Mjesto: Beogradska Arena / Beograd / Srbija
Datum koncerta: 08.06.2010
Broj posjetitelja: 25000
Cijena karte: 46 €
Posjet koncertu Erica Claptona i Stevea Winwooda donedavno se prosječnom Europljaninu činio kao pobožna želja. Zato nije teško zamisliti kako je među ljubiteljima stare dobre glazbe završilo na vijest da će legendarni Blind Faith tandem ovog ljeta svoje operacije preseliti i na stari kontinent. Posjet jednoj od triju lokacija najbližih Sloveniji, Beču, Münchenu ili Beogradu, postao je u tren oka obavezan. Na kraju je u korist hodočašća prema jugu, do prijestolnice nekadašnje zajedničke države, prevagnuo miris pečenja, kave i obećana čarolija kalemegdanskog pogleda na ušće Save u Dunav.
O veličini i važnosti u uvodu opjevanog događaja za Beograd sa širom okolicom rječito je svjedočio već i sam pogled u utrobu beogradske arene. Koncert je naime bio rasprodan do posljednjeg kutka, zapravo prilično iznenađujuće, ako se samo sjetimo posjeta grupe Queen s Paulom Rodgersom, koji je u areni prije dvije godine ostavio poprilično praznih mjesta. Mjesta za sumnju ovaj put nije bilo! Beograd je prošle srijede na dobra dva sata postao svebalkansko okupljalište za glazbene sladokusce svih naroda i narodnosti. Uz pješačko slalomiranje amo-tamo moglo se naravno čuti i čavrljanje na slovenskom, kojim su sunarodnjaci još posljednjih nekoliko trenutaka prije koncerta oduševljeno posluživali detaljnom analizom karijernih uspona i padova na pozornici svakog trena očekivanih glazbenih eminencija.
Eric Clapton i Steve Winwood mnoštvu nisu ostali dužni ni trunke obećane glazbene briljantnosti. Par je na pozornici u svakom trenutku djelovao odlično, problema sa zvukom nije bilo, a jednako vrhunska je očekivano bila i sama izvedba ništa manje oduševljavajućeg repertoara. Taj nije škrtario s napinjanjem mišića od uvodnog Blind Faith favorita, kad su si Clapton i Winwood nakon dvije kitice i refrena “Had To Cry Today” s gitarama u rukama razmijenili prva “dodavanja”, iz kojih se u nastavku skladbe brzo izlegao nekakav mini improvizirani maraton. Par je u nastavku prilično predvidljivo posegnuo za Caleovim “Low Down” i “After Midnight”, a višegodišnje standarde Claptonovih koncertnih nastupa brzim je postupkom naslijedio vijenac favorita iz repertoara Blind Faith i Traffic, u pravilu popraćenih brojnim domišljatim improvizacijama.
Glazbena ostavština i Claptona i Winwooda naravno je strahovita, prste razvlači od otrcanih bluesy rockera Derek And The Dominos i već spomenutih cvjetova slave Blind Faith, preko progresivnije usmjerenih trzaja slavnih Traffic dana, te preko Creama sve unatrag do poprilično naivnog, ali slatkog r & b “groovanja” Spencer Davis Group. Svakako je riječ o skupu koji u bilo kojem obliku ili inačici nudi neke od najimpresivnijih trenutaka u povijesti rock glazbe. Opus vrhunaca toliko je opsežan i oduševljavajući da su se gospoda pri odabiru za koncertnu publiku jednostavno odrekla crpljenja iz dijela diskografije arhiviranog pod oznakom solističkih izdanja. Na svoj način riječ je o iznenađujućoj odluci, pogotovo ako uzmemo u obzir da već pri letimičnom pregledu toka Winwoodova glazbenog lutanja 80-ih naiđemo na uspjehe koji u svjetlu komercijalne prepoznatljivosti i uspjeha pometu s blues i soul eksperimentima ranog stvaralačkog razdoblja. Winwood je negiranje materijala odličnog albuma “Back In The High Life” doduše kompenzirao vokalno izbrusenom izvedbom “While You See a Chance” i Midland Maniac”, no striček se srećom zaustavio i kod “Georgia On My Mind”, skladbe koju je popularizirao Winwoodov veliki uzor Ray Charles.
Što kako su nedostajali i trenuci Claptonova umjetničkog buđenja iz druge polovice 80-ih, primjerice “Forever Man”, inače stalnica koncerata s onu stranu Atlantika od prije godinu dana. Eric si je duška ovaj put radije dao s “Key To The Highway”, koja je oduševila i kontrolom i majstorskim korištenjem široke palete tonova. Pristupačnije ruho namijenio je Johnsonovu “Crossroads”, a robusnije znamenitoj “Woodoo Chile”, koja je uz izdašnu glasovnu podršku pratećih vokalistica oduševljeno dočarala jedan od vrhunaca večeri. Zanimljivo je kako je spokojno ozračje usprkos prisutnosti 25.000-glavog mnoštva sa sobom povukao akustični set, kojim je Clapton nesebično pokazao crte duboke intimne povezanosti s bluesom. Izbor standarda “Driftin'” (Johnny Moore’s Three Blazers) i “How Long Blues” Leroya Carra bio je očekivan, obje su naime stare znanice Claptonova albuma “From The Cradle”, a njihove su izvedbe u jednako predvidljivoj maniri zasjale mnogo snažnije i ponajprije plemenitije od prilično suzdržano odsvirane pjesme “Layla”. Ushićenost interpretacije potonje s godinama je više nego očito izgubila na prioritetu, jer je već i njezina pojava (slično kao kod “Cocaine”) dovoljna za izazivanje vrućeg odziva publike.
Beogradski koncert potvrdio je odličnu formu Blind Faith tandema, koji unatoč godinama i poslovičnoj otrcanosti repertoara još uvijek djeluje uvjerljivo u svim elementima scenske izvedbe. Druženje s Ericom Claptonom i Steveom Winwoodom zasigurno će ostati zlatnim slovima upisano u rubrici nezaboravnih koncertnih doživljaja, i to unatoč činjenici da se događanje odvijalo bez iznenađenja, suvereno, točno po zacrtanom planu, bez petljanja uz maksimalno reduciranu komunikaciju s publikom, zapravo bi ga najlakše opisali crtama gospodske demonstracije savršenog vladanja glazbenom profesijom.
Setlista
1. Had To Cry Today 2. Low Down 3. After Midnight 4. Presence Of The Lord 5. Glad 6. Well Alright 7. Tuff Luck 8. While You See A Chance 9. Key To The Highway 10. Midland Maniac 11. Crossroads 12. Georgia 13. Driftin’ 14. How Long 15. Layla 16. Can’t Find My Way Home 17. Gimme Some Lovin’ 18. Voodoo Chile 19. Cocaine —dodatak— 20. Dear Mr. Fantasy
Galerija slika
