Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Burgruine / Finkenstein (Villach) / Austrija
Datum koncerta: 21.08.2010
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 18,00€
Došao je znameniti dan 21.08.2010. Bila je to suncem okupana subota i došlo je vrijeme da Lene kosti opet protegnu svoje noge! Ovaj put se nije ostalo samo na Sloveniji! Dobrotvorni festival nazvan “Alpe Adria Rock” u mjestu Finkenstein (slovenski Bekštajn) kraj jezera Faakersee, blizu Villacha u austrijskoj Koruškoj, bio je ovaj put meta hodočašća legendarnih slovenskih metal željeznjaka.
Na mjestu smo u 17.00 sati! Vraga! Ovo je dvorska ruševina, bajkovit ambijent! S gledišta turizma maksimalno prilagođeno posjetiteljima. Ima pozornicu namijenjenu nastupima u obliku amfiteatra. Opremu treba dizalom odvesti uz odsječenu liticu na kojoj stoje ostaci dvorca, sve do backstagea.
Nažalost, propustili smo Slovence Backstage, koji su otvorili festival, ali smo se ipak uspjeli rukovati s njima i izmijeniti par riječi. Na pozornici su se naime već duže vrijeme “kuhali” Talijani Fuel from Hell! Predstavnici prljavog rock n’ rolla s jasno izraženim podcrtom melodičnosti nakon dobre godine dana, otkad smo ih gledali kao predgrupu Adam Bomb u ljubljanskom klubu Orto Bar (RockLine reportaža OVDJE), opet su promijenili pjevača. Odličnog i karizmatičnog frontmena – pravog grmalja (za talijanske pojmove, dakako) Rickyja D-ja zamijenio je novi Phil Lasher. Dečki su polako privodili nastup kraju kad su Lene kosti upravo tovarile robu iz kombija iza pozornice, ali sam među ostalim uhvatio skladbe Bad Jane i House Of Love. Novi vokal djeluje doduše razgibano u lovljenju visina, ali nema takav naboj, kompatibilnost i karizmu kao vokal prethodnika. Ipak, Fuel From Hell su iskusni mačkovi koji “trgaju” s jajima. Možda ih se netko čak sjeti s nastupa na nažalost pokojnom festivalu Metal Mania Open Air 2007 u slovenskom Komnu (RockLine reportaža OVDJE)?
Alpe Adria Rock festival je austrijski festival. Logično je da će prednost dobiti austrijske grupe. I to je u redu. Organizator, odnosno šef agencije Rock & Blues Villach Albert Pernul – Ali, neizmjerno ljubazan i uslužan tip, cijelo vrijeme nasmijan i pozitivan kum festivala, kao vrijedna mravica vrzmao se po pozornici i pomagao sastavljati bubnjeve grupi Ed-Linger, koja se polako uspentrala u središte amfiteatra. Vidi se da je Albert odsvirao mnogo koncerata u svojoj grupi, kao bubnjar. Odmah je zapravo na festivalu bio utjelovljenje svega. Roadie, pa onaj koji se brine za catering i onaj koji preuzima sve hitne pozive, itd… Brinuo je za sve. Za to da je backstage bio pun hrane i pića, da se netko od članova grupa ne izgubi u labirintu dvorske ruševine ili da ga ne pojedu dvorski duhovi i, kao što je već rečeno, svojom radnom revnošću dao je golem doprinos tome da su grupe na vrijeme počinjale s nastupima i istodobno ih i završavale kako je bilo predviđeno. Ed-Linger su bili jedini alternativno nastrojeni predstavnici festivala. Melankolična narav kvarteta, koji se rado priklanja akustičnim zvukovima, namjerno uzdahnuti, razvučeni, otuđeni vokal otužnosti, s primjesom psihodelije koja u nekoj dalekoj paraleli može podsjetiti na post punk pristupe grupa tipa The Cure, Simple Minds i dakako praoca scenskog “žilorezačkog cmizdrenja” Jima Morrisona (The Doors). Usprkos angažiranom i suverenom pristupu, dečki nisu uspjeli ostaviti poseban dojam. Jednostavno im nedostaje karizme.
Stvar se prilično promijenila kad su na pozornicu stupili iskusni thrasheri Madog. Domaćini iz Villacha izveli su pravu razbuktalu stvar i podigli događanje na festivalu za stepenicu više. Kvartet je karijeru započeo kao tribute bend grupe Rage. Zato u svojim skladbama pomalo podsjeća na stare Rage, a uz to su riffovi i vokalne linije zamišljeni u stilu njemačkih grupa stare thrash/speed škole. Ponajprije izbijaju na vidjelo aluzije na prva dva albuma Blind Guardian, pa dalje na Sacred Steel ili čak Paradox i Vendetta. Madog su odlično uigrana grupa koja ima i izvanrednu scensku dinamiku te se zna razigrati i razletjeti po pozornici. Valhalla, Fairytales of Darkness i Evil Mask skladbe su s vražje zabijenim riffovima i za austrijsku thrash metal oskudicu donose zanimljiv pristup koji najviše povlači paralele s teutonskim nastrojenjem njemačkih uzora. No s odlučnom dozom melodije, a istodobno je vokal gitarista i pjevača Hansa Zedrossera odveden u oštru grlenu maniru, koja glazbi dodaje dobrodošao dodatni naboj bijesa i agresije. S velom epskosti, koja nikad ne preuzima primat nad utjelovljenom riffovskom žarećom agresijom. Grupa će iduće godine izdati novi album, koji će biti prvi pravi studijski album nakon albuma “Fairytales of Darkness” iz 2003. RockLine se prvi put susreo s Madog 01.05.2009., kad su Madog podržavali njemačke power metalce Rage na njihovu nastupu u Villachu (RockLine reportaža OVDJE). Madog su među grupama koje su do tada nastupile na festivalu požnjeli daleko najveći aplauz publike.
A publika se posebno zgusnula pred pozornicom nakon što su središnje mjesto u amfiteatru zauzeli zafrkanti Müllionäre. Još jedni domaćini iz Villacha. Ti su “šišali” prljavi rock n’ roll sa stihovima na njemačkom jeziku. Cijeli izričaj podredili su smislu za sarkazam i humor naših austrijskih susjeda i to im donosi pobjedničke bodove pred domaćom publikom. Glazbeno su inače zanimljivi kao lanjski snijeg, ali prednost dečki je snaga i sposobnost da uz malo truda svojom scenskom zajebancijom privežu publiku uz sebe. To je naime dovoljno da ih publika voli.
Lene kosti na pozornici su se našle u pomalo neugodnom položaju. Organizator je Müllionäre dopustio odsvirati, s obzirom na burne reakcije publike, još jednu skladbu, pa su Lene kosti stupile na pozornicu sa zakašnjenjem. Ipak, na prostoru je paslo radoznalost kojih 300 glava, što je bilo posve razveseljujuće. Većinom zrelija gospoda, koja inače samo mirno i tiho prati glazbeno događanje, što nekako nije po guštu našem slovenskom metal zvjerinjaku broj jedan. Usput, Ali je polaskao bendu Lene kosti kad ih je najavio kao “Numer einz metal band aus Slowenien!”. Dečki su odsvirali s bitno više rutine nego inače u živo odsviraju svoj scenski materijal. Situacija amfiteatra, u kojem bi se puno domaćije osjećali Pink Floyd 1970. ili razni ekstravagantni prog rock odbljesci od Gong do King Crimson iz prve polovice sedamdesetih, nekako nije odgovarala bendu Lene kosti. Publika je bila preudaljena, a također i na golemom prostoru konkretno raspršena. Osim toga dečki se međusobno nisu dobro čuli pa su bili suočeni s progonom pitanja “je li sa zvukom sve u redu”. Giovanni je poslije koncerta jadao da uopće nije čuo Marcovu gitaru, a W.U.K.O. se žalio na “nečujnost” svog snare bubnja. Ipak je tonski tehničar lijepo namjestio zvuk i Lene kosti su i konkretno zagrijale prostor. U trenucima, kao npr. uvodni dio Sunrise, odlično je zvučao zadebljani i naglašeni “echo delay” efekt koji se držao Milanova vokala (na čistim vokalnim linijama), a također je bio posrećeno ozvučen “snare” bubanj, koji je imao pun metalno zaobljen zvuk, kao da su Lene kosti thrasheri američkog Bay Area podrijetla. Zbog prilično pasivne publike ovaj put ni Dr. Evil nije izvodio standardne ludorije na pozornici i pritom u zahtjevnijim točkama nije trošio svoj vokal prekomjerno. Publika je na pozornici dobila lik zlog doktora (I Got The…) i mesara (Stones Of Death), ali je bila uskraćena za smrt s kosom, koja obično umarširava na pozornicu tijekom Uninvited Guest. Zanimljivo je da se publika glasno probudila na najavu Russian Girl. Nažalost, to je ujedno bila i zadnja skladba repertoara, a dečkima nije uspjelo zapaliti još Iron Dragon, Rock Power i Do Or Die. Usprkos tome dečki su dobili ovacije nakon koncerta i izvanredne pohvale i od ostalih grupa na festivalu. Ukratko, suma sumarum, novi izrazito uspješan nastup benda Lene kosti, koji je svakako oduševio i organizatora festivala.
Vrijeme je za Uriah Heep. Tko uopće još sluša Uriah Heep? Ja. I to jako. I populacija festivala bila je nešto starija pa su im obrade legendarnog britanskog benda u režiji talijanske grupe Sweet Loraine morale biti skrojene po mjeri. Sweet Loraine imaju novog pjevača, koji više nije Slovenac, kao što je (bio) Davorin “Byron” Žorž. Nažalost, nisam mogao iskopati njegovo ime. No njegov vokal nekako nije bio dorastao zahtjevnosti veličanstvenih klasika Urah Heep. Djeluje pretanko, pre-dječje – da ne kažem neotenično, kao da nije mutirao u muški glas. Doduše s osjećajem za melodičnost i prilično uspješnim opiranjem engleskim stihovima (govorimo o talijanskom izvođaču), ali svjetlosne godine daleko od našeg Davorina. Dečko se doduše malo razgalio u završnom dijelu, kad su se redom izredale Stealin’, Love Machine, Easy Livin’ i Gypsy, ali nije uspio uvjeriti. Hja,… David Byron bio je samo jedan. Alex Falcone je dakako sa zavidnom rekapitulacijom moog i Hammond zvukova uspio sažeti nešto esencije magije koja je Uriah Heep unikat. Ali nekako premalo. Žorž grupi još kako nedostaje. Kako su zvučali Sweet Loraine 13.11.2009. u talijanskom gradiću Ronchi dei Legionari (Ronke), u ulozi predgrupe melodičnih hard rock sjajnika House Of Lords, uprizoruje RockLine reportaža koju možete pročitati OVDJE.
Za kraj je pozornicu festivala zagrijavao još austrijski AC/DC tribute bend zvan Hellbreaker. Ti su si na početku priuštili početnički spoticaj. Došli su na pozornicu kad je sve trebalo biti spremno za koncert, počeli sa Stiff Upe Lip i nakon nekoliko tonova prestali svirati. Zvuk nije bio ispravno namješten, zezala su gitarska pojačala, poglavito lijevo, na kojem je vrebao lažni Angus. Nakon nekoliko minuta neuspješnog vrtnje gumbova dečki se ipak povuku iza pozornice. Nakon nekoliko minuta stvar kreće ozbiljno, ovaj put sa snimljenim uvodom. Postava se probije kroz Stiff Uper Lip i kad zagrize u riff skladbe Back In Black pojave se nove poteškoće s lijevim gitarskim pojačalom, novi prekid ponovno je ohladio ekipu, kojoj je zapovijedao pjevač koji je lice obojio po uzoru na Bravehearta (bijelo plavo). Kako god okrenuli, ta večer nije bila skrojena po mjeri grupi. Osim toga, kasni sat otjerao je većinu posjetitelja, pa je na prostoru ostala dobra stotinjak. Problemi sa zvukom nisu jenjavali kroz cijeli koncert, ali se grupa ipak uspjela progristi do završetka s For Those About To Rock… We Salute You, čime je ujedno završio i Alpe Adria Rock festival. Dakle, bez očekivanog vrhunca. Usprkos uključivanju točke sa škotskim gajdama i bljuvanjem vatre.
Večeri pak nikako nije bilo kraj. Lene kosti družile su se sa svim grupama i nakon završetka, pivo je brzo otišlo, hrana “na žlicu” još i prije, hrskave kajzerice također su postale davna prošlost. Polako smo se opraštali. Energija i atmosfera bile su nezaboravne. Lokacija jedinstvena. Ljudi opušteni, nasmijani, spremni u svakom trenutku na sočnu šalu. Ukratko, uspješan međunarodni događaj na kojem je rock n’ roll učinkovito povezao tri države, Italiju, Sloveniju i Austriju. Nadajmo se da će takvih događaja biti još puno. Od srca bismo se željeli zahvaliti organizatoru Aliju Pernulu na svoj iznimnoj dosljednosti. Čovjek od riječi ni u jednoj točki nije iznevjerio dogovore. Grupe su se u takvim okolnostima odlično osjećale. Imale su intimu, imale su stvarno puno prostora za opuštanje, honorar je isplaćen već po dolasku, nitko nije bio ni žedan ni gladan. Slovenski organizatori takvih događaja na slovenskom tlu, bilo na klupskoj sceni ili sceni jednodnevnih festivalskih priredbi, mogu od takvog pristupa samo učiti. Nažalost. I u 2010. još uvijek samo uče.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
Backstage (SLO) 16.00 – 16.40 Fuel from Hell (ITA)16.50 – 17.30 Ed-Linger (AUT) 17.45 – 18.30 Müllionäre (AUT) 19.45 – 20.30 Lene kosti (SLO) 20.45 – 21.30 Sweet Loraine (ITA) 21.45 – 22.30 Hellbreaker (AUT) 22.45 – 23.45 LENE KOSTI setlista: 1. I Got The… 2. Stones Of Death 3. Nightmare 4. Diamonds And Rust 5. Time for Love 6. Tube Snake Boogie 7. Warrior 8. Uninvited Guest 9. Sunrise 10. Play With Fire 11. Russian Girl SWEET LORAINE setlista: 1. Sunrise 2. Sweet Loraine 3. Traveller In Time 4. Rainbow Demon 5. Tears In My Eyes 6. Time To Live 7. Look At Yourself 8. Stealin’ 9. Love Machine 10. Easy Livin’ 11. Gypsy
Galerija slika
