Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: New Age, Roncade, Italija
Datum koncerta: 27.01.2011.
Broj posjetitelja: 500
Dugo smo čekali da se američki mogući death metala opet zaustave kod nas. Nažalost, aktualna turneja Those Whom the Gods Detest ponovno je zaobišla Sloveniju, ali su se na sreću zaustavili u čak dva nama bliska mjesta. Na dan kad smo se mi bućkali u Kinu Šiška s Helloween, Nile su sa svojom ekipom razvalili hrvatsku Močvaru, a dan kasnije turneja se zaustavila u talijanskom New Ageu. Paket bendova Nile, Melechesh i Dew-Scented jednostavno se ne smije propustiti i tako dobroj postavi nije se moglo odoljeti, pa je posjet Roncadeu, dan nakon invazije Slovenaca na Močvaru, bio nužnost.
Prvi su pred potpuno praznim New Ageom na pozornicu izašli švicarski brutalni death metal sastav DarkRise, koji je svoje odradio posve suvereno. Instrumentalni dio četvorke dokazao je da je tehnički odlično potkovan, a malo je više šepao vokalni nastup s generičnim “copy-cat” cookie monster vokalima. No s obzirom na to kakve nam se zmazotine ponekad moraju slušati prije nastupa headlinera, DarkRise su bili prava paša za uši.
Nastavili su, talijanskoj publici malo više po ukusu (barem po imidžu, hehe), Švedani Zonaria. Grupa već podulje pripremaju novi album, nasljednika The Cancer Empire iz 2008., ali je bend, barem što se tiče koncertiranja, puno aktivniji nego u snimanju novog materijala. U dobrih pola sata namazani ljepotani servirali su nam vijenac pjesama s prva dva izdanja, koje i dalje zvuče kao prilično generična mješavina snažnih utjecaja Hypocrisy i Dimmu Borgir te industrial metala kakav svira naša Noctiferia. Dečki su neposredno prije početka turneje imali tu nesreću da ih je napustio basist Markus, ali su zamjenu brzo našli, a redove pojačali i novim gitaristom, Amerikancem Calebom Binghamom (ex-Ascension, Five Finger Death Punch). Vokalist Simon tako je dobio slobodne ruke za još veće poziranje, no nove snage i promjene u bendu trenutačno (još) ne znače bitnu promjenu. Glazba Zonarie ostaje uglavnom jednolična, rifovi generični, ritmovi ponavljajući, a make-upom namazana lica članova zla su otprilike koliko i vampiri iz Twilighta. Dakle, ništa. Zanima me što će novo Zonaria reći na trećem albumu koji bi trebao izići uskoro, ali Švedani se u ovaj paket baš nisu najbolje uklapali.
Svi vele da je treći put sreća, pa se tek s trećim nastupajućima večer dobro zahuktala, i to ubilačkim tempom i stilom kakav mogu samo njemački death/thrash ludaci Dew-Scented. Dečki su nedavno izdali svoj već osmi šus i-ja, Invocation (naslovi albuma Dew-Scented počinju slovom I od prvijenca Immortelle nadalje), koji dokazuje da Nijemci ne poznaju milost i da se još ne namjeravaju zaustaviti. A ako to vrijedi za studijsku stranu Dew-Scented stvaranja, još više vrijedi za žive nastupe, koji su energetska bomba nemilosrdnog thrasha. Fantastični thrash blitzkrieg njemački je sastav izveo u četrdeset minuta koje su zbog energičnosti odličnog frontmena Leifa, adrenalinske brzine i ludih agresivnih thrash himni prošle brže nego što bavarski Hans pojede kobasicu i popije superco. I Dew-Scented su, kao i Zonaria, pred početak turneje imali nesreću jer ih je napustio gitarist Martin Walczak, ali bez brige: kolegijalno je braći u thrashu u pomoć priskočio gitarist još jedne njemačke legende thrash metala, Michael Hankel iz Holy Moses. Michael je s nevjerojatnom suverenošću odsvirao sve solaže i nasjekao brutalnu kolekciju rifova, a bend je pobrinuo se za odličan izbor pjesama. Bilo je vrijeme za predstavljanje novih pjesama (Arise From Decay), a vratove su jasno konkretno razmigali i željezne klasike a la Cities of the Dead, Turn to Ash i završna Acts of Rage. Lud nastup ludog benda koji bi zaslužio bolji odziv jadne talijanske publike, koja je doduše priredila mosh ili dva, ali je to izgledalo otprilike kao dječja igra u pješčaniku. No Dew-Scented uživo jednostavno ne znaju biti loši! Fenomenalno!
Od trenutka kad su pozornicu napustili Dew-Scented, sve je išlo samo uzbrdo, pogotovo kad je došlo vrijeme za nastup nizozemskog benda izraelskog podrijetla, majstora “mesopotamian blackened thrash” metala, Melechesh. Bend pod vodstvom karizmatičnog frontmena Ashmedija priredio je dobru sat vremena dugo mistično, okultno putovanje kroz sumerske i mezopotamske mitove i legende, i to na način koji uživo jasno objasni zbog čega se ovaj bend u posljednjih godinu-dvije tako moćno izdigao iz undergrounda. Ako su Melechesh s prva tri albuma još plivali u opskurnosti, s prethodnim albumom, remek-djelom Emissaries, uzdigli su se među veća i poštovanija imena žanra, a novim magnum opusom The Epigenesis, izdanim za Nuclear Blast, fenomenalnu su formu i uspon među najveća imena black metala još samo učvrstili. Bend je bez milosti pokrenuo dobro nauljen stroj koji je bljuvao jedan rušilac za drugim. Setlistu su većinom činile pjesme s novog albuma i ploče Emissaries, a najdalje u prošlost Melechesh su otputovali na album Sphynx s Triangular Tattvic Fire. Svakako bi se još kako dobro uklopila koja pjesma više, na primjer Genies, Sorcerers and Mesopotamian Nights, a o kakvom epu tipa Caravans to Ur vjerojatno možemo samo sanjati (iako bend obećava da će uživo povremeno svirati i 11-minutni ep The Epigenesis). Bend je dokazao da su u Melechesh doista važni svi instrumenti; bubnjar Xul dostojanstveno je napunio cipele nekadašnjeg bubnjara Proscriptora (Absu), a opne pod njegovim udarcima pate kao bičevani robovi. Iznenađujuće je da i u black metal bendu bas preuzima važnu ulogu, a najljepše je bez sumnje slušati dah oduzimajuće gitarske linije Ashmedija i gitarista koji je za ovu turneju zamijenio inače stalnog gitarista Molocha (i da, to je već treći bend s problemima s članovima). Dvojac si je kao od šale dodavao fantastične solaže i ritamski razvaljujuće linije, a Ashmedi se pobrinuo i za sjajan vokalni nastup. Melechesh su doista odsvirali koncert zbog kojeg bi im publika trebala jesti iz ruke, ali talijanska se publika opet pokazala najnezahvalnijom daleko naokolo. Upravo zato nije zaslužila ni uobičajeni Ashmedijev trik u kojem mu Xul doda svoju bubnjarsku palicu kojom Ashmedi zatim odsvira solažu. Bez obzira na to, Melechesh su dokazali zbog čega su trenutačno jedno od najpoštovanijih imena metala – glazba, nastup i odnos kod ovog sastava na tako su visokoj razini da u budućnosti zaslužuju samo i jedino još veću “slavu”.
Za jedinstven završetak jedinstvene večeri, u vrijeme kad Egipat potresaju prosvjedi protiv pokvarenog političkog vodstva, pobrinuli su se velikani death metala Nile, koji Europu turnejom Those Whom the Gods Detest Part II podsjećaju na veličanstvena vremena moćnih egipatskih faraona. I moćno kao faraoni, na pozornicu su se monumentalno popeli članovi jednog od najcjenjenijih death metal sastava svih vremena. Kavaaaaaaaaaa!!!! Ups… Kafiiiiiiiir!!! fenomenalno je odkrulio odlični, odnedavno obrijanoglavi Dallas Toler-Wade, a jednosatno harangiranje egipatskih faraona po Italiji počelo je otvaračem s nove ploče Those Whom the Gods Detest. Za priličnu je iznenađenje već na početku pobrinuo basist Chris Lollis, koji je nakon tri godine u bendu (punopravni član postao je prošle godine) očito dobio ravnopravnu vokalnu ulogu uz Dallasa i Karla, jer mu je možda pripalo čak i više vokalnih linija nego gitarskom dvojcu. Što nije nužno loše, jer Lollis posjeduje faraona vrijedan brutalan, malo više intoniran growl. Nile tako uživo s tri vokala koji se izmjenjuju pobrinu za fantastičnu razgibanost i dinamičnost, a središnje mjesto ipak zauzima nevjerojatni Toler-Wade, koji uz Ramzesovog imena vrijedan growl brine i za nevjerojatne gitarske linije te s kolegom Karlom Sandersom predstavlja jedan od najunikatnijih death metal gitarskih dvojaca danas. Karlovi brutalni niski i duboki vokali zvuče kao nešto što dolazi iz najgorih noćnih mora H.P. Lovecrafta, a George Kollias po bubnjevima tuče kao da daje ritam tisućama koji bičuju robove pri gradnji moćnih piramida. Nažalost, ovaj je nastup američkog sastava bio kratak, ali zato utoliko slađi – glavninu odsviranog činile su pjesme s nove ploče, a središnje djelo među njima zasigurno je bila fantastična istoimena skladba. S ostalim pjesmama Nile su nas lijepo prošetali obalama golemog Nila, sa svakog su albuma odsvirali barem po jednu pjesmu, a ja bih s albuma Ithyphallic umjesto naslovne radije slušao trominutnu death metal bombu Papyrus Containing the Spell to Preserve Its Possessor Against Attacks from He Who Is in the Water, a svakako se ne bih branio ni još koje pjesme više, barem recimo Ramses Bringer of War. Nile su ga zmasturbirali svim bogovima, ne samo ratnom, i pokazali što je lekcija pravog death metala. “We Are They Whom the Gods Detest!”
Što reći za kraj? Ovaj je turnejski paket bio još kako vrijedan gledanja, izbor bendova bio je izvrstan, a nastupi Dew-Scented, Melechesh i Nile za svih deset prstiju polizati. Ali ne da mi mira da ne razmišljam o tome kako bi ovaj koncert izgledao kod nas. Slovenska bi publika bendovima priredila takav odziv da bi se patetična talijanska publika mogla samo sakriti i odsad odlaziti isključivo na koncerte talijanskih power metal bendova.
Fotografije: Nina Grad
Setlista
Dew-Scented:
1. Intro
2. Downfall
3. Arise From Decay
4. Turn To Ash
5. Cities Of The Dead
6. Never To Return
7. Critical Mass
8. Soul Poison
9. Condemnation
10. Acts Of Rage
Melechesh:
1. Illumination – The Face of Shamash
2. Sacred Geometry
3. Deluge of Delusional Dreams
4. Ladders to Sumeria
5. Grand Gathas of Baal Sin
6. Triangular Tattvic Fire
7. Ghouls of Nineveh
8. Rebirth of the Nemesis
Nile:
1. Kafir
2. Sacrifice Unto Sebek
3. Hittite Dung Incantation
4. Serpent Headed Mask
5. Ithyphallic
6. Those Whom the Gods Detest
7. The 4th Arra of Dagon
8. Permitting the Noble Dead to Descent to the Underworld
9. Sarcophagus
10. Lashed to the Slave Stick
11. Black Seeds of Vengeance
Galerija slika
