Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tonhalle / München / Njemačka
Datum koncerta: 25.09.2009
Broj posjetitelja: 2500
Cijena ulaznice: 37,70€ / 40,00€
Reunion Mr. Big samo je jedan u nizu okupljanja bendova koji su svoj komercijalno kreativni zenit doživjeli, recimo, prije otprilike 20 godina. To je sad već pravi trend. Glazbenici se okupe jer je to siguran izvor zarade. Zašto bi griskao ruku koja te hrani, zar ne? Srećom, Mr. Big uspjelo je da se okupe u originalnoj postavi. Alice In Chains to, primjerice, nije bilo suđeno, pa ipak idu na sličnu turneju. Ako Thin Lizzy mogu svirati bez Phila Lynotta, ako The Cult na aktualnoj turneji mogu odsvirati u cijelosti 20 godina star album koji im je donio najveću slavu, ako… Dakle, da skratim. Tih dobrih izlaznih alibija koji daju podlogu ovakvim i sličnim akcijama jednostavno je pravo more…
Uz iznimku Erica Martina, koji je nekako nestao sa scene nakon što su Mr. Big na nekoliko godina zatvorili “štacunu”, ostala trojica kompanjona nisu sjedila skrštenih ruku, nego su marljivo gradili svoju reputaciju i prodavali svoja imena. Pat Torpey svirao je dalje kao član sastava (bivšeg Mr. Bigovca) Richieja Kotzena te s Chrisom Impellitterijem, a o Paulu Gilbertu i Billyju Sheehanu ionako ne treba trošiti riječi. Svatko bi ih htio imati u svom bendu.
Da bi s najvećom sigurnošću privukao stare obožavatelje na svoj koncert, najlogičniji je potez da, ako je ikako moguće, okupiš postavu koja ti je donijela najviše novca i slave. I upravo su to Mr. Big napravili. E, pa ta reunion turneja, koja je u lipnju 2009. najprije krenula u Japanu, već je bila silno uspješna. A iz tog dijela turneje već slijede i službena izdanja koncertnog DVD-a i CD-a. Mr. Big, koji su tako došli provirit i u Europu, malo su okresali repertoar u odnosu na ponudu japanskoj raji, ali koncert u Münchenu svejedno nije trajao ništa manje od točno 2 puna sata.
Prvi put otkad se skitam po inozemstvu i koncertnim pozornicama, put me odveo i u dvoranu Tonhalle, u münchenski Kunstpark Ost. Riječ je o još jednoj zgodnoj dvorani kojoj je krovna konstrukcija odozgo prekrivena kar platnom. Ali pozornica je velika, široka i duga, što izvođaču omogućuje da se konkretno razmahne. Unutra stane otprilike nekih 4000 ljudi. Ovaj put je posjet bio doista oduševljavajući. U zraku se mogla osjetiti groznica golemog entuzijazma posjetitelja koji su dugo, predugo čekali ovaj dan kad će na pozornici opet ugledati svoje heroje. Publika je po godinama bila od tridesetih naviše, što govori da je i publika ostarjela, zajedno s bendom. No među pristašama je, osobito u prvim redovima, bilo i puno mladeži, a ponajviše pripadnica nježnijeg spola, što se nekako poklapa s reputacijom benda, zahvaljujući ponajprije hitu To Be With You. Posebno ekstatična bila je grupa azijskih prijateljica benda, koje su napravile daleko najveću galamu na koncertu i “kljucale” s poda ili još u zraku baš sve što je doletjelo s pozornice do njih.
Rijetko si svjedok ovakvom oduševljenju na njemačkim koncertima. Nijemci imaju svega preko glave. Zato na koncerte uglavnom pristupaju ležerno. Kvalitetni hard rock koncerti su im uobičajeni kao da dišu zrak. Na mjesto događaja uvijek dolaze točno na sat kad je najavljen nastup headlinera. Bez znakova euforije. Ovaj put ipak nije bilo sasvim tako. Već kad je u 20.00 prisutne počeo zagrijavati prateći sastav od dvojice instrumentalista, lokalnih veličina, koji su zabavljali publiku melosom što je diktirao zanimljiv miris egzotike, osobito zbog zvuka instrumenata za koje nemam pojma kako bih ih nazvao. Gitara bez trupa, udaraljke najčudnijih oblika, itd….
Publika se silno dosađivala. Unatoč tome, bila je zbijena pod pozornicom i na oprezu. Nekih 2500 glava ljubomorno je držalo svaki svoj komadić prostora pod pozornicom i nikoga nije puštalo blizu. Svi su čekali trenutak kad će se na pozornici pojaviti Mr. Big. Sat je devet navečer. Roadie u mraku posvijetli svjetiljkom i da znak tehničaru za mikserskim stolom da bend dolazi na pozornicu. Dvorana oživi. Najprije samo Torpey i Gilbert. Čuje se tutnjava Sheehanova basa, ali čovjek uskoči iza monitora tek kad je na pozornici i Eric Martin. Bend poskoči uz nestašnu Daddy, Brother, Lover, Little Boy. Martin već u drugom krugu refrena testira publiku je li na istoj valnoj duljini s Mr. Big i dobiva potvrdu kad mnoštvo suvereno otpjeva naslovni stih. Sve je u redu. Kvartet će večeras biti vruć. To je definitivno. Uzbuđenje je veliko, a nakon intenzivnog početka u prvi plan stupa Sheehan, koji toplinom zvuka svoje bas-gitare polaže stazu za kreaciju opuštajućeg skoka u novi glazbeni ambijent koji stvara Take Cover (ako smijem primijetiti – riječ je o jednom od osobnih Mr. Big favorita autora ovog koncertnog izvještaja). Zvuk je odličan, u pravom rasporedu i omjeru. Martina se čuje odlično, a Gilbert i Sheehan prvi put stanu zajedno rame uz rame u izlazu iz Take Cover. Pozornica na nekoliko trenutaka postane Paul Gilbert kad odjekne uvod skladbe koja je dodatno učvrstila ime Mr. Big u prvoj polovici osamdesetih. Green-Tinted Sixties Mind. Skladba zavodljivog refrena koja me uvijek podsjeti na to kao da su si Mr. Big u njoj posudili nešto kombiniranja vokalnih harmonija te vrste dlakocjepstva legendarnih Boston. Ovdje bih istaknuo izvanredno nadopunjavanje vokalnih harmonija, gdje su se Sheehan, Gilbert i Torpey odrezali tako da nisam bio posve načisto, ne samo u ovoj skladbi nego i u nastavku, ne koriste li Mr. Big slučajno matricu vokalnih harmonija, tako fenomenalno su zvučale. Slijedi opet galop više brzine u Alive And Kickin’ i posve novoj Next Time Around, koja nosi sve što pravi ljubitelj njihova opusa može poželjeti od Mr. Big. Ako dečki nastave u tom smjeru, novi album, ako se pojavi, zacijelo će biti nova poslastica!
Prvo pravo iznenađenje set liste zapravo je bila skladba Hold Your Head Up, koju u originalu izvodi grupa Argent. To je zapravo najpoznatiji Argent hit, koji su 1989. već prvi put obradili Uriah Heep za svoj album “Raging Silence” i izdali ga kao singl. Iako obrada Uriah Heep zvuči mnogo uvjerljivije, ni ovdje Mr. Big nisu ni u čemu pogriješili. Martin je pozvao publiku da aktivnije pomogne u refrenu, a ona nije razmišljala dvaput. Opet smirivanje strasti sanjivom Just Take My Heart, gdje su ljudi s oduševljenjem pozdravili prepoznatljivi Gilbertov uvodni motiv, a u refrenu je opet pjevala cijela prednja polovica dvorane. Magično.
Martin je još uvijek prava poskočna figura, doduše ne pretjerano iskričave glave da bi sipao kakve pronicljive štose, ali ipak zadržava scensku kinetiku i odličan vokal koji je parirao snažnim i prepoznatljivim riffovskim figurama, solističkim eskapadama i otrovnoj ritmičkoj podlozi. Ipak se osjetilo da je Martin najslabija karika kvarteta. Jednostavno, Sheehan i Gilbert tako su visokog kalibra u instrumentalnom smislu da u svakom trenutku preuzimaju primat na pozornici. Martin je pokazao i prve znakove izlizanosti vokala u prvom bisu, kad se bend prihvatio obavezne To Be With You, jer je sve najviše položaje morao prilagoditi, pa ih je otpjevao u improvizacijskom maniru niže ili čak koju riječ stiha preskočio.
Sva trojica instrumentalista dobila su svoj prostor da pokažu zašto su toliko cijenjeni. Nakon manje zanimljive Torpeyeve solo točke, još u prvoj polovici koncerta, konačno su konkretnije prekrižili gitare i Sheehan i Gilbert. Bio je to međuigra, (inter)ludij, kao most između Take A Walk (“Curice, prošetaj!”, he, he) i The Whole World’s Gonna Know. Najprije se uvodno poigrao Gilbert na bijeloj Ibanez gitari s dva vrata. Nije dugo trajalo dok mu nije društvo došao praviti Billy Sheehan sa svojom dvovratnom Yamaha bas-gitarom. Izazivali su jedan drugoga dobacujući si na brzinu izmišljene motive te logično poželi silno glasne ovacije općeg oduševljenja u dvorani. Inače takvih točaka nije bilo mnogo i kompaktnost visokodinamičnog koncerta, kojim zapovijedaju klasici prvih četiriju Mr. Big albuma, nije bila ni u čemu ugrožena. Trenutak velike zabave, koji je stalnica takvih američkih hard rock postava. Takvih? Pogrešno. Upravo je to jedan od važnih elemenata koji je pomogao najprije stvoriti, smjestiti na posebno mjesto, a kasnije i sačuvati ime Mr. Big, da ga publika još zdaleka nije zaboravila, čak ni u razdoblju mirovanja benda!
Uostalom, užitak je gledati profinjenost tehnike sviranja, zapravo čovjek postane malo i šokiran s kojom lakoćom izvode najnemoguće (osobito za uho, a kamoli za oko) akrobacije i Sheehan i Gilbert. Potonji je u jednom trenutku izveo solo koji je po brzini sviranja već poprilično podsjećao na pištanje jednoglasnih melodija SuperNintendovih igrica. Gospodo. Nema što. U otvaračkoj Daddy, Brother, Lover, Little Boy pažnju je na sebe preuzeo Sheehan nakon što mu je tehničar pružio upaljenu bušilicu pa je njome izveo nekoliko “licka” duž bas-gitare. Nije čudo da Martinov vokal uz to na trenutke postane doista “malen”, što u fizičkom smislu Eric Martin doista i jest, iako, kako rečeno, čovjek suvereno vlada svakim milimetrom svoje funkcije na pozornici i na ovoj reunion turneji Mr. Big.
Mr. Big su regularni dio ovog veselog vrtuljka jedinstvene izmjene energije s publikom završili u visokom zanosu, oštrom igrom kroz Rock & Roll Over i Addicted To That Rush. Osobito je potonja u svojoj namjernoj razvučenosti ponudila tijekom koncerta osjećaj koji se možda nikad neće završiti. Prepotentno! Gilbert i Sheehan su, kako se i očekivalo, solistički nadogradili originalne verzije skladbi. Kako se očekivalo i zahtijevalo!
Slijedi obavezni bis s “lajnom” To Be With You, koju je Martin gotovo u cijelosti prepustio publici. Gilbert tu po drugi put uzima akustičnu gitaru, kao što je to učinio u hitiću Wild World (obrada Cata Stevensa). Slika u dvorani bila je na moj način slična kao tijekom Wild World, samo što je To Be With You logično zvučala još malo intenzivnije. Cijelu večer sam čekao skladbu Colorado Bulldog i dočekao je pri samom kraju. Još posljednji put je oživjelo sve što razumijemo pod pojmom Mr. Big u Tonhalle. “Nagrooveano” ubrzano kotrljanje ritmičkog kolotura, nestašan gitarski riff, briljantno soliranje, nova zapanjujuća unakrsna vatra Gilberta i Sheehana i naravno grabežljiv refren koji je posljednji put podjarmio prisutne u dvorani.
Ekstatična dvorana tražila je bend natrag. Prvi proviri iza kulisa Billy Sheehan. Što slijedi sad? Smijeh. Gilbert otvara motiv. Prokleto poznato zvuči, samo je zvuk potpuno iz drugog tijesta. Što za vraga? To ne može biti istina. Mr. Big sviraju The Who. Baba O’Riley! Halo? Kakva zabavna verzija! To morate doživjeti. Kako su se dečki nasmijali na pozornici dok su se zabavljali izvedbom ovog velikog The Who klasika. Bilo je zanimljivo promatrati mlađe u dvorani, kojima ni na kraj pameti nije bilo što to za vraga sad sviraju Mr. Big na pozornici, he, he… Trebat će još malo žgancima prionuti. Primat je u ovoj skladbi, naravno, odnio Gilbert!
Spomenut ću još i to da se u jednoj takvoj instrumentalnoj vragoliji Paula Gilberta i Billyja Sheehana Martin teško vratio u igru na pozornici. Prije povratka u refren Take A Walk, naime, Gilbert “namjerno” nije pustio Martina da započne pjevati posljednji krug refrena. Vjerojatno je riječ o uigranoj scenskoj finti kojom bend pokušava dodatno zagrijati publiku i sam se na pozornici dodatno maksimalno zabavljati. Dakle, Gilbert je jednostavno prijelaz u refren uvijek završio tako da se Martin nakon njega nije mogao normalno uključiti u uvodni stih refrena. Nakon trećeg neuspjelog pokušaja Martin je pomalo ljutito povikao kolegi: “Oh for heaven’s sake! Stop that playing!”, a Gilberta je njegova vlastita nestašnost i dalje tjerala u neizmjeran smijeh.
Reunion turneja Mr. Big obaveza je, dragi prijatelji glazbe. Barem jedan koncert morate pogledati, učinite to sami sebi, isplatit će se svaka znojna kap koju ćete za to proliti, čak i ako vam se prije toga dogodi da, npr., zapnete u višekilometarskoj koloni na putu za München i bijesni provedete u autocestovnom grču na austrijsko-njemačkoj granici ispred Bad Reichenhalla cijela dva sata čekanja i na kraju koncert jedva uhvatite za rep, što se meni ovaj put dogodilo.
Dobit ćete sve što želite od Mr. Big. Njihove najveće klasike, obilnu mjeru zabave i pozitivne energije, prekomjernu dozu prave šok terapije uz koju će vam usta i oči ostati širom otvoreni dok budete pratili Sheehanovu i Gilbertovu “out of this world” virtuoznost! Dva puna sata velikog špas teatra koji postavlja i održava ime Mr. Big na posebnom mjestu divova hard rock glazbe. Veliki gospodari pokazali su da su zadržali svoj stav visoko uzdignut. Kako se za velike i dolikuje! Ništa drugo za profesionalce s takvom kilometražom uopće ne dolazi u obzir.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Daddy, Brother, Lover, Little Boy
2. Take Cover
3. Green-Tinted Sixties Mind
4. Alive And Kickin’
5. Next Time Around
6. Hold Your Head Up
7. Just Take My Heart
8. Temperamental
9. It’s For You
10. Price You Gotta Pay
11. Wild World
12. Take A Walk
13. The Whole World’s Gonna Know
14. Rock & Roll Over
15. Addicted To That Rush
—bis I.—
16. To Be With You
17. Colorado Bulldog
—bis II.—
18. Baba O’Riley
Galerija fotografija
