Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Jamski dvorec / Postojna
Datum koncerta: 20.01.2010
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 14 €
Budimo kruti! Treće poglavlje postojnskog blues festivala nakon nastupa Ane Popović (RockLine reportaža ovdje) ovaj je put poslužilo dugo očekivano prizemljenje, koje je napokon smirilo oči i glavnu riječ, kako i dolikuje dobroj glazbi, ponovno prepustilo osjetilima kojima je primarni zadatak percipiranje zvučnih valova! Nastup britanskih blues rock heroja Nine Below Zero ponovno je u središte zbivanja gurnuo glazbu kao jedan od ključnih načina umjetničkog izražavanja. Ovdje nema mjesta za bujanje medijskog pompa, šminkeraja ili blještanje kakvog god njemu srodnog scenskog kiča. Stvar je potpuno jednostavna. Kod Nine Below Zero broje se samo jednostavno izvedena scenska prisutnost, lišena svake zvjezdaške oholosti, neupitna glazbena kvaliteta i karakter. Kombinacija koja je garancija uspjeha.
Nine Below Zero predstavljaju se kao kvartet iskusnih glazbenih pastuha koji ne gube vrijeme na lijepe riječi. S tim sigurno ima neke veze i činjenica da gospoda kroz gusto nosno raslinje već desetljećima bezobrazno udišu isparenja bluesa, koja su tijekom godina uspješno ukrotila dodavanjem prepoznatljivih aroma popularnijih glazbenih zahvata. Zvuči kao pravi recept za ludo glazbeno iskustvo, a Nine Below Zero bez sumnje su prava adresa za njega. Dennis Greaves i Mark Feltham nakon Bluesiane (RockLine reportaža ovdje) i Pirana (RockLine reportaža ovdje) uvjerili su i u Postojni izvedbom prvorazredne, na bluesu utemeljene melodične svirke, koja se po granulaciji i pikantnosti može mjeriti s najuvjerljivijim akterima žanra. Naravno, ne smije se zaboraviti ni druga polovica kvarteta Nine Below Zero, koja nije ništa manje impozantna, štoviše, uz neprestano serviranje grabežljivih bluesovskih sadržaja nosi glavninu tereta sastava. Izvor izvanredne glazbene povezanosti Nine Below Zero krije se u kompaktno postavljenoj ritam sekciji, koja je imenom vjerojatno i najprepoznatljiviji dio postave. Čine je Gerry McAvoy i Brendan O’Neil, stari drugovi kojih ćete se sjetiti još iz vremena kad su pokretali ritmički kotačić jednog od najatraktivnijih blues orijentiranih sastava, a po autentičnosti glazbene poruke vjerojatno i blues rock mašinerije do danas neprijeporne reputacije. Naravno, riječ je o famoznom kolektivu Roryja Gallaghera. Gerry i Brendan ponovno su pokazali da se poznaju u svaki detalj. Svaki, pa i najnepredvidljiviji zaokret prvog bio je popraćen iznenadnim, a ujedno i spontanim odgovorom drugog, i obratno. Dolje s pretjeranim ritmičkim igrarijama, dvojac je cijelo vrijeme stajao poprilično bazično, što je naravno razumljivo. Zamašna i sukladno tome brzo zarazna ritmička perfekcija sumnjivih moralnih vrijednosti, iza koje rado proviri i nezaobilazna iskonska sirovost, koja ne krije potencijal za vehementno okretanje žučnih kamenaca slušatelja! Dvojac, opasan još i zdravom mjerom odlično odmjerenih prateći vokala, u opisanoj je maniri isporučivao homogenu glazbenu podlogu na kojoj su Dennis i Mark neopterećeno briljirali, svaki sa svojim oružjem.
Nine Below Zero čine se kao stvoreni za koncertne pozornice. Elementarna kombinacija rocka, bluesa i boogieja, koja ne krije koketiranje s new wave glazbenim trendovima iz zore 80-ih prošlog stoljeća, energično je žanrovsko križanje koje neprestano diše i raste te na svakom koraku u velikim mlazovima isisava pažnju okupljene publike. Tijek cjelokupnog zbivanja na pozornici slijedi diktat energičnog Dennisa Greavesa, odličnog gitarista prilično prezentabilnog vokala, koji bez vidljivog napora vlada i karakterima željeznih klasika poput “On The Road Again”, “I Can’t Quit You Baby” ili Walkerovog “Call It Stormy Monday”. Većina repertoara koji su Nine Below Zero pripremili za večer ionako je bila autorskog podrijetla. Posebno je živo bilo kod predstavljanja skladbi s posljednjeg albuma, gdje je zahvaljujući energičnom Marku prednjačila “I’m So Alone”. Markovo sviranje usne harmonike vrhunsko je, ne toliko spektakularno koliko bazično i puno emocija te naglašenog karaktera, u svakom slučaju pak taman dovoljno začinjeno za izražajnu nošnju Dennisa Greavesa, koja je uzduž i poprijeko pucala od impulzivno servirane gitarske vragolastosti. U tom pogledu u četvrtak navečer nije bilo ljepšeg od prvorazredne izvedbe standarda “Ridin’ On The L & N”, gdje su si Dennis i Mark davali duška oduševljenim obasipanjem pakosno smišljenim frazama i motivima (Dennis je za tu priliku čak poliranjem prisvojio nekoliko mrvica Claptonovih Crossroads).
Nastup Nine Below Zero bez sumnje je ponudio vrhunac, barem kad je riječ o koncertnoj kulturi na sunčanoj strani Alpa. Uživljena i do najsitnijeg detalja uigrana scenska igra, koju su povrh svega popratili i odličan zvuk i konkretan odaziv ljudi (odlično raspoloženje u takvim okolnostima naravno ne može izostati), atributi su na kojima je slobodno graditi sve buduće postojnske pustolovine. Za kraj valja uputiti nekoliko pohvalnih riječi i programskom vodstvu festivala, koje sadržajni tijek zbivanja u Postojni ove sezone hrabro tesa nastupima atraktivnih glazbenih imena, zbog kojih mjesečni spustovi u Postojnu postaju sve poželjniji.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
