkaškog masakra protiv Litve). Otrovna “učinkovitost” i naprosto nevjerojatna “urednost” domaćih organizatora odlučila se pokazati i u Pivki, onako za svaki slučaj, da slučajno ne zaboravimo gdje živimo.
FORGOTTEN EDEN
Nastup Forgotten Eden od samog je početka krasila izrazito kompaktna zvučna slika. Jedna od glavnih odlika sastava, uz impresivne vokalne karakteristike poskočnog slavuja Jureta Počkaja, odličan je rad prateće vokalne sekcije, čiji hrabar smještaj u miks zna oduševiti nemali broj zahtjevnijih glazbenih gurmana. Forgotten Eden su se na krilima intenzivnog prežvakavanja najnovijeg albuma pod nazivom Eden pokazali konstantnima i suverenima. U njihovu nastupu nije bilo mjesta za kiksove, štoviše, usprkos mladosti i posljedičnoj neiskusnosti djelovali su izbrušeno do posljednje pojedinosti. Ako ih je nešto zaista smetalo, onda je to u prvom redu, uvjetno rečeno, pretjerana zvučna zbijenost, koja je danas na pozornicama zapravo poslovično prisutna. Samo za primjer: dok Sabljakovićevi gudački solo izleti vuku sve niti vatrenih gitarističkih egzibicija, ritam gitara sramežljivo hrđa gotovo neprimjetna u pozadini. Njezin doprinos disciplinirano servirane distorzirane salve hrabrijeg od suboraca ostao je jedva čujan. Bez trajne veze s događanjem često je ostajao i sintetički zvučeći pun klavijatura brzoprstog Iztoka Kocena, koji je prije svojim tipkarskim ubacivanjima oduševio redovitim zalihama pratećih vokala.
Forgotten Eden su odlučno bili bitku za srca okupljenih tamošnjih headbangera pod pozornicom, što je naravno jedino ispravno. Predstavljenim repertoarom, koji je balansiranjem zaraznih napjeva i oštre teškorokerske pilotine jasno ukazivao na težnju da se probije kroz debele slojeve ušnog maslaca, dečki su ostavili dojam odlično uigranog kolektiva koji se pri “podgrijavanju” nebrojeno puta čutih glazbenih oblika ne srami.
REQUIEM
Kilometraža se kod Requiem osjeti na svakom koraku, što se, uostalom, dalo iščitati iz rutinirano opuštenog nastupa koji je, za razliku od “krvožednog” jurišanja Forgotten Eden, očekivano pristao puno bliže rutini (napisano je naravno u krajnje pozitivnom smislu). Requiem su naša slušala počastili strojevitim marširanjem teškorokerskih cvjetova koji su se davno mirno usidrili u srcima pravovjernih štovatelja rock muzike. Činjenica da strićevi godinama, i povrh toga uz zavidnu žetvu uspjeha, ostaju vjerni čeličnoj rokerskoj pilotini može s nadom u svjetliju budućnost rock & rolla napajati nesretnike koji su u želji da zadovolje iskonske nagone dosad uzalud posjećivali Šank rokerske mortadelijade. Requem su se iskazali u odličnoj formi, djelovali su svježe, gotovo mladenački. Primožev je glasovno cijelo vrijeme ustrajao u odličnom raspoloženju, nešto malo krpanja vokalnih rupa vidjeli smo tek u samom završetku nastupa, kad su stričeve vokalne akrobacije razumljivo zatražile i nešto krvnog poreza. Uz već tradicionalno suverenu gitarističku vezu raspoloženog dvojca Slokar/Marin, Requiem su se proslavili i odličnim postavom prateće vokalne sekcije, koja je uspješno oplemenjivala predstavljanje najvećih trijumfa sastava, od Amsterdama preko Čarovnic pa sve do famoznog instrumentalnog kazačoka Mr. Twister, koji je u smislu izvedbe stvorio vrhunac nastupa ljubljanskog sastava.
DIVLJE JAGODE
Scenarij prema kojem Divlje jagode uvijek iznova uvlače u trans mlado i staro okupljeno na njihovim koncertima ostaje dugo nepromijenjen. Brzo serviranje osnovnog teškorokerskog brujanja postave od dvije gitare, basa i bubnjeva rijetko ponudi ikakav vrijedan spomena iskorak koji bi u zbijene redove napamet naučenih repertoara unio mrvicu više uzbudljivosti, a kamoli sočnosti. Nije bilo drukčije ni u Pivki, gdje su, kako se kasnije pokazalo, Divlje jagode nastupile u ulozi glavne atrakcije večeri. Dobro dresirana Lipovačina četica dobro zna kako se stvari poslužuju, pogotovo kad je u igri koncertiranje na vječnim suncem obasjanim podalpskim pašnjacima. Divlje jagode su kroz nastup protutnjale strumno, bez oklijevanja, s vidljivo “ohlađenim” izrazima lica koji su rječito svjedočili o neraspoloženju sastava, možda bolje rečeno čak i nezainteresiranosti. Čovjek bi pritom logično pomislio da gospoda s takvim pristupom iz večeri neće izvući čitavu kožu, no Želetovi ljudi njeguju toliko raznolik izbor željezarije, dobro uležane u kožnim porama domaće slušačke publike (a ona je povrh svega davno izklesala krajnje idealiziranu sliku o svojim herojima, po nekoj meni teško shvatljivoj logici), da se za rasplet krvavog scenarija nemaju čega bojati. Princip Divljih jagoda je vrlo jednostavan: za uvod Motori, slijedi lavina favorita sastava poput Krivo je more, Autostop, Konji, među koje se uspio progurati ne previše pedantno izveden instrumental à la Turce, koji je predvidljivo poslužen kao izlika za hlađenje ispušenih Osmanovićevih glasnica, a za kraj Divlje jagode, nakon čega su momci brzo pokupili svoje šila i kopita.
DON MENTONY
Finale prvog Tank Rocka u režiji Don Mentony Banda obećavalo je drastičan zaokret nakon četiri sata brujanja distorzirane kakofonije, pa nije ni čudno da se već nakon dobrih dvadesetak minuta Mentonyjevih mahinacija glavnina do tada još kompaktno okupljene crnine polako ali sigurno počela razilaziti prema izlazu. Janezova jednostavna i neulješpana kombinatorika drskog blues rocka bila je za ponekog (pre)ponosnog nositelja metalizirano oblikovanih epoleta razumljivo preneatraktivna, što zorno svjedoči o stanju duha domaće glazbene zajednice, koja nema sluha, a kamoli pristojnosti za konzumiranje golih osnova glazbene umjetnosti.
Što se samog Don Mentonyja tiče, prevelikih odstupanja od ustaljenih smjernica nastup u Pivki nije donio. Kao jedan od rijetkih još aktivnih majstora umjetnosti gitarističkog blues rocka koji si u doba paradiranja plastike i sterilnosti još usudi priuštiti dozu posve prirodnog rock & rolla, Žan ostaje veličanstven u svim elementima predstave. Njegov hrapavi, sirovo opušteni vokal ostaje do detalja izbrušen instrument za stresanje moralnih zlodjela svih boja i oblika, a o gospodinovim po claptonovski dresiranim gitarističkim manevrima također ne treba gubiti riječi. Zmazkov lijepo uigrani kvartet pratećih ratnika djeluje homogeno, a kad je potrebno, pojedinci se sa živahnim melodičnim akrobacijama mjestimice rado odmaknu i u stranu. Svi spomenuti izleti naravno protječu pod budnim Žanovim okom, koji je kameleonskim pogledavanjem na sve strane po očinski usmjeravao razvoj događanja na pozornici.
Zvučna šarolikost Don Mentonyja s godinama je stalno rasla, a danas ponajviše zahvaljujući sa strašću i žarom uloženim harmonikaškim ubacivanjima Boštjana Doriča, čija prisutnost nudi učinkovitu protutežu odličnom mladcu Luki Veharu, širi obzore najplemenitijoj željeziji sastava. Mnogi zimzeleni dio Žanova širokog repertoara tako nosi manje popačene distorzije, a izpražnjeno mjesto brzog koraka zauzima odlično odrađen posao novoregrutirane mladeži, što dodatno pridonosi vitkosti cjelovite zvučne slike. Zmazek od prisutnosti obojice očito mnogo očekuje, jer je u usporedbi s dugo najavljivanim nastupom u studiju nacionalke, koji je služio za snimanje nadolazećeg koncertnog albuma, ponudio osjetno više manevarskog prostora, ponajprije svom šesterožičanom kameradu. Vehar je od “valovske” avanture primjetno dobio na samopouzdanju (ovaj se put, primjerice, proslavio domišljatim kreiranjem solo dionice u skladbi Na drugi strani).
Zmazkova četica nezadovoljnih blues rokerskih gladijatora obavila je s obzirom na zadane okolnosti svoj posao odlično. Neljudski rani sat, koji je uz uvodnu Ko noč zamenja dan već treći put otkucao poslije ponoći, nije uspio isisati scenski entuzijazam iz Janezova bridkog tijela. Nešto je više uspjeha u tom pogledu imao mlak odziv publike, koji je iz Žanovih usta nerijetko izazvao poneku posebno sočnu primjedbu. S obzirom na viđeno, nažalost i posve opravdano!
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
