Autor: Rok Klemše
Mjesto: Rock Cafe / Postojna
Datum koncerta: 31.03.2010
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: ulaz slobodan
U zagrljaj postojnskog kluba Rock Cafe namamili su nas prošlog četvrtka, već deveti put zaredom u sklopu natječaja Epic RockLine contest, nastupi triju odličnih sastava. Završetak redovnog dijela natječaja ovaj je put prebrzo prošao u društvu sastava Noom8, Almost Rage i Divine Illusion, čiji su maštoviti i nepokolebljivi nastup te zavidno visoka razina same izvedbe naposljetku ponovno opravdali ideju podupiranja neafirmiranih glazbenih scena koje žude dokazati vlastitu glazbenu viziju.
NOOM8
Najveća nepoznanica večeri bio je nastup sastava Noom8. Izvrsno raspoložena postava šokirala je spartanskim rotiranjem šarene žanrovske palete glazbenih utjecaja, od koje je složila jedno od najugodnijih iskustava prvog dijela natječaja. Smjer njihova osnovnog opredjeljenja teško je odrediti. Čini se da se u osnovi baziraju ponajprije na grungeu, a taj je na sreću već davno mutirao u plemenit, ujedno kompaktno serviran glazbeni koktel koji svježim i inovativnim pristupima u optjecaju održava hranjiv napitak rock & roll derivata. Postava sve to skupa od srca zalije obilnom mjerom odlično smještenih pratećih vokala i nepredvidljivih ritmičkih obrata, diktiranih detaljno izbrušenim “govorom” bubnjara Dejana Stoparja i basista Tea Korenike. A da mjera bude puna, Noom8 u svojim redovima imaju i gitaristicu! Riječi nezadovoljnog plijesnivca s rekordnom zalihom uskladištenog testosterona, reći ćete. Bez panike, ona (djevojka, naime) daleko je od fabriciranog torza barbike koja tek svako toliko stisne poneki jedva čujan akord. Cura nosi znatan dio posla u kreiranju zvučne slike na pozornici, i to na račun prezentabilnog vokala, a njezini prsti povrh svega rado izvuku i poneki posebno pikantan solo, svakako dovoljno začinjen za većinu njezinih, punim mošnjama opasanih gitarskih kolega. Čini se da Noom8 imaju takoreći sve, pa dobro, skoro sve. Bez sumnje bi se puno bolje snašli bez pop-intoniranog vokala koji se žanrovskog vijuganja doduše lijepo drži, ali je za tako jedak glazbeni napitak zapravo previše uglađen i predvidljiv.
ALMOST RAGE
Almost Rage su obalni mladci odgojeni u autentičnom thrash duhu, koji su isprva stvarali kao trio, a u Postojni su dečki premijerno isprobali najnoviju akviziciju u liku gitarista Bojana Sinkoviča. Jednogitarski bend se nakon promjene imena tako, po nalogu nekakvog logičnog evolucijskog procesa, razrastao u dvanaeststruni gitarski poligon za testiranje brzoprstne izdržljivosti, što je nedvojbeno korak u pravom smjeru. Primjereno pojačanju, kvartet je brzo povukao nekoliko konkretno zadebljanih paralela s Metallicom, recimo tome iz njezina tzv. “najzdravijeg razdoblja”. One su poput bahatih hemoroida besramno pulsirale ponajprije kroz vokalnu isporuku Edija Udoviča, očitog dužnika ostavštine Jamesa Hetfielda. Kako god, Almost Rage predstavili su se kao dobro nauljen visokooktanski thrash metal stroj s obiljem uzavrelog karaktera, koji ratno oružje kuje po uzorku jednostavnih, udarno formuliranih skladbi, bez trunke rezerviranosti ili žaljenja. Dečkima se nakupljena kilometraža lunjanja po pozornicama razumljivo pozna upravo u učvršćenosti i suverenosti same jezgre sastava, dakle u uvodno spomenutoj trio sekciji, koja je znala aranžmane skladbi dodatno prilagoditi “delikatnim” potrebama svježe popaprenog gitarskog štropota. Cjelina na pozornici djeluje ubojito, uz to što neprestano širi dimenzije zvučne slike. Valja dodati da Almost Rage, unatoč svoj klišejiziranosti umotavanja u “bay area thrash metal” boje, ipak djeluju svježe, ako ne i kao spontano, svojevrsno razvijanje očekivane thrash metal rutine.
DIVINE ILLUSION
Divine Illusion već su počeli samouvjerenim glačanjem površine pozornice Rock Cafea, dok su se horde njihovih pobornika napokon ohrabrile i skupno dolizale iza monsunske kulise četvrtkove postojnske noći. Okupacija prvih borbenih redova bila je sljedeća u scenariju moralnih pokrovitelja lokalnih heroja, koji su si glas izgradili na štovanju power metal ikonografije. Slično kao i njihovi metalski kolege Almost Rage, ni Divine Illusion nisu ostavljali prostora za sumnju. Strumni power metal juriš na krilima melodične pjevnosti, punih gitarskih rifova i sintetički prevučenog zvuka klavijatura polučio je ne jedan izljev oduševljenja, premda je (kod dovoljno prizemljenih osoba) iz razumljivih razloga bio čitan kao previše predvidljiv da bi ga se kasnije doživjelo kao nešto izvanserijsko. Svejedno, dečki znaju kako se stvarima streže, barem sudeći po ponuđenoj degustaciji organski strukturiranog autorskog materijala, koji zahtijeva visoku razinu tehničke potkovanosti i naposljetku, naravno, uigranosti cijelog orkestra Divine Illusion. Dirigentskom palicom tog orkestra skladno je mahao prvo grlo sastava Simon Simšič; spomenuti je famoznu vokalnu gipkost prilično uspješno iskusio i na klasici sastava Helloween “Eagle Fly Free”, po strogoj power metal tradiciji ispraćenoj munjevitim solažama gitare i klavijatura, izvučenima iznad debelih slojeva rotirajuće grmljavine dvostruke bas pedale. Više nego dovoljno impresivno odrađen nastup za potvrdu glasa vodećeg power metal kolektiva u Sloveniji.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
