Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Rock Club / Ronchi dei Legionari (Ronke) / Italija
Datum koncerta: 15.12.2010
Broj posjetitelja: 70
Cijena karte: 20,00€
L.A. Guns su još jedni odlični glam metalci iz druge polovice osamdesetih, zapravo sve ono što je ostalo u bendu nakon nastanka Guns N’ Roses i Blind Melon. Prva tri albuma sigurno krase kućnu zbirku svakog zaljubljenika u ovu školu rocka. Ipak, novi su vremena za L.A. Guns promijenila štošta. Danas, naime, imamo dva benda L.A. Guns. Jedan vodi pjevač Phil Lewis, a drugi gitarist Tracii Guns. Nažalost, dečki se nikako ne mogu naći na istoj valnoj duljini. Među njima vlada raskol i svaki vuče uzde na svoju stranu. Unatoč tome, rekli bismo da je verzija L.A Guns s Philom Lewisom i bubnjarom Steveom Rileyem bliža starim i pravim L.A. Guns nego inačica L.A. Guns s Tracii Gunsom na gitari i Jizzyjem Pearlom na vokalu. Potonji je u postavu stigao za album “Shrinking Violet” (1999), nakon izdavanja albuma ubrzo je napustio L.A. Guns, no prošle se godine pridružio Traciijevoj verziji. Jizzy Pearl je prije toga služio kao lik i djelo kućnog benda čuvenog losanđeleskog kluba Whiskey A Go Go zvanog Love/Hate, koji je u devedesetima izdao desetak albuma, a nakratko je u novom mileniju uskočio i na mjesto pjevača u Ratt te otpjevao vokale na prvijencu sastava Adler’s Apetite.
Tako su se u Europi na turneji ponovno našli Traciijevi L.A. Guns. Poznati gradić pokraj tršćanske zračne luke u slovenskom zamejstvu, Ronchi dei Legionari (slovenski Ronke), posjetili su tako drugi put u godinu dana. Prije nastupa L.A Guns na pozornici su se izredali talijanska pohujšljiva r’n’r inačica Nasty Tendency, a za njima glam rock alternativci Venrez, koji u ulozi predgrupe prate cijelu turneju Traciijevih L.A. Guns. Nažalost, ovaj smo put u Rock Club stigli jako kasno, pa smo uhvatili tek posljednje izdisaje Venrez na pozornici. Osim Tracii Gunsa i Jizzy Pearla, ovu verziju postave L.A. Guns danas popunjavaju još Jeremy Guns na bas-gitari, koji je u sastav stigao 2006., i bubnjar Chad Stewart, koji se bendu pridružio godinu kasnije.
L.A. Guns su započeli, doduše, sanjivo. S dva sirova udarca s istoimenog prvijenca “L.A. Guns”, Electric Gipsy i Bitch Is Back. Publika, koja je u klubu brojila dobrih 100 glava, uskipjela je kad je prepoznala klasike. Slijedila je, očekivano, opuštenija Decide, inače odlična balada s albuma “Shrinking Violet” (1999). Jizzy Pearl je skladbu najavio u teatralnom stilu: “This is a song from our latest album!” , što je imalo simboličnu vrijednost. Tracii Guns se očito srami kasnijih albuma L.A. Guns koje je izdao s Philom Lewisom, točnije dvaju, dok je posljednji, “Tales From The Strip” (2005), izašao čak bez Traciija u postavi. Postava nastavlja s predobro poznatim albumom “Cocked And Loaded” i odvihra kroz klupski prostor s zapravo obveznom klasikom Never Enough napjevnog refrena, koji ponovno pokreće u galop usijane talijanske glave i desetak slovenskih posjetitelja (ponajviše iz goričkog kraja).
Jizzy Pearl, koji je na pozornicu stigao vidno pripit i alkoholom “raspoložen”, nije pjevao optimalno. Pogotovo se to osjetilo u dijelovima koji su tražili veću sofisticiranost. Tamo nije bio posve precizan i malo se lovio u melodiji strofa. Srećom, nije zaboravio tekst, ali mu je ponestajalo daha kad je vokal postajao sve tanji, i to tamo gdje je to bilo najmanje potrebno (Dreamtime, The Ballad Of Jayne ili Zeppelinovski potkovani Over The Edge – jedina izvedena skladba s trećeg albuma L.A. Guns “Hollywood Vampires”). U Over The Edge se još kako osjetio nedostatak klavijatura, a barem bi u The Ballad Of Jayne dečki mogli pripasati akustične gitare, barem Jizzy, i izvući više iskrene energetske žestine iz izvedbe te skladbe uživo.
Tracii Guns pokazao je da je odličan gitarist, koji je odrastao pod snažnim utjecajem Jimmyja Pagea (Led Zeppelin). Neke se linije u solažama ne srame bliskih paralela u rasporedu nota i poziciji “pull off” momenata. Kako god okrenem, jasno je da se Tracii Gunsova verzija benda oslanja na slavu prva tri albuma. Jizzy Pearl po karizmatičnosti, ruku na srce, ne seže Philu Lewisu ni do koljena. Uz to, njegov je vokal tek relativno dostojna zamjena za Lewisa i stvar uživo nikako ne odzvanja na način koji bi te mogao dublje taknuti dok konzumiraš ovu verziju L.A. Guns.
Polako je tako venula i predstava. Sve više što se koncert bližio kraju. U drugom dijelu postava si je dopustila izrazitu ležernost i zapela na preigravanju obrada. Tako su Rip And Tear prelili u Ramones obradu I Just Wanna Have Something To Do. To je nevjerojatno. Što je danas obuzelo bendove da tako debelo preigravaju Ramones? Nedavno smo to iskusili i na koncertu današnje inkarnacije Skid Row u Trevisu. Vokale u Ramones obradi “šuškavo” je odradio basist Jeremy Guns, a slijedi Hendrixova Red House, koju doma u sobi svira svako dijete, što je izazvalo novih 10 minuta dosade. Tu se na vokalu zabavljao sam Tracii, koji je kasnije izblijedio u solističkom “jammu” kao kopija Jimmyja Pagea. Na pozornicu se vraća Pearl i postava odsvira još jedan krug klasika Rip And Tear te se nakon sat i deset minuta pospremi s pozornice. Već to što Jizzy Pearl treba pauzu usred koncerta znak je da njegov glas nije svjež, nego na pozornici 2010. djeluje prilično jadno i izlizano. Posve je pak prihvatljivo to što su se dečki prihvatili dviju obrada Love/Hate, napose odlične Black Out In The Red Room s kultnog istoimenog prvijenca Love/Hate.
Nakon što smo očekivali da će se L.A. Guns u bisu odužiti nizom klasika, uslijedilo je izazivanje s Guns N’ Roses. Točnije, s Bobom Dylanom. Naslov prežvakane klasike nije potrebno ni spominjati. Razvučeno na dobrih deset minuta, naslijedila ga je napokon još jedna klasika L.A. Guns s prvijenca, Sex Action, a onda su se dečki definitivno oprostili.
Uz to je nevjerojatno i koliko zvjezdarstva Tracii posjeduje i još uvijek si ga dopušta, jer je nakon koncerta ekspresno divlje odjurio iz kluba u tour bus i što je misterioznije moguće brzo nestao pred očima javnosti. Ostali članovi dijelili su autograme i fotografirali se još kasno u noć nakon koncerta. Pa ipak. Bez obzira na to što je silno zahvalna i nezahtjevna, a više nego intenzivno uživljena talijanska publika još jednom spasila dojam koncertnog iskustva s Tracii Guns verzijom L.A. Guns, to nije isprало gorak okus da je postava u Ronchi dei Legionari posjetiteljima ostala dužna još štošta. Umjesto krađe minuta izvedbom obrada, barem desetak klasika L.A. Guns.
A pouka ove priče? Ako voliš L.A. Guns, vrijedi posjetiti verziju s Tracii Gunsom. Ali ne više od jednom. Nažalost, druga verzija L.A. Guns s Philom Lewisom rijetko zalazi u Europu. Kako god okrenem, Rock Club se te večeri još jednom kupao u pozitivnoj energiji i vrlo lijepom ugođaju, na čemu možemo zahvaliti odličnoj podršci publike. Tome mogu biti zahvalni ponajprije Tracii Guns i njegovi L.A. Guns. Očito ih, naime, Italija nekako drži na životu i u novoj eri, jer s ovako pokazanim polovičarstvom negdje u Njemačkoj ili Skandinaviji Tracii Guns s društvom na pozornicama zbilja nemaju što tražiti.
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1. Electric Gypsy 2. Bitch Is Back 3. Decide 4. Never Enough 5. Dreamtime 6. The Ballad of Jayne 7. Over The Edge 8. Spinning Wheel (Love/Hate cover) 9. One More Reason 10. Black Out In The Red Room (Love/Hate cover) 11. No Mercy 12. Rip and Tear 13. I Just Wanna Have Something To Do (Ramones cover) 14. Red House (Jimi Hendrix cover) 15. Rip And Tear (outro) —dodatak— 16. Knockin’ On Heaven’s Door (Bob Dylan cover) 17. Sex Action
Galerija slika
