Lokacija: Beč / Simm City / Austrija
Datum: 16.02.2017
Slavni Glenn Hughes čovjek je kojem se davno prilijepio laskavi naziv »The Voice Of Rock«. Nakon duljeg vremena, a posebno nakon razdoblja koje je proveo djelujući u sastavu Black Country Communion i kraćeg izleta s California Breed, za manje od dvije godine već po drugi put kreće na samostalnu koncertnu turneju po starom kontinentu. Glenna smo posljednji put obožavali prije godinu i pol u Salzburgu, kad je nastupio u klubu Rockhouse usred austrijskog Salzburga. Ovaj put se slavni skladatelj, pjevač i basist na još jednu turneju vratio u Europu, povrh svega s novim albumom, izvrsnim »Resonate«, kojim se potpuno vratio rokerskim korijenima.
Hughes se vratio na europske pozornice u društvu triju glazbenika za pratnju. I na prošloj je turneji nastupio u triju. Uz sebe je imao Douga Aldricha, gitarista kojeg bi danas htio u sastavu svatko, i švedskog bubnjara Pontusa Engborga. Ovaj je put na turneju želio povesti iskusnog i cijenjenog danskog gitarista Sorena Andersena, kojeg smo imali priliku susresti na koncertu sastava The Dead Daisies, 21.11.2015., u zagrebačkoj dvorani KC Dražen Petrović, kad su otvarali koncertnu večer za Whitesnake. Tada je Soren u The Dead Daisies mijenjao šefa grupe Davida Lowyja. Soren je također odsvirao gitare i producirao album Resonate, no na turneji nije mogao sudjelovati. Zamijenio ga je njegov sunarodnjak, izvrsni Anders Bo. U kvartetu je i dalje izvrsni bubnjar Pontus Engborg te hammond orguljaš Lachey Doley. Da, Hughes je u ekipu vratio orgulje, što je silno poželjan potez jer mu otvara prostor za još bolju rekapitulaciju, odnosno rekultivaciju onih zvučnih prilika povijesti rocka koje je davno napisao kao član sastava Deep Purple i Trapeze.
No, za uvertiru u novu koncertnu večer s Glennom Hughesom dobili smo nastupe čak dvaju sastava. Prvi je bio “iznenađenje”, i to takvo da mu nismo uspjeli uhvatiti ni ime. Nigdje ga naime nisu prethodno najavili. Zato se satnica pomaknula, a grupa je s nastupom počela već petnaest minuta prije osam navečer. U osam su trebali nastupiti Stone Broken, koji prate Hughesa kao posebni gosti na cijeloj novoj turneji, no i njihov se nastup posljedično pomaknuo. To je zbunilo baš sve, od posjetitelja koji su kasnili na prizor do predstavnika medija. Sve što sam uspio uhvatiti jest da nastupajući kvintet dolazi iz Francuske, da svira silno privlačan melodični hard rock i da pritom svira vrlo samouvjereno i bez kočnica, vokal uključen. Iako iznenađenje, nastup je prošao kao lijep uvodni rokerski pozdrav i simpatično zagrijavanje.
U pola devet navečer na pozornicu su napokon izašli mladi britanski hard rock nestaške i obješenjaci Stone Broken. Kvartet je po stažu mlad, djeluje od 2013., ali Hughes i njegov menadžment točno su znali kome treba dati priliku na njegovoj novoj turneji. Da rock’n’roll nije ni izdaleka mrtav, Stone Broken su na šalu pokazali. Predstavili su kombinaciju dinamične svirke masnog i raspjenjenog gitarskog zida, samouvjerene i aktivne gitarske »rifaže«, prodornog i zapaljivog vokala Richa Mossa, neprestanog trčanja po pozornici i podgrijavanja publike. Pritom ne smijem zaboraviti doprinos bubnjarke Robyn Haycock, koja je svojom srčanošću u zvučni prostor grupe unijela snagu parne lokomotive. Doista uvjerljiv susret s nadobudnom gardom mladaca, koja će u budućnosti zasigurno pokazati još mnogo dobrog i iznijeti na vidjelo izvrsnu žetvu autorske glazbe. Iako Stone Broken sviraju već čuvene rifove, pristupaju im s odlikom velike srčanosti, teatralne borbenosti i nevjerojatne mladenačke žudnje, odnosno zagrijanosti. Profesionalno.
Glenn Hughes i danas ostaje jedan od najbolje očuvanih glazbenika iz one garde neobrušenih dijamanata rockerskog pionirstva, koji su sedamdesetih postavljali rock’n’roll visoko na noge te svojom glazbenom pronicljivošću, vizionarstvom i genijalnošću otvorili rocku i metalu mnoga razvojna glazbeno-žanrovska obzorja. Za Glenna mogu reći da i s tih srednjih šezdeset, koliko će ih svaki čas nakupiti na plećima, ostaje vječni mladić. I po izgledu, i po izvedbi na pozornici.
Njegov vokal te još uvijek strese iz hlača kad vibrira s izuzetnom rezonancom. Ostaje strastven, osjećajan buditelj duša i vokalni akrobat kojem ne nalaziš premca. Po ekspresiji i vokalnoj snazi, po nevjerojatnom kameleonstvu, osjećaju za improvizacijsku mekoću, ostaju oznake da je Hughes crnački glazbenik zarobljen u tijelu bijelca, kažem to na mjestu. Od prve do posljednje sekunde druženja koncert je bio iskustvo uz koje si u trenu zanijemio i ostao bez daha. Hughes ostaje briljantan u izvedbi, ostaje uvjerljiv i u smislu da je rođeni zabavljač i da mu je pozornica drugi, ako ne i prvi dom. Toliko zabavnih, proživljenih priča koje je u pauzama između skladbi izrekao te večeri doista se nije moglo očekivati. Veće govorljivosti se na susretima s Glennom zapravo ne sjećam.
Prostrana pozornica dvorane Simm City, koja na oko prima kojih tisuću posjetitelja, pretvorila se u jednog glumca. To je naravno bio izvanredni Hughes, koji se sad dušom pomicao ulijevo, sad udesno, cijelo vrijeme držao očni kontakt s posjetiteljima, osobito posjetiteljicama u prvim redovima. Mnogo je puta molio majstora svjetla da usmjeri bijela svjetla u publiku kako bi lakše komunicirao s njom i govorio da njegova ljubav uvijek prelazi s pozornice u dvoranu. Njegov prateći trio doduše je držao ulogu apsolutnih statista, no dečki su kao strogi profesionalci pružali Glennu izvanrednu pozadinu. Bo je izmjenjivao kremastu Fender Stratocaster i zlatni Gibson Les Paul (sličan model električne gitare na prošloj je turneji koristio Doug Aldrich). Jasno je da je sa Stratocasterom izvodio Deep Purple klasike, dok je Gibson uvijek masno zagrmio kad smo se zaigrali s Hughesovom solo karijerom ili / i zahvatima Joea Bonamasse (skladbe Black Country Communion). Bo je bio postavljen u stražnju liniju i nije se smio približiti Hughesu na rubu pozornice tijekom koncerta. To je tijekom koncerta pomalo smetalo, jer smo navikli da je gitarski riff, kao srž rockerske elementarnosti, uvijek istaknut i postavljen u središte pozornosti.
Očekivano, neosporni rock guru i vrač na novom posjetu austrijskoj prijestolnici predstavio se skladbama s novog albuma »Heavy«. Već na početku je odjeknula zašiljena Flow, koju je u prvom dijelu naslijedila Stumble And Go, a u dodatku ju je upotpunila jedna od najboljih skladbi albuma »Resonate«, Heavy. Hughes nije zaobišao ni dio karijere obilježen suradnjom s Patom Thrallom. Tako je, kao vrlo zanimljivo osvježenje večeri, u prostoru odjeknula Muscle And Blood. Vremena s Trapeze majstor Hughes ponovno se dotaknuo s očekivanom Medusa, dok je iz koncertnog repertoara gotovo šokantno izostala Deep Purple klasika Mistreated, koju je cijela dvorana cijelu večer tiho, ali željno iščekivala. Umjesto toga Glenn je svoj izvrsni autorski komad You Keep On Movin’, koji je doprinio na Deep Purple album »Come Taste The Band«, razvukao na debelih četrnaest minuta. Uvodno je ovu skladbu predstavio kao točku koju su on i David Coverdale napisali još u vrijeme prije albuma »Burn«, pa se pojavio netko tko nije dopustio da se ta skladba nađe na tom albumu. Isto je tako taj »netko« inzistirao da se ista skladba ne nađe ni na albumu »Stormbringer«. No, onda joj je ipak uspjelo doći na album »Come Taste The Band«. Uz zahvalu Tommyju Bolinu postalo je jasno da taj »netko« nije bio nitko drugi nego naravno Richie Blackmore. Čuli smo još izvrsne autorske skladbe i Hughesove koncertne standarde Can’t Stop The Flood (album »Building the Machine«) te fenomenalnu mješavinu funka i hard rocka Soul Mover (album »Soul Mover«, 2005.). Glenn nije zaboravio ni vremena s Black Country Communion. Tako je kvartet odsvirao izvrsnu One Last Soul te na kraju otrovno naoštrenu Black Country. Za veliki finale ostalo je samo jedno pitanje. Ili Stormbringer ili Burn? Dobili smo potonju i publika u dvorani Simm City posljednji se put potpuno raspalila i poludjela!
Ovo je bio jedan od onih koncerata koji su završili nevjerojatno brzo, gotovo u trenu. Da se sat i tri četvrt okrene tako brzo, »kriv« može biti samo izvanredni Glenn Hughes. Jedinstveni rockerski propovjednik koji sa svojih dobrih šezdeset i nešto zrači potencijalom dvadesetogodišnjeg pastuha, bez trunke popuštanja u energiji i vibraciji. Izvedbena perfekcija i vokalne akrobacije kojima ne možeš prići ni na pedalj. Uz to je ponudio izvanredno sviranje bas gitare, puno zahtjevnih figura. Malo je onih koji dosežu njegov rang. Pa, ima ih još nekoliko, a nekoliko ih je bilo, ali su skrojeni drukčije. Na primjer pokojni John Wetton, Sting i Geddy Lee (Rush). Glenn Hughes ostaje otrovni rock’n’roll vrač koji posjetitelje i ljubitelje svoje glazbe nakon koncerata ostavlja potpuno zadovoljene i napunjene energijom. I kako je rekao, došao je među nas da bi mogao dijeliti ljubav. Pozitivnim vibracijama nije se vidio kraj i one su nas ispunjavale još dugo nakon druženja sa slavnom rock legendom. Nadajmo se da ćemo se s Glennom vidjeti uskoro! Doživjeli smo još jedno nezaboravno i jedinstveno iskustvo s legendom rocka!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
GLENN HUGHES:
1. Intro
2. Flow
3. Muscle And Blood
4. Gettin’ Tighter
5. Stumble & Go
6. Medusa
7. Can’t Stop the Flood
8. One Last Soul
9. You Keep On Movin’
10. Might Just Take Your Life
11. Soul Mover
12. Black Country
—dodatak—
13. Heavy
14. Burn
STONE BROKEN:
1. Intro
2. Stay All Night
3. Better
4. Be There
5. Wait For You
6. Just A Memory
7. This Life
8. Not Your Eney
