Mjesto: Rock Cafe / Postojna
Datum koncerta: 06.01.2010
Broj posjetitelja: 0
Cijena ulaznice: ulaz slobodan
Karavana natječaja Epic RockLine Contest ne štedi snagu i tvrdoglavo ide dalje i u 2010. godini. Treće poglavlje festivala neafirmiranih sastava u postojnskom Rock Cafeju ovaj je put krstilo izvedbu metalskog zveckanja triju obećavajućih glazbenih kolektiva: Sagaris, Brezno i Eternity. Sjajna večer poslužila je žestoke demonstracije triju različitih izvedenica metala i istodobno potvrdila staro pravilo da se najviše vjernih duša, spremnih u svakom trenutku podržati svoje favorite, krije upravo u metalskim falangama glazbenih zaljubljenika!
SAGARIS
Sagaris su unatoč mladosti dokazali da im je metalska mentalnost položena s odlikom. Intenzivnim scenskim događanjem i komunikacijom koja prema publici ne poznaje sram, dečki brzo upijaju poveliku dozu simpatija. Žar i beskompromisnost mladića odlično se spajaju s mladenačkom odlučnošću u njihovim očima, a rezultat je školski primjer neiskvarenog idealiziranja metal folklora, odnosno upravo onog neusiljenog, danas prečesto neuhvatljivog srčanog predavanja glazbi. Najveći Sagarisov adut krije se u liku gitarista i vokalista Luke Žnidaršiča. Popularni “Lux” rado koketira s brzoprstim ekshibicijama koje uz ognjevito obraćanje mladenačkog zanosa često zvuče usiljeno, možda bolje rečeno pretjerano, no u svakom slučaju smetaju samo onima najpedantnijima. Sagaris se ne daju smesti takvim i sličnim gunđalima, nego odlučno jure cestom harmoničnog death metala. Naoružani “stasijevskim osjećajem za finese” isporučuju navijenu gitarsku manipulaciju prilično bazičnih rifova, koji se ljubiteljima distorziranog masakriranja rado ušuškaju među svjetlucave slojeve ušne nečistoće. Dobro nabrušena ritam sekcija zaslugom bubnjara Tilna Volščanška tu i tamo je doduše izgubila koju osminku ili više, ali potencijala je ovdje bez sumnje u izobilju. On se u velikoj mjeri ogleda ponajprije u neočekivanoj kompleksnosti predstavljenih autorskih zamisli. Sagaris su skladateljski vjerojatno čak i previše sazreli, odnosno, kako i priliči “mlijekozupcima”, u fazi same izvedbe zamjetno su premekani na tehničkom polju, ne toliko pojedinačno koliko kolektivno. Rečeno seljački, dečki nedvojbeno ciljaju u pravom smjeru, opasani redenicima prijeko potrebne arogancije i neposlušnosti, a ona svoj danak redovito uzima u obliku nepotrebnog zapetljavanja scenskog događanja, uz koje mnogi odlično postavljen motiv ubrzo gubi na izvornoj udarnosti. “Problem” koji će Sagaris redovitim koncertiranjem i posljedičnim skupljanjem iskustva bez sumnje uskoro sanirati.
BREZNO
Metal se kao jedan od beskompromisnijih oblika glazbenog izražavanja s godinama naučio nadvladavati okoštalost izvornih žanrovskih okvira te je u svojim kasnijim inkarnacijama, u želji za preživljavanjem, naučio poštovanje prema nekoć ne baš prihvatljivim glazbenim stilovima. S nestajanjem predrasuda s vremenom se neraskidivo isprepleo s korijenima u prošlosti često preziranih žanrovskih oblika.
Evolucijski “boom”, sličan gore opisanom razrastanju metala u nekoć nepojmljive sfere, među ostalima se dogodio i folk kovinarima Brezno. Riječ je o šesteročlanom sastavu koji je prepoznatljive elemente metala učinkovito spojio s osnovnim karakteristikama folk glazbe. No pozor, Brezno za razliku od plejade žanrovski srodno križanih sastava u potrazi za stvaralačkom inspiracijom gleda ponajprije prema istoku, kopajući po mitologiji naše slavenske braće, što je u okvirima domaće glazbene scene zasigurno dobrodošla novost. Brezno su posao obavili uvjerljivo, usprkos trenucima doista smetajućih problema s dosadnim piskanjem u pojačalima. Sekstet se kladi na prilično bazično orijentiran pristup koji ne štedi na domišljatim aranžmanima, školskoj demonstraciji odlične uigranosti i korektnoj harmoniziranosti pri korištenju dinamičnih skokova. Potonji, uz podavanje zaraznih melosa, grade na živopisnosti ambijentalne zvučne odjeće, koja korištenjem upečatljivog zvuka flaute i “falseta” pjevačice Inez samo još podcrtava prisutnost epskog elementa. Cura se glasovno očekivano kretala u gornjim vokalnim registrima. Naporan posao, makar i za ¾ sata nastupa, glavnom je vokalu sastava na mjestima doduše odlomio zamjetniji komad ugođenosti, ali bez brige. Brezno ostaju vokalno odlično potpomognuti i zaslugom pratećih glasova klavijaturistice Katarine i povremenog vokalista Mitje, inače po osnovnom zanimanju basista.
Sastavi koji prelaze tradiciju folklorne svirke danas rijetko kada ponude nešto iznenađujuće novo. Bez sumnje nas je u iskustvu s Breznom pred upotrebom oznake stilske istrošenosti do određene mjere spasila i upotreba slovenskog jezika, uz koji sve skupa ispada utoliko iskrenije i pristupačnije.
ETERNITY
Završno poglavlje trećeg večera natječaja Epic RockLine Contest poslužilo je slikovitu demonstraciju još jednog žanrovskog podvrsta, ovaj put simfonijskog gothic metala, odnosno njegove mekše izvedenice. Eternity su u potrazi za svojim mjestom pod metalskim suncem jedra hrabro okrenuli u drugu stranu, prema slatkastoj melodici koja, kao u pravilu, ostaje okružena debelim slojevima dovoljno grube intonacije distorziranog gitarskog vrvljenja. Borci iz Nove Gorice evidentno se oslanjaju na elemente koji su na ovaj ili onaj način pretopljeni iz izražajnih sastavnica skandinavske glazbene škole. U većini slučajeva riječ je o već dobrano prežvakanim trendovskim trikovima koje su se Eternity odlučili začiniti još i dobrom mjerom scenskog nastupa te naravno odličnim vokalom Jasmine Lozar, koji ipak ostaje prilično usamljen u borbi za srca slušateljstva. Umetanje pratećeg glasa tako se čini gotovo nužnim, ne toliko zbog glavnog vokala, koji je suveren u svim elementima i opravdano nosi glavninu tereta prepoznatljivosti sastava, nego prije svega u smislu konkretnijeg tonskog popunjavanja inače često promjenjive, ali sjajno izbrušene zvučne slike, koja se čini kao naručena za testiranje pjevačičina interpretativnog dometa. Njome Eternity udaraju na dvije fronte. Dok duž cijele dužine prve isporučuju moćnu rifovsku kanonadu svježe postrojenog gitarskog tandema, na drugoj se strani gomilaju osjećaji za melodiku koji su porijeklom bliži popularnim glazbenim pristupima. Naravno, spomenute “metamorfoze”, kojima Eternity smišljeno zahvaćaju što šire u glazbeni prostor, zahtijevaju dobru mjeru kompromisnog manevriranja, a ono može biti itekako dvosjekli mač. Pogotovo kod publike tako netolerantne na “glazbeno rasprodavanje” kao što je metalska.
Za kraj mi se čini nužnim istresti još nekoliko kritičkih misli na račun prije spomenutog nastupa. Eternity hrabrosti doduše ne manjka (uostalom, upravo su to napisano potvrdili korištenjem pirotehnike koja je ljubazno testirala odzivnost protupožarnog alarma Rock Cafeja), no dečki i cura pompoznom predstavom ipak, blago rečeno, pretjeruju. Njihovi koreografski umeci djeluju teatralno, do određene mjere čak arogantno, a u očima pravovjernog metalskog “svijeta” u svakom slučaju prilično neukusno i odbojno.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
