House Of Lords s Bangin’ World Tour okrznuli i Sloveniju (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Rock Club / Ronchi Dei Legionari (Ronke) / Italija
Datum koncerta: 13.11.2009
Broj posjetitelja: 120
Cijena karte: 20,00€

Napokon, makar i u petak trinaestog! Nakon povratka grupe House Of Lords prije šest godina i šetiri izdana albuma, i RockLine je naposljetku uspio uloviti sastav uživo na pozornici. I to na turneji u znak podrške aktualnom studijskom albumu “Cartesian Dreams” (2009, Frontiers Records) – RockLineova recenzija OVDJE. Godine kad su House Of Lords ostavili svoj pečat na međunarodnoj sceni davno su iza njih, ali ipak. Grupa i dalje udara. S prosječnim “The Power And The Myth” (2004) prekinuli su 12-godišnju stanku bez izdanog albuma, a posljednja tri albuma koja su uslijedila zvuče izrazito oduševljavajuće i po ukusu pravovjernih ljubitelja njihova prva tri albuma. Zapravo je ime koje se konstantno vezalo uz karijeru House Of Lords danas u grupi samo još ime pjevača Jamesa Christiana, koji nije izostao ni na jednom studijskom albumu sastava. U ritam sekciji danas u House Of Lords bas gitaru strugće mladi Chris McCarvill, dok po bubnjevima mlati B.J. Zampa. Prije turneje dogodilo se i to da je u cipele Jimmyja Bella morao uskočiti gitarist Danger Danger Rob Marcello. Na slušbenoj web stranici Jamesa Christiana nisu detaljno navedeni razlozi zamjene, ali na promotivnim plakatima turneje “Bangin’ World Tour 2009” na fotografiji sastava već je gitarist Rob Marcello.

Ovaj put je turneja srećom doslovno “okrznula” Sloveniju i za posjet grupi nije trebalo bog zna koliko truda. Bilo je dovoljno odvesti se u blizinu tršćanske zračne luke, točnije do Rock Cluba u mjestu Ronchi Dei Legionari (slovenski Ronke), pa doživjeti novi album i neke besmrtne klasike ove sjajne melodične hard rock postave iz Los Angelesa.

Kao što je kod naših zapadnih susjeda uobičajeno, koncerti kod njih uvijek počinju jako kasno. U Rock Clubu je tako prvi predbend, obećavajući hard rockeri iz Velike Britanije Kane’d, počeo tutnjati oko 21.00 sat. Riječ je o septetu s tri sestre na glavnim vokalima. One su izazvale nemalu pažnju, osobito koketnim zavodljivim igrama na pozornici. To je bilo posve opravdano, jer su cure s vokalnim harmonijama suvereno vladale situacijom. Ne radi se o čistom hard rocku, iako sadržaj nosi konkretnu dozu melodične zaraznosti. Grupa rado dopušta da se riff vozi na često punkom obilježenom ritmičkom galopu, a i u jednostavnim prijelazima osjeti se nešto moderne alternativne usmjerenosti. Naravno, već sam pogled na grupu u bulerima daje naslutiti da ne bi bilo riječ o čistokrvnom hard rocku. Sastav je publiku pokušao zagrijati već na početku Idolovom klasikom Rebel Yell, no to nije bilo ni potrebno, jer je s autorskim materijalom dokazao da su nadobudni mladi rockeri koji će u budućnosti na sceni znati ostvariti i nešto odjeknije.

Posljednji nastup tršćanskog “tribute to Uriah Heep” sastava Sweet Loraine sa slovenskim pjevačem Davorjem Žoržem, koji grupu nakon tog nastupa, zbog drugih neodgodivih obveza, nažalost neopozivo napušta, došao je kao naručen, jer o Sweet Loraine već je izrečeno mnogo ohrabrujućih riječi, a ja ih do sada još nisam uspio vidjeti na pozornici. Postavu inače čine i klavijaturistički virtuoz Alex Falcone, naoružan Hammondom i moogom, kako i dolikuje pri sviranju Uriah Heep, basist Alberto Zuccato te novajlije Paollo Millo na gitari i Sergio Sigoni na bubnjevima.

Bez obzira na to što je sama reprodukcija retro zvuka sedamdesetih ovaj put u Rock Clubu bila manje uspjela, a razloge treba tražiti u karakteristikama samog prostora i vjerojatno u činjenici da nije bilo dovoljno vremena za uspješnu kalibraciju svih detalja koji su važni za gradnju zadovoljavajućeg približavanja zvuku Uriah Heep, grupa je iznenadila vrlo zanimljivom set listom, uz koju su u klubu na svoje došli doista pravi ljubitelji Uriah Heep. U nju su naime ubacili nekoliko klasika koje Uriah Heep već davno, davno ne izvode na svojim koncertima, ili ih uopće nikad više neće izvoditi. Dogodilo se čak da je grupa u set listu ubacila izvrsnu The Dance (Uriah Heep album “Innocent Victim”, 1978), koju Uriah Heep u karijeri nikad nisu izveli uživo.

Grupa, koja je u postavi u lipnju ove godine doživjela nekoliko promjena, svoj je nastup s Look At Yourself započela pomalo sramežljivo i suzdržano. Posebno je nedostajalo više diktiranja ritma sa “snare” bubnja, koji onaj prepoznatljivi galop-marš originala nekako nisu uspjeli zadovoljavajuće replicirati. I Davor je tek zagrijavao glas, ali je već s iznenađujućom Seven Stars pokazao zęšto je pjevač Sweet Loraine. Čovjek posjeduje onu toplu intonaciju kojom je posve objektivno moguće loviti energiju i reproducirati približke karizmatičnih vokala Davida Byrona i Johna Lawtona. Osobito mu je pisan na kožu tip skladbe Stealin’, koju je Žorž posebno dobro uhvatio. Bio je uvjerljiv ponajviše u točkama gdje je u cijelosti vladao tekstovima (Stealin’, Gypsy, Easy Livin’), a u većini drugih skladbi taj potencijal nije bio dovoljno iskorišten, jer se Davor morao koncentrirati na sadržaj ispisanih listova papira ispod monitora, umjesto da gradi na izrađenoj pozorničkoj igri i još uspješnijoj interpretaciji originala. Tako je od petero aktera na pozornici najviše suverenosti pokazao majstor Alex Falcone, koji je klavijaturama uspješnije reproducirao Hensleyjev zvuk. Inače treba dodati da i gitara mjestimice nosi još dosta rezervi. Osobito u stvaranju većeg zvučnog žmohta na pojedinim točkama. Za to će se gitarist morati odlučiti na detaljnije proučavanje retro efekata Micka Boxa, možda upotrijebiti Gibson Les Paul gitaru, a posebno pri Tears In My Eyes početi koristiti naprstak. Inače su Sweet Loraine bili vrlo dostojno i dobrodošlo zagrijavanje te su repertoarom velikih Uriah Heep izazvali dosta simpatija i nostalgije za prošlim vremenima, kad je rock bio još mlad i nevin, u doba kad su baš sve grupe koje su se pojavile na sceni bile dobre i baš svi albumi koji su izdani bili dobri.

Žorž je bio suveren i u hodanju stopama neuhvatljivog i jedinstvenog Johna Lawtona. The Dance i Hanging Tree zazvučale su u njegovu pristupu izrazito uvjerljivo, a nekoliko potekušća zadala mu je završna repeticija refrena zahtjevne Do You Know, koja je uz The Dance bila jedno od većih iznenađenja set liste Sweet Loraine.

Uz pomoć članova Kane’d, McCarvill, Marcello i Zampa sami su si naštimali instrumente. Tako smo čekali samo još Jamesa Christiana, koji se u pratnji tour menedžera probio kroz parter na pozornicu. House Of Lords su opalili odmah, i to s vjerojatno najočekivanijom skladbom večeri, Sahara. Dobili smo i odgovor na nekoliko pitanja što se tiče zvuka i interpretacije. Bubnjevi su na početku bili odlučno preglasni, a Christianov vokal namješten pretiho, pa nije bilo teško odmah zaključiti da se House Of Lords služe snimljenim prateći vokalima. Odgovor na to je li Jimmy Bell zamjenjiv bio je potpuno potvrdan, jer je Rob Marcello dokazao da je riječ o jednom od najizbrušenijih gitarista što se tiče kristalno čistog i tečnog sviranja brzinom svjetlosti, koje ne pogriješi ni jednu jedinu notu. Tog gitaristu jednostavno krasi činjenica s kakvom lakoćom ubire vražje nizove nota i s kakvom nepojmljivom brzinom to izvodi. Vjerojatno se neću puno prevariti ako Roba označim jednim od trenutno najbržih gitarista na svijetu (ne računajući “Dragonforce Super Nintendo princip”).

House Of Lords su odmah privukli stotinjak gostiju pod pozornicu s dvije klasike grupe, a tijekom nove skladbe Cartesian Dreams zvuk su namjestili na sliku koja je kroz ostatak nastupa najbolje zvučala negdje na sredini kluba. James Christian i dalje je izvrstan pjevač koji je glavninu materijala odvozio s odlikama svog specifično baršunastog glasa, koji ponekad nehotice podsjeća na Joea Lynna Turnera, naravno, ali se i Jamesu u trenucima osjeti umor i istrošenost, što je inače pokušao sanirati s dvije dulje pauze između solaža bubnjeva i gitare te čestim gutljajima vode.

Sviranje grupe je inače oduševljavajuće i riječ je o odličnim glazbenicima koji prate Jamesa Christiana u sastavu, a grupa u izvedbi zapravo nije napravila vrijedan spomena kiks. James je vrlo pristupačan i karizmatičan pjevač koji je odlično zagrijavao i podžigao malobrojnu publiku, koju je ovaj put obilježio i lijep tucet posjetitelja iz Slovenije. Da su House Of Lords danas vrlo štedljivi i da kako gledaju na svaku teško zarađenu koricu kruha, dokazuje tužna činjenica da u postavi nemaju klavijaturista. Činjenica je to toliko tužnija jer su House Of Lords nastali iz grupe koju je osnovao klavijaturist. Nije toliko strašno što Gregga Giuffrie već dugo nema u sastavu, nego je ponajviše tužno što je klavijaturist (bilo koji) danas u grupi nažalost fizički odsutan pa House Of Lords moraju izvoditi autorski materijal na pozornici uz podršku snimljenih klavijatura. Radije to nego plaćati još jednog, dakle petog člana grupe. Šteta. Druga stvar koja ukazuje na to da su štedljivi House Of Lords od večeri u Ronkeu zaradili malo jest činjenica da su s bisom odsvirali koncert dug samo sat i dvadeset minuta.

Pažnju publike od “kozmetičkih popravaka” grupe odvlačio je ponajviše izvanserijski Rob Marcello, koji je nekim solažama “s onu stranu” prisutne jednostavno opčinio! No to u opštem dojmu ne zadovoljava da ne bi ostavilo barem blago gorak okus da House Of Lords danas vole malo i prevariti. Ponajviše su House Of Lords prašili sa starija tri albuma najviše s prvog “House Of Lords” (1988) – četiri skladbe, dok su “Sahara” (1990) i “Demons Down” (1992) bili zastupljeni samo skladbama Sahara odnosno Talkin’ ‘Bout Love, što je za obožavatelje klasičnih House Of Lords bila prilično jadna žetva. Srećom se materijal zadnja tri albuma vrlo lijepo veže na prva tri. Uz pomalo nepametan potez uvrštavanja (inače odlične) skladbe These Are The Times (“World Upside Down”, 2006), koju bi na mjestu biса morala zamijeniti nužno starija klasika tipa Edge Of Your Life, Shoot ili Demons Down, ako je već rezervna municija sa skladbom Sahara ispaljena odmah na početku koncerta, posjetitelji koncerta su, unatoč nekim neugodnim primjedbama, ipak došli na svoje. Jednostavno su House Of Lords i danas kompaktan i čvrsto uigran kvartet četiriju odličnih glazbenika. House Of Lords vrijedi pogledati uživo u svakom slučaju. I u novom tisućljeću. No s obzirom na njihovu trenutnu ponudu jednokratan pogled na grupu posve zadovoljava.

fotografije: Robi Lipej

Setlista

KANE’D: 1. Intro 2. Playing With Devil 3. Rebel Yell 4. Don’t Be Stupid 5. Rock Against DJ 6. Frozen 7. It Hurts 8. Fuck U 9. Don’t Turn On The Lights 10. Fallin’ 11. Lonely SWEET LORAINE (tribute to Uriah Heep): 1. Look At Yourself 2. Seven Stars 3. Sweet Loraine 4. Something Or Nothing 5. Stealin’ 6. The Dance 7. The Hanging Tree 8. Do You Know 9. Traveller In Time 10. Tears In My Eyes 11. Easy Livin’ 12. Gypsy HOUSE OF LORDS: 1. Sahara 2. Talkin’ ‘Bout Love 3. S.O.S. in America 4. Carthesian Dreams 5. I Don’t Wanna Wait All Night 6. I’m Free 7. Born To Be Your Baby 8. Love Don’t Lie 9. I Wanna Be Loved 10. Come To My Kingdom 11. Rock Bottom 12. Drum solo 13. Never Never Look Back 14. Bangin’ 15. Pleasure Palace 16. Guitar solo/Little Wing 17. Slip Of The Tongue —bis— 18. These Are The Times

Galerija slika