Autor: Urban Bolta
Mjesto: Gasometer / Beč / Austrija
Datum koncerta: 04.03.2010
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 24€
Usred poplave novodobnog shvaćanja glazbe, gdje mediji diktiraju potencijalnom slušatelju tok moderne svirke i gdje populistički mediji, lobirani od glazbene produkcije, govore što je dobro, a što nije, nemoguće je (globalno) uspjeti samo s kvalitetnom glazbom. Uz potencijal i talent bendu su za uspjeh (nažalost) potrebne i veze, poznanstva, a s time dolaze i novac i dobar menadžment. Čini se da su kao otok usred mora jeftinih glazbenih naslada u današnjem MTV svijetu pod tim uvjetima uspjeli i Airbourne, mladi rockeri iz malog australskog gradića Warrnambool. Opisane predispozicije, odnosno moderan način shvaćanja glazbenog posla, utkali su u nasljeđe staroškolske rock’n’roll buke, i uspjeh je tu.
Airbourne u svijet kroče velikim koracima. Svoju priču počeli su pisati 2003., ubrzo su izdali prvi EP, a na krilima odličnih kritika 2007. snimili i izdali prvijenac “Runnin’ Wild”. Uslijedila je prva europska turneja, čija je postaja bio i bečki klub Flex, u koji se u najboljem slučaju može strpati nekoliko stotina duša. Tri godine nakon prvijenca dečki su odlučili izdati drugi studijski album naslovljen “No Guts. No Glory.”, službeni izlazak najavljen je za 8. ožujka, a europska turneja u potporu svježem izdanju počela je već nekoliko dana prije. Beč se našao na samom početku turneje, a rastuća popularnost benda smjestila ih je u Gasometer. U samo dvije godine Airbourne su tako “napredovali” u gotovo deset puta veću koncertnu dvoranu, što je izravan dokaz da su dečki na svom ambicioznom putu vrlo uspješni.
Još prije razloga za višestotinski kilometarski put do Beča nastupili su Taking Dawn. Amerikanci, kojima je jedva dvadesetak godina, prvi su put u Europi i zajedno s Airbourne u ožujku i travnju će staru celinu temeljito prokrstariti. Mladići se kunu u princip melodičnog hard rocka s tvrdim gitarskim zahvatima koji briše granicu između hard rocka i heavy metala. Dinamične, raznolike pjesme i obilna doza melodičnosti atributi su četvorke, koja je predstavljala skladbe sa svog nedavno izdanog prvijenca “Time To Burn”. Gitarske fraze podsjećaju na nasljeđe druge polovice osamdesetih u stilu Skid Row, a mainstreamovsko ponašanje, agresivniji vokal i uočljivija uloga bas gitare rezultat su utjecaja današnjih modernih tendencija. Solidan nastup omrljali su ne baš najbolji zvuk, inače akustički gledano odličnog Gasometera, i pretjerano, gotovo nametljivo poticanje pjevača benda na sudjelovanje. Mnoštvo koje se skupljalo u klubu su probudili, ali za nešto više Amerikancima bi trebao uvjerljiviji nastup. Taking Dawn je sastav koji bi u budućnosti uz mrvicu više vlastitog identiteta u autorskom radu još mogao skrenuti pozornost na sebe.
U pauzi su zaduženi pripremili sve potrebno za nastup Airbournea. Pozornicom je vladala vojska Marshall pojačala, a pozadinu je krasila golema zavjesa s ilustracijom naslovnice svježeg izdanja “No. Guts. No Glory.”. Budući da ploča još nije izišla, pitanje je bilo kako će se novi, nepoznati materijal snaći u živo uz bok himničnim napjevima s prethodna dva izdanja, koji su se u ušima obožavatelja već davno ustalili. Razmjerno kratak repertoar milanskog koncerta dva dana prije i tek neznatna prisutnost novog materijala nagađanja su samo još podgrijavali.
Uvodni taktovi odveli su nas u skladbu “Raise The Flag” i tako počeli s promoviranjem nove ploče austrijskoj publici. Prva polovica koncerta protekla je u znaku najnovijih tvorevina, druga u znaku već uvriježenih potpaljivača, a unatoč tipično klišejskom ustroju repertoara na proračunatost kod Airbournea možemo mirno zaboraviti. Od prvog udarca po bubnju do posljednjeg zveketa gitare sat i pol kasnije pozornica pripada isključivo njihovim ludorijama i kapljama znoja, iz sebe iscijede maksimum i svakog nevjernog Tomu uvjere da njihov nastup nije plod samo zveckanja novca. Gitarist David Roads i basist Justin Street poput tenisice loptice ekspresno mijenjaju položaje i u scensku igru unose obilje dinamike, a ništa manje nabrijan nije ni frontmen Joel O’Keeffe, koji iz grla riče i reži, a njegov se jedinstven vokal odlično uklapa u Airbourne juriš. U jednoj je točki O’Keeffe, uz instrumentalnu podlogu suboraca, u šetnji kroz dvoranu posjetio udaljeni šank te na njemu odradio svoje vokalne dužnosti. Već same Airbourne skladbe u sebi sadrže nezamislivu količinu energije, a zajedno sa scenskom predstavom čine smrtonosan par, rezultat je tempirana bomba koja sa svakom sljedećom skladbom donosi još više kinetike ispod pozornice. Razumljivo, sve je to samo dio Airbourne šoubiznisa, ali svatko tko je Australce ikada imao priliku vidjeti može potvrditi da daju svaki atom snage. Airbourne su bez trunke sumnje koncertna atrakcija, a susret “oči u oči” nezaboravno doživljaj. Scenska kemija dovoljna je da se zabava kao požar proširi među posjetiteljima, iako njihov nastup ne sadrži apsolutno nikakve vizualne efekte, zvučne pomagale ni bilo što drugo za stvaranje spektakla. Kod Airbournea su dakle kemija i eksplozivnost dovoljni. Djeluju. Sto dvadeset posto.
Koncert se prelomi skladbom “Born To Kill”. Najavi preobrazbu. Zastor s naslovnicom novog albuma zamijeni ogroman logo s lubanjom, od sada njihov novi zaštitni znak i djelomično promijenjen vizualni identitet. U tandemu s stalnim srkanjem piva pjevača O’Keeffea i skladbama poput jurišne “Runnin’ Wild” ili “Too Much, Too Young, Too Fast” mladići se predstavljaju kao pokvareni momci, vjerni tradiciji pivskog rock’n’rolla i lijepih djevojaka. Ako tome dodamo još i scenske pokrete dečki, koji snažno podsjećaju na prepoznatljivo “hodanje” Angusa Younga, usporedba sa slavnim sunarodnjacima je još kako na mjestu. Ne treba dvojiti da su Airbourne odrastali u lokalima slušajući AC/DC, srodnost je uočljiva u svakom njihovom činu. Ritam mašina Ryan O’Keeffe/Street bljuje vatru i brza je kao morski pas (ako dopuštate usporedbu, Accept!), čime se doduše udaljavaju od bluesa na kojem su AC/DC stvarali, no ipak su strukture skladbi i odsutnost klizne gitarske tehnike više nego očit odavatelj njihova izvora nadahnuća. Tempiranost komada učvršćuje ih u teškim rockerskim vodama, odnosno u sirovom rock’n’roll ritmu, pa je na tom mjestu dobro došla i usporedba s Motörhead.
Vrhunac je nastup doživio na bisu, kad je Gasometer složno zapjevao i zaljuljao se (blago rečeno) uz najprepoznatljivije Airbourne komade s prvijenca “Runnin’ Wild”, a nakon odrađenog “Blackjacka” pogled na sat otkrio je da je kao tren prošlo dobrih devedeset minuta, koliko su nam Airbourne namijenili. Puno više nego u Milanu dva dana ranije, ali puno manje nego bi se za tako mlad bend očekivalo. Posljedica energičnog nastupa? Vjerojatno.
Mladi kvalitetni bendovi danas su rjeđi od runolista u Triglavskom nacionalnom parku, zato je uvijek ugodan trenutak kad čovjek naleti na jedan od tih bendova. Unatoč komercijalnoj tendenciji prema kojoj se Airbourne naginju, u njima je i dalje prisutna ona glazbena iskrica koje u mnogim bendovima kronično nedostaje. Airbourne su dokaz da rock’n’roll i dalje može biti zabavan. Samo ako ga stvaraju pravi igrači.
Fotografije: Urban Bolta
Setlista
1. Raise The Flag 2. Hellfire 3. Chewin’ The Fat 4. Diamond In The Rough 5. What’s Eatin’ You 6. Get Busy Livin’ 7. Cheap Wine & Cheaper Women 8. Blonde, Bad and Beautifu 9. Born To Kill 10. Heartbreaker 11. Back On The Bottle 12. No Way But The Hard Way 13. Girls In Black 14. Too Much, Too Young, Too Fast —————————– 15. Stand Up for Rock ‘N’ Roll 16. Runnin’ Wild —————————– 17. Blackjack
Galerija slika
