Autor: Urban Bolta
Mjesto: Gasometer / Beč / Austrija
Datum koncerta: 28.11.2009
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 28€
Pa dočekali smo ih konačno u našem susjedstvu! Dobro, nije to baš susjedstvo, ali Beč nije baš na kraju svijeta. Već nedjeljni izlet u Beč u organizaciji društva koncerti.net i predblagdansko šetanje po nekadašnjoj prijestolnici naše države bili su ugodno iskustvo prije vrhunca dana, mjeseca, a za nekoga možda i godine. Razlog su bili Alice in Chains, koji se po starom kontinentu vuku u potporu novom albumu Black Gives Way To Blue (Rockline recenzija ovdje); na samostalnom koncertu nastupili su prvi put nakon oživljavanja grupe, a valja reći da su se austrijskoj publici s DuWallom na vokalu predstavili već na festivalu Nova Rock 2006, što je William u jednom od obraćanja tijekom bečkog nastupa znao dozvati u sjećanje i time malo pomilovati dušu već zagrijanoj austrijskoj publici.
Alice in Chains, poznati i kao jedan od velike četvorke grungea (zajedno s Pearl Jamom, Nirvanom i Soundgardenom), seattleski su sastav koji je glazbeno suoblikovao početak devedesetih i tom razdoblju dodao poseban pečat. S sviranjem su počeli krajem osamdesetih; u početku metalski usmjeren bend okolina je preoblikovala u jednog od nositelja zastave grungea, čiji je zalazak sredinom devedesetih i Alice in Chains gurnuo na sporedni kolosijek medijske pozornosti. Aktivnost se smanjila, Jerry Cantrell započeo je solo karijeru, a kraj prvom AiC poglavlju učinila je smrt frontmena Laynea Staleya u travnju 2002. No priča time još zdaleka nije bila završena. Trogodišnje mirovanje donijelo je svježe snage i… novog vokalista. U Staleyjevu kožu uvukao se William DuWall, koji nas na novom albumu i ovih dana na europskoj turneji uvjerava da je ime Alice In Chains bilo vrijedno podići iz mrtvih.
Mučno čekanje završilo je nešto poslije pola devet navečer, kad su u rasprodanoj dvorani Gasometer DuWall, Cantrell, Inez i Kinney zauzeli pozornicu i započeli svoju predstavu. Snažna Inezova bas-linija najavila je skladbu Rain When I Die s njihova najuspješnijeg albuma Dirt (1992). Na početnim vokalnim zadacima standardnom se dvojcu pridružio i Inez; pogled na trojac koji je skladno započeo koncert i vokalno bio je doista veličanstven! Zanimljivo, onih prvih nekoliko sekundi za AiC karakterističnog “aaa-janja” bilo je jedino puta da je Inez sudjelovao i vokalno. Koncert su nastavile još dvije klasike s Dirta, prije nego što je došlo vrijeme za Again (Alice in Chains, 1995) i napokon Your Decision, prvu skladbu s novog albuma Black Gives Way To Blue. Doista je neobično da na turneji uz predstavljanje novog izdanja prvo djelo s njega dođe na red tek pod rednim brojem pet, jer navika pri predstavljanjima nalaže snažnu ukorijenjenost novog materijala kroz cijeli nastup, počevši od samog uvoda. Kod “Your Deicision” za gitaru je napokon prihvatio i DuWall. Uopće je DuWall gitaru vihorio uglavnom samo kod najnovijih komada, a kod svih iz Staleyjeve ere sudjelovao je “samo” vokalno (iznimka je bio akustični medley). Jedan od najprepoznatljivijih komada, Down in a Hole, prvi je odsviran u “unplugged” verziji, koja je pobrinula za privremeno zaustavljanje ludovanja i poneki upaljač u zraku. Ljubavno-filozofska pjesma s prekrasnim refrenom i onim pravim grunge duhom koji obuhvaća mnogima je oduzela dah i orosila oči. Cantrellov stolčić ovaj je put bio na sredini, a DuWall se morao pomiriti s mjestom na desnoj strani pozornice. Slijedila je još jedna “isključena”, “No Excuses”, i jedan od najljepših trenutaka koncerta, naslovna pjesma zadnjeg albuma “Black Gives Way to Blue”. Tijekom izvedbe balade, najnježnije AiC pjesme uopće, na zaslonu u pozadini pozornice cijelo je vrijeme gorjela svijeća, a pri izlasku iz komada svijeću je zamijenila fotografija nasmiješenog Laynea Staleya, čiji su u zrak podignuti prsti donosili poruku mira. Kako snažno emotivan trenutak to je bio za sve AiC fanove! Moja pretpostavka da je skladba, a zapravo i cijeli album posvećen sjećanju na njega, tako je našla čvrsto tlo. Zvuk klavira Eltona Johna, koji dopunjuje zvuk u originalnoj izvedbi skladbe, zamijenio je zvuk (ne baš tipičnog rock instrumenta) ksilofona iz prstiju bubnjara Seana Kinneya – vrlo domišljat potez nagrađen je glasnim ovacijama. Nastup je opet dobio krila skladbom Sickman, a s još nekoliko daljnjih i završnom Man in the “Box bilo je gotovo s redovnim dijelom. Povratak na pozornicu donio je još dvije grunge himne – Would? i Rooster, koje su posjetitelje odnijele daleko, među najboljšima su AiC skladbama i kao takve posjeduju onaj magični napitak koji slušatelja odnese u euforično stanje iz kojeg se ne probudi još dugo nakon koncerta. Na turneji bis sadrži još skladbu Lesson Learned, no ovaj su je put izostavili i uskratili nam nekoliko minuta druženja – razlog ne znam, ali sigurno nije publika, koja je na krilima odličnog nastupa napravila super atmosferu.
Alice in Chains imaju svoj nastup naušen do u tančine, ništa se ne događa slučajno, nedostaje spontanosti, u svakom trenutku znaju gdje se nalaze. Drugim riječima, jedan se nastup od drugog praktički ne razlikuje, no ipak se u njihovu sviranju osjeća i srce, a ne samo miris love. Glavni gitarist i sovokalist Jerry Cantrell vođa je postave. Autor je skladbi od samog početka, a do sadašnje pozicije u bendu, gdje drži sve konce u rukama, pomoglo mu je i karizmatično, nimalo zvjezdlaško ponašanje. Pjesme se počinju svirati na njegovu zapovijed, a zapaljena cigareta u njegovim rukama znak je za trenutak stanke i vrijeme da se publici obrati DuWall. Zanimljivo je promatrati DuWallov nastup. Vokalno svaku skladbu odradi identično kao što se može čuti na studijskoj snimci, bez odstupanja, bez vlastite interpretacije. Neke starije skladbe, pogotovo moćna “Love, Hate, Love”, sadrže mogućnost vokalnih izleta odnosno odmaka od originala, no AiC su se odlučili za točnu izvedbu tih dijelova. DuWallu su vjerojatno zabranili da eksperimentira plivanjem u vodama vlastite interpretacije. Dobro ili loše? – odluka je na vama. Alice in Chains svoj su prepoznatljiv zvuk izgradili na sinkronom, harmoničnom pjevanju, praktički mu nijedna skladba ne izmiče – neke skladbe sadrže čak samo harmonično pjevanje. Kako impresivno ta osobina izgleda uživo! DuWall i Cantrell pritom su vrlo usklađeni, za što su bile potrebne kilometarske pripreme, jer se pogreška praktički nije mogla uočiti. Vokalisti su se nekoliko puta okušali i u naizmjeničnom pjevanju (uglavnom u refrenima). William DuWall svoj je zadatak obavio s odlikom. To naravno ne znači da je uvjerio i preobratio sve nevjerne obožavatelje koji štuju ikonu pokojnog Staleya, ali pokazao je zavidnu predstavu, predstavu koja njegovo ime na glazbenoj karti postavlja visoko. Možemo se staviti u njegovu kožu – vjerojatno je vrlo neugodno kad na svakom koraku živiš u Staleyjevoj sjeni i ljudi te uspoređuju s njim. Dokazao je da je dostojna zamjena, a u budućnosti će morati dokazati i da ima kralježnicu te izaći iz Staleyjeve sjene, ako naravno želi stati na kraj usporednim pogledima.
Iskustvo Alice in Chains u Beču bilo je više nego ugodno. U svojoj je misiji tzv. grunge glazba inače bučna, prljava, totalno alternativna. Velika, “uredna” dvorana Gasometer, kristalno čist zvuk, hrpa roadieja i još više tehnike kao takva niječu bit preminulog grungea, ali djelić njegove poruke ipak smo na nedjeljnom koncertu uspjeli dješifrirati… a nagrada je bila nezaboravna večer.
Setlista
1. Rain When I Die 2. Them Bones 3. Dam That River 4. Again 5. Your Decision 6. Check My Brain 7. Love, Hate, Love 8. A Looking In View 9. It Aint’ Like That 10. Down in a Hole (akustično) 11. No Excuses (akustično) 12. Black Gives Way To Blue (akustično) 13. Sickman 14. Acid Bubble 15. Angry Chair 16. Man in the Box —————- 17. Would? 18. Rooster
Galerija slika
