Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Dom sportova (velika dvorana) / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 27.02.2010
Broj posjetitelja: 5500
Cijena karte: 49,38€ (parter) / 42,54€ (tribine)
U plejadi ponovnih okupljanja koja “muče” rockersku sadašnjost, s namjerom buđenja nostalgije za vremenima divljih dana u kojima se letjelo na oblacima slave s mladenačkom neiskusnošću, dočekali smo kraj “faze otrežnjenja i prizemljenja” i kod možda najtipičnijih predstavnika vala nove romantike osamdesetih. Spandau Ballet. I oni su svoj glazbeni talent plasirali uz pomoć “boyband” ljepote. Njezinu besprijekornost potencirali su prepredenim koracima kroz obaveznu “glam-šminka” maškaradu, koja ipak nikad nije prekrila osjećaj visoko ugođene elegancije i gospodskog šarma ove skupine – tipične predstavnice ere novog vala osamdesetih.
Potražnja za koncertima ponovno okupljene postave u originalnom sastavu, koja je prvi put nakon raspada prije 19 godina ponovno stala na koncertne pozornice Velike Britanije u jesen 2009., dokazivala je da ljudi još nisu zaboravili “baletni rock”. Primjerice, dvoranu O2 u Londonu skupina je rasprodala u svega 20 minuta. Dvoranu koja je ipak veća od prosječnog slovenskog koncertnog šatora i prima 23.000 ljudi.
Pa, stari europski kontinent ipak nije Velika Britanija. Spandau Ballet odlučili su se na turneju “The Reformation” i po ostalim europskim državama pa smo ih dočekali, ne u Ljubljani, nego u Zagrebu. Nakon 21 godine otkako su treći i posljednji put nastupili u Ljubljani. I pogled? Oko osam navečer tribine su bile lijepo popunjene. Do 70% raspoloživih sjedala. Više sjedala ionako nisu otvorili. Dakle, sjedala su zapravo bila posve puna. Razlog navali na tribine ležao je u razlici u cijenama ulaznica. Ulaznica za parter koštala je 50,00€, za tribine ipak 7,00€ manje. No unatoč tome i parter je iz minute u minutu bivao sve puniji, tako da je velika dvorana Doma sportova do pola devet, kad su na scenu izašli Spandau Ballet, bila pravo veselje koje je grozničavo dočekalo svoje trubadure.
Publika je ostarjela zajedno sa Spandau Ballet. Godišta rođenja negdje između 1960. i 1980. i zlatnog sredinjeg reza oko 1970. dovela su glavninu ljubitelja skupine još iz tinejdžerskih dana. Zastor po visini i dužini pozornične konstrukcije, na koji je bio projiciran kratak biografski film o skupini, u uvodnih je nekoliko minuta zaklanjao pogled na pozornicu. Sve su oči bile uprte u taj zastor i pratile kadrove arhivskih snimaka Spandau Ballet. Sukladno očekivanjima, odmah se začulo nekoliko dubokih uzdaha iz ženskog dijela publike. Zastor je iznenada nestao i pred posjetiteljima se ocrtao pogled na slavni kvintet, postavljen posve u prednjem dijelu pozornice, uz škrtu rasvjetu nekoliko pomoćnih “žaruljica”! Publika je u šoku! Dvoranom odjekne gromoglasan odjek!
Početak nije mogao biti bolje smišljen. Spandau Ballet odmah su nas ispalili na sam početak svoje karijere hitovima To Cut A Long Story Short i Freeze. Mješavina rocka, punka, s primjesom zvukova primitivnih sintisajzera i s plesnom “Gary Glitter kuc-kuc” ritmičkom podlogom. Osnova synth popa ili nove romantike. Figure glavnog pisca i gitarista skupine Garyja Kempa za klavijaturama, kao i udaraljkaša i saksofonista Stevea Normana na gitari, privlačile su najviše pozornosti jer ih ne vidiš svaki dan kako sviraju klavijature (Kemp) ili gitaru (Norman). Zapravo su Spandau Ballet na taj način u Zagrebu dočarali svoje prve korake glazbene karijere. Sukladno tome, takvo početno ozračje raspirivala je i namjerno slaba i minimalna rasvjeta pozornice.
Svečano odjeveni dečki, koje je uvijek pratio šarm velike elegancije i smisao za estetsko kombiniranje scenske igre, šou spektakla, s trendom modne konfekcije skupe odjeće (dobro jutro Bryan Ferry!) , zauzeli su svoje standardne pozicije na pozornici tek uz treću skladbu Hghly Strung. Skladba s istaknutim gitarskim uzorkom u strofi i skladba koja je potvrdila (u nizu mnogih drugih) pomicanje skupine u pop rock vode, uz sve češće dodavanje blage soul frizure, ponajviše zbog boje i stila pjevanja Tonyja Hadleya. Tu je pozornicu preplavila puna rasvjeta s prelijevima i nestašnom igrom reflektorskih snopova većinom nijansi plave, zelene i bijele boje svjetla.
Skupina je lukava. Začara te sigurnošću i samopouzdanjem. Dečki su jedinstveni u spajanju scenske igre i briljantnosti same izvedbe materijala. Tony Hadley, koji nije krio činjenicu da je u godinama odsutnosti izvan matične skupine zaradio poveliku podbradak, još je uvijek odličan vokalist, kao i šarmer koji zna damama još kako učinkovito dahnuti na dušu. Kroz kontakt s publikom, provjerenim pogledima u oči i zaraznim osmijehom, lako je rušio barijeru prema publici i pokucao na razmažena i zahtjevna srca svih djevojaka, prijateljica ili životnih suputnica. Uživanje u plovidbi kroz bisaге emocija često sanjive romantične atmosfere, koju je dodatno potkrijepio erotični saksofon Stevea Normana, vezalo se uz zajedničko pjevanje refrena klasika Only When You Leave, I’ll Fly For You, Round And Round, Through The Barricades, Lifeline, Chant No 1, True te osobito u bisu uz Fight For Ourselves i skladbu koju poznaju i svi oni koji još uvijek ne znaju da je izvode Spandau Ballet, toliko je neuvenuća. Gold!
Braća Martin i Gary Kemp bez srama su pokazivali nekoliko centimetara viši čelo, koje su stekli u razmaku posljednjih 20 godina. Oba Campa i danas su agilni scenski glumci, no Gary je ipak privlačio pažnju ispred brata, kad je nekoliko puta, osobito u završnim dijelovima, u društvu saksofona Stevea Normana, krenuo na solističke izlete. Ne pretjerane, ali s pravilno odmjerenom namjerom da razvedu scensko ozračje! Jedan takav bio je razvučeni završni dio skladbe I’ll Fly For You, koji je upozorio da Spandau Ballet nisu samo kvintet poznat po komercijalnom uspjehu, nego su u glazbenom smislu prije svega odlični instrumentalisti.
Miris sentimenta zlatnih osamdesetih i stoga preplavne nostalgije izazvala je ponajviše klasika Round And Round. Ponajprije zahvaljujući projekciji filma na golemom ekranu u pozadini, koji je tijekom izvedbe skladbe nizao slike skupine na vrhuncu karijere u osamdesetima.
Spandau Ballet su prošlog listopada potkrijepili svoj povratak na scenu novim albumom “Once More” (2009). Na njemu su u nešto preustrojenim aranžmanima ponudili klasične hitove, kao i ostale “manje poznate” redovne studijske skladbe albuma izdanih tijekom osamdesetih. Na to posebno izdanje, koje već imaju kod kuće ponajviše svi pravi obožavatelji skupine, uključili su i dvije posve nove skladbe. Jednu od njih, to jest Once More, odsvirali su i u Zagrebu. Bez obzira na to što je nastala dvadeset godina kasnije, nije se bilo moguće otresti osjećaja da Spanadu Ballet i u novom vremenu još uvijek, punim plućima, dišu osamdesete. Suptilnije verzije originala doživjele su i skladbe “opuštenih” aranžmana Love Like Diamond, pa u nastavku osobito “Parade” dvojac Always In The Back Of My Mind te With The Pride. Uz izvedbu potonje na pozornici su ostali samo Gary i Tony. Akustična gitara u Garyjevim rukama davala je naslutiti da iza ugla vreba superhit Through The Barricades. I doista. U prvom dijelu izvedbe tog hita na pozornici su pjevač i gitarist bili još sami, a zatim su se polako uključivali i ostali članovi skupine. Pravi atmosferski skok ponudio je preokret vodećeg motiva uz stih “Oh, turn around and I’ll be there…”, gdje je kabaretsku modrinu zamijenio pravi svjetlosni bljesak u dvorani, potkrijepljen jedinstvenim udarcem kvinteta, koji nas je poveo prema novom ozračju te u dinamično razigrani nastavak pjesme. To su oni trenuci koji dokazuju da su Spandau Ballet vješti majstori koji znaju iskoristiti svaku ponuđenu priliku i okrenuti je u korist produbljivanja scenskog teatra i zabave.
Hadley se u jednoj od stanki raspričao i ispričao publici, koja je morala čekati više od 20 godina da se Spandau Ballet ponovno vrate na koncertne pozornice u ove krajeve! Tony je pjevao fenomenalno. U trenucima kad skupina pokazuje svoju snagu nizanja kompaktnih i melodijski dovršenih, naravno zvučećih zvučnih figura, njegov je vokal u osjetilnosti posebno zavodljiv i intenzivan. Svoj talent i karakter scenske figure okrunio je u svakom trenutku promišljenim kretanjem po pozornici, uživljenim pjevanjem, u kojem nije izostavio sebi svojstven pečat gravure soul artikulacija. Upravo potonje posebno definira njegov jedinstveni vokalni pristup. Nešto muke zadavala mu je vrućina koja se oslobađala ispod reflektora. Znoj mu je curio s lica u potocima i čovjek je morao nekoliko puta pošteno obrisati oči, u koje se nemilosrdno zajedala pekuća sol. Pred kraj koncerta dobio je od publike zavežljaj džepnih maramica i teatralno ih iskoristio, što je izazivalo salve smijeha u dvorani.
Spandau Ballet su osobito u drugom dijelu pojačavali svoj nastup nizanjem hita na hit. Kad su se vratili na pozornicu i podigli publiku uz Fight For Ourselves, bilo je jasno zašto John Keeble iza leđa ima golemi gong. Divljak je u završnom dijelu skladbe gotovo prevrnuo gong sa stalka, toliko se uživio u udaranje po njemu. Tony Hadley predstavio je razigranog Keeblea kao “Mr. Yankeeman”, vjerojatno zato što jedini u kvintetu na pozornicama nosi “jeans” hlače. Keeble je teatar nastavio tako da je nakon završetka Fight For Ourselves legao na stepenice koje vode do podija njegovih bubnjeva i tamo mirovao u uvodnom, mirnom dijelu skladbe Gold, dok ga nije pozvao Gary Kemp: “John? Jesi li još živ?”. Izvedba Golda naravno je dočarala poglavlje za sebe. U nju se gromoglasno uključila još posljednji put na koncertu cijela dvorana. Dodatne efekte na udaraljkama, za koje bi Norman trebao barem još jedan par ruku, izvlačio je na klavijaturama dodatni klavijaturist.
Skupina je ponudila vrhunski zvuk i vrhunsku scensku predstavu te na taj način potvrdila da ni u čemu nije iznevjerila izvor svojih glazbenih korijena, kakve krasi opus osamdesetih. Bez greške. I pozornica je nostalgično preuzimala elemente scenskih konstrukcija kojima su se služili u osamdesetima. Dodatna postolja, stepenice, ograde. Sat i tri četvrt punog druženja s najvećim hitovima Spandau Ballet postigao je svoju svrhu. Potvrdio je da su Spandau Ballet poput dobrog vina koje s godinama sazrijeva i postaje sve bolje i bolje.
Bolje od osamdesetih jednostavno ne ide. Prikazanim su nam ocrtali tračak skrivene čežnje za koju nas još živo vežu sjećanja izpred dvadeset godina. Iluzija je na trenutak postala stvarna! Spandau Ballet su još jednom uskrsnuli, poput ptice Feniks iz pepela na zgarištu ostavštine osamdesetih. Vrijeme se za Spandau Ballet dakle zaustavilo. Savršeni baletni obrati zamotani u svilenu pređu reformacije neke ere davnih dana. Ere koja oživi samo u trenucima kad s njom oživi scenska magija Spandau Ballet. Nadajmo se da što češće.
fotografije: Bojan Horvat
Setlista
1.To Cut a Long Story Short
2. The Freeze
3. Highly Strung
4. Only When You Leave
5. I’ll Fly For You
6. How Many Lies
7. Virgin
8. Love Like Diamond
9. Once More
10. Round and Round
11. Always in the Back of my Mind
12. With the Pride
13. Through The Barricades
14. Instinction
15. Communication
16. Lifeline
17. Chant No. 1/Paint Me Down
18. True
—dodatak—
19. Fight For Ourselves
20. Gold
Galerija slika
